TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Valjda se Družijanić neće morati ispričavati zbog 'Paralela'

  • Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 13.05.2015 17:30
  • Objavljeno 13.05.2015 u 13:40
Danko Družijanić

Danko Družijanić

Izvor: Pixsell / Autor: Boris Šćitar

Sinoć u 'Paralelama' Danko Družijanić pozabavio se temom javnih televizija u Europi, i učinio je to prilično dobro, dotičući se raznih slučajeva - od bauka zvanog 'grčka propast', preko slovenskih susjeda za koje si volimo tepati da imaju slične probleme kao i mi, pa sve do potpuno (po našim kriterijima) izvanzemaljskih uvjeta na švedskoj javnoj televiziji. Iako je to Družijanić čitavo vrijeme nastojao izbjeći (i svaka mu čast na tome), ipak je svako malo iz kutka provirivala naznaka da se pričom o problemima nastoje barem malo opravdati oni koji postoje na NAŠOJ javnoj TV

Emisija 'Paralele', podnaslovljena 'europski magazin' i inače se bavi obradom priča iz drugih europskih država koje bi mogle biti relevantne i za nas (odande i naziv), pa se tako sinoć, na čelu s voditeljem Dankom Družijanićem očešala o temu javnih televizija i njihovih problema u nekim europskim državama.

Nisu to učinili loše, dapače. Posjetili su Slovence, Mađare, Grke i Šveđane, pri čemu su Grci odigrali ulogu babaroge kojom mame javnotelevizijskih djelatnika plaše djecu kada su zločesta, Slovenci onu u kojoj se htjelo reći da, eto, i 'naši uspješniji susjedi imaju slične probleme kao i mi', Mađari su utrpani u rubriku: 'Vidite, može i nedemokratskije nego kod nas', a Šveđani i njihova javna televizija u program igranih znanstveno-fantastičnih serija optimističnog prizvuka (Star Trek i priključenija). Sve u stilu, lako njima, i mi bismo tako da smo u svemiru.

Obično kada HTV snimi bilo što vezano uz razmatranje problema javnih televizija ovdje ili ondje, to se vrlo brzo pretvori u kukumekanje nad time kako je njima teško i kako su problemi na gordome prisavskom hrtu nerješivi na bilo koji drugi način osim na onaj gdje im svekoliko stanovništvo galaksije počne ničim izazvano slati milijune zlatnih poluga. O takvim prigodama vole ponavljati da je televizija skupa igračka, da se program kakav se od njih očekuje ne može proizvoditi pod ovakvim strašnim uvjetima pod kojima oni žive i, sve u svemu, nitko ne razumije njihovu bol. Ovaj put nije bilo tako

Istina, već se samo snimanje emisije o problemima javne televizije na jednoj javnoj televiziji može nazvati pokušajem pridobivanja gledatelja na 'svoju stranu', ali ovaj su put ti problemi barem jednim dijelom dobro prikazani i razloženi, ako nikako drugačije, a onda kroz tuđe primjere. Slovenski javni informativni servis ima problema s televizijom, ali su se zato na radiju i internetu dosta dobro snašli - što se za HRT ne može baš reći (sadržaji na zahtjev im debelo kasne, web-stranica im nije optimizirana za surfanje putem mobitela, aplikacija im je loša...), Grci su bili rastrošni i bilo ih je previše (iako ih je manje nego HRT-ovaca, u zemlji koja ima više nego dvostruko više stanovnika od Hrvatske), Mađari imaju skandaloznu situaciju s političkim i državnim pritiscima (čega se kod nas i dalje jako dobro sjećamo te povremeno primjećujemo i u sadašnjosti), a švedski model nam je toliko daleko da priča o njemu djeluje poput nečega iz Andersenovih bajki, i to onih rijetkih koje nisu morbidne.

Posebice me, recimo, zabavio detalj iz priloga o švedskoj javnoj televiziji u kojem se govorilo o postupku koji stupa na snagu kada nezadovoljno gledateljstvo prijavi neku emisiju, prilog, novinara ili urednika zbog toga što smatra da je nečime prekršio profesionalne i etičke standarde. Slučaj se u roku u najviše dva-tri dana obrađuje u tijelu koje je potpuno neovisno i o televiziji i o državi i o oglašivačima, a zatim se donosi odluka o tome je li prigovor utemeljen te koje će biti posljedice, pri čemu je najgora ona u kojoj se prekršitelj mora javno ispričati gledateljstvu. Sve podebljano u prethodnoj rečenici potpuno je nezamislivo na Balkanu. U dva-tri dana ovdje nitko ne rješava ni linearnu jednadžbu, a kamoli gledateljski prigovor, tijelo koje je potpuno neovisno o bilo kome ovdje umire za manje od ta dva-tri dana, a sa sankcijom u kojoj se prekršitelj mora ispričati gledateljstvu domaći krvoločni mentalitet ne bi bio zadovoljan ni u primisli. Ovdje raja odmah viče otkaz, a da nije protuzakonito, vjerojatno bi ih obradovale i javne egzekucije novinara koji su izrekli nešto što im se ne sviđa.

No pustimo Švedsku - ona je očito i u sinoćnjoj emisiji, kao i u mnogim drugim primjerima tu bila tek kao idealtip koji nikada nećemo dostići i koji, što je još mnogo gore, nitko ni u peti ne pokušava ni dostići. Zanimljiva je bila i studijska rasprava nakon priloga o raznim europskim javnim televizijama, a koju je Družijanić vodio sa stručnjakinjom za javne medije s FPZ-a, Viktorijom Car te s direktorom odbora za medije u Udruzi europski javnih televizija, Jean Philipeom De Tenderom (kojeg je, usput budi rečeno, HTV potpisao kao Jean Phililea).

Rasprava je prvo počela kao uobičajena priča o tome kako nova vremena zahtijevaju novu javnu televiziju i kako je javnoj televiziji jako teško balansirati između pritisaka komercijalizacije i pritisaka amaterizacije u novim medijima. To su priče o kojima ustajali TV-budžovani kukumeču već barem deset godina i svakome tko imalo prati njihova stručna izlaganja, sastanke i seminare već je puna kapa takvih floskula te se mora zapitati koliko tim likovima traju nova vremena i misle li se ikada probuditi iz zimskog sna o zlatnom dobu javne televizije iz tisuću-devetsto-nepostojeće, kada su svi vjerovali BBC-ju i, štajaznam, Gradimiru Agbabi, a nisu jahali po twitterima te ostalim đavoljim rabotama. Srećom, to nije trajalo dugo jer su Družijanićevi gosti u studiju ipak mrvicu pametniji pa se počelo i nešto konkretnije govoriti o problemima i prijedlozima za budućnost javne televizije. Tu je sa super primjerom uletjela Viktorija Car, koja je spomenula mogućnost decentralizacije javnih medijskih servisa, kakva, recimo, postoji u Njemačkoj i Nizozemskoj.

Obično kada se tako nešto - u Hrvatskoj i okruženju neisprobano i nezamislivo - spomene u kakvoj TV emisiji o TV-u, djelatnici TV-a skoče kao opareni i smisle petsto i pet razloga zbog kojih takvo što nikako ne smije biti dopušteno jer... nemam pojma zašto. Vjerojatno opet ona amaterizacija i provincijalizacija s twittera nasuprot njihovom velebnom kozmopolitskom i profesionalnom duhu zbog kojega i imamo javnu televiziju za umrijet od sreće. Ovaj put, međutim, Družijanić nije poskočio ko da ga je guja za srce ujela, nego je u par rečenica i kimanjem glave potvrdio da bi bilo možda zgodno kada bi se jedan javni servis mogao u istoj zemlji uspoređivati s drugim javnim servisom i tako stvarati kvalitetniji sadržaj. Dobro da me nije kolpalo.

Danka Družijanića inače ni po čemu ne bih nazvala perjanicom HTV-a (teško je takvo što reći za bilo koga tko u karijeri vrluda između novinarstva i korporacijskog PR-a), ali sinoć se dobro držao. Nadam se samo da ga zbog priklanjanja takvoj bogohulnoj ideji - da bi osim The Katedrale hrvatskog duha možda mogao postojati i neki drugi javni servis - neće biti prisiljen na bilo kakav lokalni ekvivalent onome švedskom ispričavanju. Nadam se isto tako da ćemo jedanput dobiti i emisiju u kojoj će HTV dopustiti neovisnim stručnjacima da kažu pokoju o njihovim problemima, a da pritom nijedan voditelj, urednik ili prisavski direktor ne padne u nesvijest. I da nitko nikome ne sjedne u krilo, kao što je to pri jednoj raspravi o HTV-u prije dosta godina učinila Hloverka Novak Srzić. Novo doba zahtijeva novu televiziju, rekoše nam. Pa hajde da i to vidimo.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!