Imaju li majke pravo na nezadovoljstvo, loš dan, sumnju u svoje majčinstvo? Smiju li majke razmišljati o tome da su nespremne, da nisu ovo očekivale, da je njihov život mogao i nekako drugačije izgledati? I na kraju krajeva, cijeni li ovo društvo dovoljno majčinstvo?

Kako bi popričao upravo o toj važnoj temi, Aleksandar Stanković pozvao je u goste glumicu Marijanu Mikulić, koja se nije ustručavala priznati kako je u današnje vrijeme vrlo teško biti žena i majka.

'Okolina ne zna ništa drugo nego osuđivati. Danas svi očekuju da ti radiš kao da uopće nemaš obitelj, da si uvijek dostupan svima za sve, da se djecom baviš kao da ništa drugo ne radiš u životu, da mama treba stići u parkiće i šetnje. A još dodatno plaćamo ženu koja s našom djecom uči, jer je obrazovni sustav takav da je djeci nužna podrška, a ja to više ne stižem. Ni suprug, ni ja', priznala je na početku Marijana Mikulić, koja sa suprugom Josipom odgaja trojicu sinova.

'Više se uopće ne trudim ispunjavati očekivanja okoline, ni ne znam što netko zamišlja da bih ja trebala raditi u životu. Ono što me najviše grize u životu je kada ja u danu ne stignem obaviti zadatke koje sam s Jakovom odlučila odraditi. Barem povremeno s Ivanom sjesti i porazgovarati. Barem povremeno s Andrijom nešto nasamo pogledati što on voli. Za to bi voljela da imam više vremena, a sve ostalo mi je manje važno.'

Svjesna je da je nemoguće svima dati jednako pažnje, ponajviše jer je najmlađi sin dijete s poteškoćama, i upravo on treba najviše vremena i energije.

Najteže razdoblje

'Trudimo se biti tu i za druge dečke. Ivan je već veliki dečko. Trudimo se s njim navečer sjesti pa malo porazgovarati. To je dijete koje je još uvijek u razvoju. Također, Andriji znači da se nešto s njim pogleda, tako da sam gledala neku seriju koja me ubila u pojam, ali je njemu važna. Ivan još uvijek ima ADHD, baš je imao problema kada se tek upisao u srednju tako da sam mu se tu dodatno posvetila. Tu sam i bila sama jer je muž bio u Njemačkoj. To je bilo teško.'

Kao najteže razdoblje u životu ističe kada je Jakov dobio dijagnozu, kada su prodali stan i kupili kuću.

'Tada je bio potop braka i njegov odlazak na godinu dana me zakucao. Više nisam imala vremena ni udahnuti prije nego li zaronim. Od toliko moranja sam se u potpunosti raspala', priznala je Marijana i dodala kako je u jednom trenutku odlučila srezati obveze, ali i ljude:

Obitelj joj je najvažnija

'Prilagodila sam se tome da ja budem dobro, jer ako ja ne budem dobro, neće biti ni moja djeca, a oni su mi najvažniji, moja obitelj mi je najvažnija.'

Onda se dotakla i najmlađeg sina Jakova, kojem je dijagnosticiran autizam na krajnjem spektru. Kako je rekla, mnogi su joj tada govorili da 'od njega neće biti ništa'.

'Hodao je u krug, pričao sa svojim rukama, nije se odazivao na ime, nikoga nije gledao u oči, nismo uopće mogli do njega. Ne mogu reći da je sve zbog moga rada, ali je činjenica da je on puno napredovao. Ja sam bila jako uporna, a on ide na puno terapija. Međutim, rad doma je ključan.'

Jakov se, kaže, danas može sporazumjeti s drugima. Zna reći što ga boli. Došao je do toga da je funkcionalan. Marijana duboko vjeruje i da će uspjeti upisati redovitu školu uz asistenta, no sve to zahtijeva puno rada od kuće. Najteže joj je što se Jakov ne igra s drugom djecom i to iz jednostavnog razloga - nitko ga ne poziva kod sebe na igru.

'Nekad bismo pozivali djecu u vrt da se zajedno igraju, a on bi bio sam na trampolinu. Ne zna razgovarati, ne zna se igrati, ali zna skakati u trampolinu. Onda bi vukao tu djecu, a ona bi vrištala. To je bilo teško gledati. Tada smo prestali zvati ljude, a i ljudi su se prestali javljati.'

Želja joj je snimiti dokumentarni film kako bi pokazala drugima da nisu sami, da postoji prostor za napredak i mogućnost za opstanak braka i obitelji unatoč poteškoćama.