Novi film rumunjskog redatelja Corneliua Porumboiua Kada noć padne na Bukurešt, ili metabolizam' je ne baš tipičan film o snimanju filma, odnosu redatelja i glumca, odnosno glumice u ovom slučaju, te o samom procesu nastanka filmskog djela.

Redatelj Paul i glumica Alina gotovo da su jedini protagonisti svojevrsnog Porumboiuova eksperimenta u kojemu ne samo da s gledateljima dijeli 'mračne tajne' autora, nego i u samom filmu primjenjuje neke od autorskih strategija o kojima njegov 'redatelj' lamentira. Pa tako nakon što redatelj rastumači glumici da, sniman na filmskoj vrpci, kadar može trajati najdulje 11 minuta, i sam Porumboiu to primjenjuje i snima na 35-ici kadrove duljine do 11 minuta. Nakon što glumici objasni zbog čega je 'dramaturški opravdana' njena golotinja, uskoro ugledamo i Alinine gole grudi...

Gotovo sav je snimljen u dugim statičnim kadrovima unutar kojih se odvijaju iscrpljujući dijalozi, uglavnom između Paula i Aline, kolega koji su tijekom snimanja započeli ljubavnu vezu. Redatelj pritom uporno nastoji nad glumicom manifestirati svoju mušku i šefovsku dominaciju, no njihova preljubnička veza ipak je samo jedan tipični kotačić u stvaranju filma, nastala, kako to Alina objašnjava, zbog nesigurnosti - njene glumačke i redateljevog straha za uspjeh filma.

Porumboiu ovim filmom ponire duboko u sam stvaralački proces, kao što njegov redatelj teži za što je moguće većim realizmom na ekranu, tako i Porumbiou pokušava dočarati istinu o procesu nastanka filma bez ikakva glamura i spektakularnosti, više kao stalnu borbu redatelja s drugima i samim sobom.

Iskreno i na trenutke vrlo duhovito i samokritično, Poromboiu razotkriva strahove, laži, bjegove, progovara o produkcijskim problemima, odnosu s glumcima, ljubomori i odnosu s konkurencijom, budućnosti kinematografije... Ukratko, zaviruje, i to ne samo metaforički (film uključuje ne baš ugodnu scenu pregledavanja medicinske snimke unutrašnjosti želuca) u autorovu utrobu.

'Kada noć padne na Bukurešt, ili metabolizam' zanimljiv je metafilm koji će više zanimati same filmaše i filmofile nego širu publiku, koju bi mogao odbiti svojom hermetičnošću, no nije na razini njegovog najboljeg filma 'Policijski, pridjev'.

Zanimljivo je da je isti dan na Sarajevo Film Festivalu prikazan još jedan metafilm koji se bavi, između ostaloga, budućnošću filma - 'Kongres Arija Folmana. Izraelski autor proslavio se sjajnim animiranim dokumentarcem 'Valcer s Bashirom', a ovoga je puta odlučio snimiti animirano-igrani film prema predlošku romana Stanislava Lema.

Iako predug, zamoran i pomalo konfuzan, novi Folmanov film zanimljiv je kao svojevrsni autorov manifest o budućnosti i, dobrim dijelom, sadašnjosti filmske umjetnosti. Njegov žalac usmjeren je osobito u smjeru Hollywooda u kojemu animacija polako počinje zauzimati mjesto igranog filma, kroz sve više i više specijalnih efekata, koji igrane filmove pretvaraju u hibride, a u budućnosti možda i u vrlo realističke animirane filmove, te glumce čiji se pokreti danas animiraju, dok bi u budućnosti cijeli likovi mogli biti animirani, 'zamrznuti u vremenu', zauvijek mladi, a moćni studiji oduzeli bi im čak i autorska prava na vlastiti lik. Holivudska glumica Robin Wright u Folmanovom filmu doživjela je baš takvu sudbinu, sama je postala digitalizirani, vječno mladi lik na koji isključiva prava polaže studio. 'Kongresom' Folman kao da izravno poziva na pobunu protiv dominantnog holivudskog modela, nudeći, između ostalog, i vlastitu viziju autorske animacije, kao kontrast masovnom 'štancanju' anonimnih animatora.