Naša kultura prepuna je priča o nemrtvima koji hodaju zemljom, od raznih religija preko književnosti do stripova, videoigara i filma. Nijedno drugo stvorenje iz svijeta horora ne izaziva takav paranoidni strah poput zombija
Njihovi konkurenti poput vukodlaka posjeduju neobjašnjivu privlačnost nečeg divljeg, iskonskog i prirodnog u nama te nas privlače aktivirajući genetska sjećanja naših poganskih predaka koji su živjeli u skladu s prirodom i poštivali je. Vampiri su pak privlačni zbog svojih nevjerojatnih moći – posjeduju nadljudsku snagu, mogu letjeti ili bar preskakivati neviđene udaljenosti, prelijepi su i neodoljivi za suprotni spol, a pored toga, kao šećer na kraju, skrivaju tajnu vječnog života.
Zombiji su bića koja direktnije potiču naše strahove. Razlog možda leži u tome što predstavljaju čisti, refleksivan osjećaj straha – trupla čiji opstanak ovisi o ljudskom mesu. Bez mitologije vukova, bez napuštenih zamaka, plašteva i očnjaka, samo nemrtvi ljudi koji proždiru meso. Ukratko, izuzevši beživotni dio priče, oni su nam vrlo nalik. Od njihovih početaka na filmskom platnu do njihove suvremenije migracije u ostale medije, zombiji nas pokušavaju potaknuti na razmišljanje o tome što nas točno razlikuje od čudovišta na ekranu.
Legenda o zombijima ima svoje korijene u duhovnim praksama haićanskih plemena, naslijeđenih od njihovih afričkih predaka. U tim je kulturama uvriježeno vjerovanje da se osobi može oteti duša nadnaravnim i šamanističkim metodama te da se takvo bezdušno tijelo može kontrolirati.
Razni etnolozi i etnobotaničari, predvođeni Wadeom Davisom, godinama proučavaju haićanske vudu-rituale. Istraživanja su potvrdila da se uistinu može proizvesti svojevrsno stanje zombija korištenjem prirodnih opijata kojima se žrtvi smanje otkucaji srca toliko da se ne može napipati puls. Navodno se takve osobe uz mnogo poticaja može natjerati na jednostavne fizičke radnje.
Unatoč legendama i vjerovanjima, u hororima ljudi postaju zombiji na bilo koji način koji se tvorcu filma čini najstrašnijim – od magije i opsjednutosti do virusa i nametnika što kontroliraju ljudske živce. Rezultat je uvijek isti – žrtva postaje hodajući leš, beživotni čovjek bez duše.
Ako se vratimo na teoriju s početka, zombiji su zaista savršena horor-kreacija za doba prezasićeno medijima koji izvješćuju o terorizmu, bolestima, gladi i ratovima. Zombiji zadiru u naš iskonski strah da ćemo biti preplavljeni i proždrti spomenutim stvarima, ali i vlastitom inertnošću i nesposobnošću da išta učinimo te nas upravo time potiču da napravimo nešto, bilo što, čime ćemo se razlikovati od neživih abominacija na ekranu.
Duboko u svojoj srži, ti šokantni horori postavljaju neka od bitnih pitanja: Što je život? Zašto neminovno ovisi o ubijanju i proždiranju drugih života? Ima li takva okrutna stvarnost preživljavanja kakav istančan smisao?
No istini za volju i filozofska razmišljanja na stranu, većina zombi-filmova jednostavno je – zabavna! S korijenima u eksploatacijskim filmovima koji igraju na jednostavnu kartu šokiranja gledatelja gomilanjem scena komadanja i krvi, lako prelaze granicu zastrašujućeg i odlaze u sve popularniju kategoriju trasha. A trash je zabavan.
Najbolje to zna jedan od najvećih i najcjenjenijih filmaša današnjice, Peter Jackson, koji je privukao pažnju svijeta filma svojim mini-serijalom Bad Taste i Brain Dead, filmovima u kojima se jednako lako poigrava filmskim stereotipima i izdržljivošću gledateljeva želuca te pritom najnasilnije scene začinjava dozom kvalitetnog crnog humora.
Na sličan se način tematikom zombija pozabavio i Robert Rodriguez, naravno svojevrsnom posvetom eksploatacijskim filmovima.
Planet terora je horor-akcić koji postavlja teško dostižne standarde filmske zabave. A zabava ide ovako: šerif malenog grada prisiljen je boriti se protiv ubojitih zaraženih divljaka, zapravo zombija koje zovu - bolesnici. Cherry (Rose McGowan), žena koja umjesto jedne noge ima mitraljez, skupa sa svojim borilačkim vještinama sklonim partnerom preuzima krvavu armiju…
U novije se vrijeme videoigre sve češće adaptiraju za filmska platna, stoga je bilo samo pitanje vremena kada će se računalni zombiji pojaviti u kinima. Ironija je u tome što su se zombiji doselili u računalne igre upravo iz spomenutih eksploatacijskih filmova sedamdesetih da bi se vratili praveći probleme Milli Jovovich u serijalu Resident Evil. Priča čak i ne zvuči nevjerojatno, s obzirom da se horde zombija pojavljuju nakon zaraze virusom proizašlim iz neuspjelog znanstvenog eksperimenta.
Bez obzira doživljavaju li ih gledatelji kao puku zabavu ili nategnutu viziju buduće realnosti, zombi-filmovi postaju sve popularniji. Osnivaju se zombi-klubovi, neki ekstremniji čak sanjaju o tome da postanu pravi zombiji, a na internetu je uz bok najvećoj online filmskoj enciklopediji, Internet Movie Databaseu, stao ni više ni manje nego Zombie Movie Database
Na kraju svega, ne čudi to da je upravo iskonski bezdušni medij televizije preoteo zombije filmskom platnu i bezobrazno pokušao zaokružiti njihovu priču. Američka kuća CBS krenula je sa serijom Babylon Fields, koju nazivaju podrugljivom humornom dramom u kojoj se mrtvi dižu iz mrtvih, a kao rezultat toga vraćaju se u stari život, obnavljaju prijateljstva i ljubavi, dok se obitelji ponovo ujedinjuju. Na prvu zvuči srcedrapateljno, no ako serija svojom izvještačenom mutacijom kulta zombija doista uspije, televizija će također uspjeti u prenošenju krajnje poruke: 'Stopite se sa svojim kaučom, mi vas kontroliramo.' S obzirom da gledatelje programiraju poput modernog vudu-napitka, nije neobično to da se televizijski sadržaji nazivaju upravo – programom.
Zanimat će vas u MAXtv videoteci:
