Na rubovima polja u venecijanskoj laguni, ondje gdje se poljoprivreda susreće s morem, rastu biljke koje ne samo da podnose sol, nego u njoj uspijevaju. Dok klasični usjevi ondje sve češće propadaju, ove neugledne, srebrnozelene biljke privlače pažnju znanstvenika, poljoprivrednika i kuhara koji u njima vide mogući odgovor na jednu od najvećih prijetnji suvremenoj poljoprivredi – zaslanjivanje tla.
Na granici između polja i mora, ondje gdje tlo postaje preslano za klasične usjeve, rastu biljke koje takve uvjete ne doživljavaju kao prijetnju. Halofiti, među kojima je i morski komorač, desetljećima su opstajali uz obale i u slanim močvarama, rijetko privlačeći ozbiljnu pažnju. S promjenama klime, njihov se potencijal ponovno otkriva.
Tlo koje se polako mijenja
Otok Sant’Erasmo, nekoć poznat kao povrtnjak Venecije, suočava se s problemom koji sve brže zahvaća obalne dijelove svijeta. Rastuća razina mora, više prosječne temperature i smanjene količine oborina dovode do povećanja koncentracije soli u tlu. Za većinu tradicionalnih kultura to je pogubno.
Većina usjeva može preživjeti tek do oko 1,2 posto saliniteta tla, što je otprilike trećina saliniteta morske vode. Sve iznad toga usporava klijanje, smanjuje prinose i na kraju onemogućuje uzgoj. Prema procjenama Organizacije za hranu i poljoprivredu UN-a, oko 10 posto svjetskog kopna već je pogođeno zaslanjivanjem, a taj bi se udio zbog klimatskih promjena mogao povećati na između 24 i 32 posto.
Što su halofiti?
Halofiti su biljne vrste koje su prilagođene rastu u tlima s visokim udjelom soli, u uvjetima u kojima većina uobičajenih poljoprivrednih kultura ne može opstati. Takva tla najčešće se nalaze uz obale mora, u lagunama i slanim močvarama, ali se zbog klimatskih promjena i porasta razine mora sve češće pojavljuju i na obradivim površinama.
Za razliku od drugih biljaka, halofiti imaju razvijene posebne fiziološke mehanizme koji im omogućuju da prežive u slanom okruženju. Neke vrste višak soli izbacuju kroz listove, druge je pohranjuju u posebne stanice, dok treće reguliraju njezin unos kroz korijen. Upravo zahvaljujući tim prilagodbama mogu rasti ondje gdje sol sprječava klijanje i razvoj klasičnih usjeva.
Sant’Erasmo je oduvijek imao blagu slanost tla, upravo onu koja je njegovim ljubičastim artičokama davala posebnu boju i okus. No ravnoteža je osjetljiva – i sve češće narušena, piše The Guardian.
Biljke koje ne bježe od soli
‘Tim biljkama počeo sam se ozbiljno baviti prije više od pet godina. One su, na neki način, čudo’, kaže Filippo Grassi, znanstvenik za okoliš iz istraživačkog centra Tidal Garden, koji u venecijanskoj laguni istražuje prehrambeni potencijal halofita.
Halofiti imaju razvijene mehanizme koji im omogućuju da sol izbacuju ili preraspodjeljuju unutar biljke. Dok bi ista količina soli uništila rajčicu ili žitarice, halofiti u takvim uvjetima normalno rastu.
‘Većina tih biljaka nekada se koristila u prehrani. Ljudi su ih brali, jeli i poznavali. A onda su, s promjenama u poljoprivredi i prehrani, jednostavno nestale iz upotrebe’’, objašnjava Grassi.
Danas se ponovno vraćaju, ali u sasvim drukčijem kontekstu.
Motar: biljka koja voli sol
Motar, odnosno morski komorač, jedna je od poznatijih halofitnih biljaka na Jadranu i Mediteranu. Prirodno raste uz morsku obalu, na stijenama i u tlima izloženima soli, zahvaljujući čemu može opstati u uvjetima nepovoljnima za većinu drugih biljaka. Osim što je cijenjen zbog aromatičnog okusa i tradicionalne kulinarske uporabe, motar se ističe i nutritivnim sastavom te se sve češće spominje u kontekstu raznolike i uravnotežene prehrane. Upravo njegova otpornost i višestruka primjena razlog su zbog kojeg se danas navodi kao primjer halofita s potencijalom u budućim prehrambenim i poljoprivrednim praksama.
Znanost traži rješenja na terenu
Na zapadnoj obali Italije, na Sveučilištu u Pisi, znanstvenici istražuju kako halofite uključiti u postojeće poljoprivredne sustave. Profesorica Antonella Castagna i njezin tim ispitali su učinke izmjenične sadnje rajčice i staklene trave (glassworta) te zabilježili bolje prinose i hranjiviju zemlju.
Ideja nije zamijeniti klasične usjeve, nego halofite saditi na rubovima polja, uz puteve i na neobrađenim površinama. Time se tlo postupno obogaćuje, bez gubitka zemljišta namijenjenog glavnoj proizvodnji.
‘Situacija je sada toliko ozbiljna da poljoprivrednici počinju prepoznavati problem’, kaže Castagna. ‘Prinosi im se smanjuju kako se približavaju moru, a to ima i ozbiljne ekonomske posljedice’.
Od upozorenja do prilike
Unatoč potencijalu, halofiti se i dalje često doživljavaju kao loš znak. Ako se morska šparoga pojavi na polju, to obično znači da je tlo već u problemu. Upravo zbog toga znanstvenici u Veneciji pokušavaju promijeniti percepciju i to ne samo kroz istraživanja, nego i kroz kulturu.
U projekt su uključeni kuhari, umjetnici i lokalne zajednice. Cilj je jednostavan: pokazati da te biljke nisu samo znak degradacije tla, nego i vrijedna prehrambena namirnica.
‘Ako želite da ih ljudi prihvate, morate ih uvesti u svakodnevnu prehranu’, kaže Grassi. ‘Koristimo ih u jelima koja su ljudima već poznata – primjerice, na pizzi’.
Autor: G.R., Foto: Sunbird Images / imageBROKER / Profimedia
