Hrvatska ima, za Europu, natprosječno bogat prirodni svijet (jer su tropski krajevi biološki raznovrsniji od umjerenih i hladnih), ali brojna staništa ugrožena su zbog zagađenja, gubitka prostora, krivolova i klimatskih promjena. Mnoge vrste su strogo zaštićene – od medvjeda i bjeloglavog supa do dinarskih riba i rijetkih školjkaša. Postoje aktivnosti za njihovu zaštitu i očuvanje, no neadekvatne su i oslanjaju se na projekte udruga umjesto institucionalnu podršku. Umjesto Državnog inspektorata i Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, zaštita najugroženijih vrsta ovisi o pojedincima, aktivistima i znanstvenicima.

U praksi, ono što Natura 2000 i Zakon o zaštiti prirode formalno štite, svakodnevno nestaje. Ptice strvinarke, endemične ribe, morski psi, zmije, risovi, medvjedice, čovječje ribice – sve su to vrste koje su preživjele tisućljeća, ali ne i posljednja desetljeća ljudske pohlepe.

Ugrožene vrste u Hrvatskoj

Svi smo čuli za sredozemnu medvjedicu, bjeloglavog supa, plemenitu perisku i čovječju ribicu. To su kritično ugrožene vrste u Hrvatskoj koje se nalaze na takozvanoj “Crvenoj listi” ugroženosti. Tu su još mrki medvjed kojega smatramo nacionalnom vrstom, a usprkos tome nalazi se na listi ugroženih vrsta. S njim u kategoriji su još dabrovi – koji su istovremeno i lovna životinja – zatim, vidra i vuk koji se baš oporavio toliko da ponovno izazove prijezir pastira, piše Andrea Milat za Hinu.

No, nisu to jedine ugrožene vrste u Hrvatskoj. Uz supa, kritično ugroženi su i orao krstaš i zlatni orao. Među ribama i morskim životinjama kritično je ugrožen i dobri dupin, a “obično” ugrožene su i druge vrste dupina, npr, obični, crni, plavobijeli, ali i kitovi.

Čak su i neke slatkovodne ribe kritično ugrožene: npr. endemski vijun, mala riba do 10 cm duljine iz porodice šaranovki čije je stanište u kraškim dinaridski rijekama i potocima. Faktori koji ugrožavaju ovu vrstu su mini hidroelektrane i uvoz kalifornijskih pastrva. Druga endemska vodena vrsta je, naravno, čovječja ribica, koju susjedni Slovenci toliko dobro štite da se i Hrvatska morala potruditi pratiti korak.

O plemenitim periskama se mnogo i piše i mnogo se radi na njima, ali opet je primjetno da, kada god ih spominjemo u javnosti, uvijek o novim slučajevima kriminala nad njima saznajemo od znanstvenika, a ne od javnih institucija zaduženih za očuvanje našeg ekosustava. Usprkos pokušajima znanstvenika da ih zaštite, sve toplije more, pojedinci, turisti i nemarni ribari predstavljaju najveće opasnosti po opstanak periski.

Državnih inspektora, naravno, nema dovoljno, i nisu dovoljno nezavisni niti dovoljno poštovani da bi mogli obavljati svoj posao u skladu sa strukom, uz profesionalno ignoriranje političkih prioriteta.

Ograničenja zaštite ugroženih vrsta

Postoji više nacionalnih i EU programa za stroge zaštite ugroženih vrsta, neki se od njih provode godinama, ali kako… Rezervati prirode (kojih je u Hrvatskoj sve manje, budući da potrebe za npr. drvnom industrijom, na primjer: Štirovača i Lubenovac na Sjevernom Velebitu imaju prioritet nad ekologijom i budućnošću), nacionalni parkovi i parkovi prirode imaju ključnu ulogu u očuvanju staništa.

Hrvatska, osim što institucijama daje zelena imena i donosi sve odredbe koje se od nje traže, zapravo, realno, jako malo radi na ovim ciljevima. Zakonodavni okvir omogućava zaštitu mnogih vrsta – krivično gonjenje krivolova i degradacije staništa, no u praksi, ako se i procesuiraju do kraja ovakvi slučajevi, nisu penalizirani dovoljno visoko da bi zapravo zaplašilo krivolovce i one koji krše zakone.

Prema znanstvenim radovima naših autora, Hrvatska bilježi nedostatak kapaciteta upravljanja. Usprkos brojnim zaštitnim regulativama, sustav nadzora ili uopće ne postoji ili je jako rijedak. Mnogobrojni Natura 2000 i zaštićeni morski objekti nemaju valjane upravljačke planove. Svi programi zaštite podfinancirani su te se oslanjaju na EU projekte i fondove, što ih čini privremenim i nestabilnim.

Loše upravljanje zaštićenim područjima

Hrvatska ne prakticira baš ni neku javnu participaciju koja je važna kako bi se javnost obrazovala o tome da ne smije bacati otrove ni za štakore ni za puževe, jer je to hrana drugim korisnim vrstama poput ptica koje se onda otruju i umru.

Godišnji nacionalni izvještaji o pticama grabljivicama navode da je glavni razlog neuspjeha uključivanje zaštitnih mjera u druge sektore (poput poljoprivrede), uslijed “nedostatnih institucionalnih kapaciteta” i odsustva prihvaćanja lokalnih zajednica.

Hrvatska, dakle, ima razrađene zakone, institucije i strateške planove, uključujući EU projekte i monitoring. Čak su i postignuti konkretni pomaci u nekim sektorima (zeleni koridori, Natura 2000, uspostava infrastrukture), ali implementacija je nedostatna u dijelu javnih participacija, kapaciteta upravljanja, kontrole turizma i suzbijanja ilegalnih aktivnosti.

Posljedice su da se projekti formalno odnose na pojedinačne zahvate, ali bez angažmana javnosti i razumijevanja lokalnih interesa, zbog čega planovi ostaju posvećeni samo administrativnoj ispunjenosti, dok se lokalni glas ne uzima u obzir, pa ni doprinos javnosti nije zadovoljavajući (npr. ljudi i dalje bacaju otrove na životinje).

Nadalje, monitoring vrsta i staništa često se odvija povremeno, bez sustavnog praćenja stanja i bez ažuriranih podataka, što ograničava efikasnost upravljanja. Turizam nije kontroliran te ove aktivnosti sve više ugrožavaju naše more. Zaključno, iako se planovi zaštite donose, često ne prate adekvatne kontrole (npr. redovite patrole), posebno u sezoni vrhunca turističke posjećenosti – što rezultira degradacijom staništa i prekoračenjima propisa, složni su znanstvenici.

Preporuke za učinkovitiju implementaciju

Ojačati participaciju javnosti: aktivno uključiti lokalnu zajednicu u planiranje i upravljanje, kroz javne forume i transparentno sučeljavanje interesa.

Uvesti stabilno financiranje i edukaciju službi (stručnjaka, i službenika), redovno ažuriranje i implementacija upravljačkih planova.

Uvesti prirodne rezervate zabranjene ljudima, sezonske patrole i sustave nadzora te limitirati posjetu u osjetljivim zonama i promovirati ekoturizam.

Kazneni sustav – osnivanje specijaliziranih jedinica (pravosuđa i policije) za zaštitu divljih vrsta, uz obavezne analize i brzu reakciju na trovanja.

I.Ba./Hina, Foto: Hrvoje Jelavic/PIXSELL