William Friedkin jedna je od onih ikona za koju uistinu vrijedi frazetina 'ne treba ga posebno predstavljati'. Baš kao ni njegove kolege iz tzv. novog Hollywooda – Coppolu, Scorsesea, Bogdanovicha... – koji su tijekom sedamdesetih radikalno mijenjali filmsku sliku svijeta, snimajući remek-djela čija kvaliteta i učinak ne opadaju niti desetljećima kasnije. Naprotiv.

Friedkin je na Karlovy Vary International Film Festival došao osobno popratiti projekciju svog filma iz 1977, nezaboravnog 'Sorcerera', njegovu varijantu francuskog romana 'Nadnica za strah', koja je prije gotovo četiri desetljeća zamalo bila čavao u lijes velike karijere. No danas, film koji je tada bio kritičarski i box office pobačaj, doživljava veliko uskrsnuće, s projekcijama po cijelom svijetu i novim Blu-ray izdanjem, kao i novim generacijama kritičara koji ga proglašavaju velikim ostvarenjem, a onima koji su ga ispljuvali tijekom sedamdesetih velikim idiotima.

Zašto je trebalo proći 37 godina da svijet shvati koliko je 'Sorcerer' zapravo dobar film?

Sve se mijenja. Zeitgeist se promijenio. Novi kritičari, novi povjesničari filma, nova publika... Nova publika navikla je na kompjuterski generirane scene u filmovima, a sada očito reagira na film koji nije koristio kompjutere, a i dalje sadrži uistinu opasne akcijske scene.

Kad već spominjete opasne scene – kako li ste, dovraga, snimili scenu na mostu...?

Jednostavno smo je snimili! Film se snimao scenu po scenu. Mi smo se osjećali sigurno, nitko nije bio ozlijeđen, a na sreću nitko nije ni umro. Kad radite takve stvari, koje jesu opasne upravo onoliko koliko se čine opasnima, morate sve dobro izvježbati. Poduzeli smo sve mjere da nitko ne bude u ozbiljnijoj opasnosti. Uvijek smo mislili na sigurnost.

Mislite li da bi danas bilo moguće snimiti takav film?

Ne.

Zbog osiguranja, odvjetnika, ugovora...?

Apsolutno.

Ili se nitko ne bi ni htio zafrkavati, kad sve može na miru nacrtati kod kuće na kompjuteru?

O da, i to je razlog. Zahvaljujući kompjuteru, ljudski se životi više ne moraju ugrožavati. A publika je to prihvatila. Bilo da je svjesna toga da je nešto napravljeno na kompjuteru ili ne.

Je li istina da su 'Ratovi zvijezda' krivi za neuspjeh 'Sorcerera'?

Ne. 'Ratovi zvijezda' su promijenili sve. Da 'Ratovi zvijezda' nisu bili uspješni, danas ne bi postojalo 80 posto filmova koji su u kinima.

Kako bi vaša karijera izgledala da nije bilo 'Ratova zvijezda'?

Ne znam, tražite od mene da budem prorok.

Da.

Ali stvarno nemam pojma. 'Ratovi zvijezda' su promijenili zeitgeist svjetske kinematografije. Svi današnji hitovi su varijacije 'Ratova zvijezda' – superheroji, adaptacije stripova i video igara... Sve je to rezultat 'Ratova zvijezda'. 'Sorcerer' se u kinima pojavio u isto vrijeme i jednostavno se nije uklapao u novi zeitgeist. Reći da su 'Ratovi zvijezda' ubili 'Sorcerera' je previše ekstremno. Jer 'Sorcerer' sada ponovo igra u kinima širom svijeta, a u prodaji su i DVD i Blu-ray izdanja.

Fanovi su ljuti što na njima nema audio komentara.

Ne volim raditi audio komentare. Radio sam ih. Mrzim ih. Nikada ne bih gledao film s komentarom. Zašto bih želio slušati nekog tipa kako opisuje svoj film? Briga me ako fanovi to vole. Radije bih gledao film. Prije kućnog videa i svega ovoga nismo imali audio komentare. Veliki redatelji nisu komentirali svoje filmove kadar po kadar.

Pa, bilo bi malo neobično sjediti u kinu, pogledati film, a onda ga gledati još jednom, samo sada s redateljem koji sjedi sa strane i priča u mikrofon...

Istina, to bi bilo preblesavo! Kao što rekoh, snimao sam komentare, ali to mi se ne sviđa. Mrzim sjediti pred ekranom i tjerati se da smišljam stvari koje ću reći u mikrofon. Ne želim da publika sluša zvuk koji im objašnjava film ili daje dodatna pojašnjenja.

Je li istina da su vam nudili 'Ratove zvijezda'?

Da, ali ne da ih režiram, već da ih produciram. 'Ratovi zvijezda' ponuđeni su kompaniji koju smo osnovali Coppola, Bogdanovich i ja. Dobio sam scenarij i nije mi se svidio. Uopće me nije zanimao, to jednostavno nije bio film za mene. Nitko od nas nije ni slutio da će to biti najveći hit na svijetu.

Žalite li zbog odluke?

Ne, nimalo. Ali Francis Coppola je vjerovao u 'Ratove zvijezda', jako. Vjerovao je i da Lucas to može napraviti.

Mainstream gledatelji najviše vas znaju po 'Francuskoj vezi' i 'Egzorcistu'. Kada biste morali birati jedan od ta dva, koji biste naslov više voljeli da se zauvijek veže uz vaše ime?

Srećom ne moram birati pa to niti ne radim.

Pitam zato što vas je uspjeh 'Egzorcista', kao i povratak s 'Bug' i 'Killer Joe', kod mnogih etiketirao kao 'redatelja horora', iako ste prije i između režirali uistinu sve i svašta.

Ali ja nisam redatelj horora. Shvaćam da su ti filmovi ljudima uznemirujući, ali oni za mene nisu horori, niti sam ih snimao kao horore. 'Egzorcist' je film o misteriju vjere. Nikad nikome niti u jednom trenutku, niti scenaristu, niti glumcima i ekipi nisam govorio da snimamo horor film, jer on to za mene nije bio. Zasnovan je na istinitoj priči iz 1949. godine, jednom od samo tri slučajeva u SAD-u 20. stoljeća kada je Katolička crkva potvrdila opsjednutost osobe.

Prije 14 godina u kina ste pustili dužu verziju 'Egzorcista'. Je li to bila redateljeva verzija, rezultat pritiska studija, prilika za zaradu ili...?

'Egzorcist' je izišao za Božić 1973. Godine 2000. odlučio sam dodati 12 minuta. Ali nije bilo nikakvog pritiska. Zamolili su me da pogledam što sam sve izrezao, a izrezao sam točno tih 12 minuta samo zato što sam se bojao da će film biti previše dug. Nisam želio da traje više od dva sata. No kako je film bio toliko uspješan, ostavši to i desetljećima kasnije, pretpostavio sam da nitko neće prigovarati ako vratim tih 12 minuta natrag. Takvog smo ga poslali i u kina, za nove generacije.

Kad se fanovi svađaju oko toga koja je verzija bolja, što biste vi presudili?

Nemam pojma. Iskreno. Verzija iz 2000. je moja izvorna verzija.

Spomenuli ste nove generacije – svaka nova generacija raspravlja o zlatnom dobu kinematografije, a čini se da se konsenzus uvijek svodi na to da su zadnje zlatno doba američkog filma bilo upravo sedamdesete.

Moguće je. Nisam siguran da zlatno doba uopće postoji, ali moguće je, jer ako se mene pita, zlatno doba Hollywooda su četrdesete i pedesete. U neku ruku i šezdesete. Ali znam da ljudi širom svijeta uvijek ističu sedamdesete. Ali ja uopće tako ne razmišljam. Sad kad ste me to pitali, morao bih provesti neko vrijeme razmišljajući o tome, jer ne znam što bih odgovorio. Osim da me boli briga za sedamdesete. Stvarno, koga briga? (smijeh) Noćas možete vidjeti film koji ćete voljeti. Ili sutra. Možda će to biti film koji će vas dirnuti više od ičega što ste vidjeli u životu. Besmisleno je reći – dobar mi je ovaj film, ali nije toliko dobar kao Hollywood sedamdesetih. Koga briga? Gotovo je. To je kao da kažete da je najbolje razdoblje Češke bila 1968. OK. I što sad?

Tinejdžeri koji svaki dan stoje u redovima na ovom festivalu vjerojatno razmišljaju poput vas.

Tinejdžeri koji spavaju u šatorima kako bi gledali filmove na ovom festivalu ne razmišljaju o 1968. Niti o sedamdesetima.

Pretpostavljam da kada ljudi slave sedamdesete, slave i slobodu koju ste imali kao autori.

Ali nismo imali slobodu! Imali smo neovisnost. To nije isto. Imali smo odbor za dodjelu oznaka za filmove. Prije je u sobi sjedio jedan tip koji bi govorio što smijemo, a što ne smijemo pokazati pred kamerom. Sedamdesetih smo dobili cijeli odbor sličnih tipova. Oni su bili ti koji su govorili roditeljima djece što se nalazi u kojem filmu, a roditelji su odlučivali o tome hoće li pustiti dijete u kino ili ne. Danas, odbor za etikete funkcionira drugačije, konzervativniji je nego što je bio u sedamdesetima. Danas su to pravi cenzori, koji ne vole da ih se tako zove, ali oni su to jesu. Nema razlike između njih i komunističkih komesara.

Sedamdesete su bile leglo kreativnosti, no čini se da se slična kreativnost u novom mileniju preselila na televiziju.

Slažem se.

Vi ste počeli na televiziji. Može li se televizija na kojoj ste vi radili u svojim redateljskim počecima uopće usporediti s televizijom danas?

To je neusporedivo. Ono što danas valja jest kablovska televizija i duge forme. Danas su TV serije daleko zanimljivije od filmova. Filmovi se snimaju za tinejdžere. 'Superman', 'Batman', 'Iron Man', 'X-Men', tipovi lete naokolo i spašavaju svijet. To je danas američki film. Ti su filmovi toliko pojeli tržište da nitko više ne uvozi filmove iz drugih dijelova svijeta. Arthouse kina su rijetka iznimka, ali 80 posto tržišta su tipovi koji lete naokolo u tajicama.

Čini se da su danas iskustvo gledanja i 'gadgeti', poput 3D-a i nadolazećih hologramskih projekcija, važniji od sadržaja. Nove tehnologije postale su važnije od novih ideja.

Da, u pravu ste. To mi se ne sviđa. Ne volim 3D. Umjetnost filma jest iluzija tri dimenzije koju stvara 2D slika. Baš kao i slikarstvo. Vidite sliku na zidu – vidimo ljude pokraj planine, a iluzija je da su ljudi blizu, a planina je daleko. No slika je u dvije dimenzije, ima samo širinu i visinu, a umjetnost leži u iluziji treće dimenzije. 3D film mi izgleda smiješno, glupo! Kao da gledam minijaturne figurice koje hodaju naokolo. Skulpture su u tri dimenzije i pripadaju u tri dimenzije. Film ne.

Znači, nikada nećete snimiti 3D film?

Ne.

Iako je čak i Godard nedavno snimio 3D film...

Čuo sam. Ali Godard se samo igra s publikom. No on je promijenio kinematografiju, onoliko koliko i 'Ratovi zvijezda'. Izmislio je stil i tehnike koje danas svi koriste, kameru iz ruke, jump-cutove, sve je to Godardovo...

Što je sljedeće? Internet je pun vijesti o tome da režirate 'Dimiter', novi roman Williama Petera Blattyja, autora 'Egzorcista'.

To nije istina. Nikada nismo ni pričali o tome. Volim Billa, ali nema nikakve šanse da režiram adaptaciju tog romana. Jednostavno ga ne smatram filmičnim. Ono što planiram jest televizija. Pripremam vrlo provokativan mjuzikl s Bette Midler za HBO, priču o Mae West. U planu su mi i serije.

Vaš zadnji film 'Killer Joe' svijetu je predstavio drugačijeg Matthewa McConaugheyja – nakon toga, on je nastavio transformaciju koja ga je dovela sve do 'Dobrih dilera iz Dallasa' i 'True Detective'. Osjećate li se odgovornim za renesansu njegove karijere?

On je jako dobar glumac.

Čini se da ste vi bili prvi koji je to shvatio.

Ali ja nikada nisam vidio filmove koje je snimio prije toga, sve te romantične komedije u kojima skida majicu i ganja ženske naokolo. Zahvaljujući takvim filmovima postao je bogat i slavan, ali ja ih nikada nisam vidio. Jednog dana sam se brijao, televizor je bio upaljen i čuo sam intervju s tipom koji ima teksaški naglasak. A radnja 'Killer Joea' se odvija upravo u istočnom Teksasu. Morao sam otići do TV-a da vidim tko je taj tip i vidio sam njega u krupnom planu. Zvučao je jako inteligentno, a bio je, očito, i jako zgodan. Pomislio sam – zašto Killer Joe ne bi bio zgodan? Ne mora biti ofucani stari degenerik, kakvim ga opisuje scenarij. Pa sam mu poslao scenarij za 'Killer Joe'. Moj prvi izbor bili su Tommy Lee Jones i Billy Bob Thornton, ali ipak sam na kraju izabrao McConaugheyja. Poslao sam mu scenarij. Pročitao ga je i bacio ga je na drugi kraj sobe. Kaže da je nakon čitanja išao oprati ruke. Mislio je da je odvratan! Ali netko od njegovih ljudi mu je rekao da bi bilo bolje da ga pročita ponovo. Poslušao ih je i shvatio da je riječ o crnoj komediji. 'Killer Joe' ne treba shvatiti ozbiljno, to je komedija.

Je li scena s pilećim batkom bila u scenariju ili...?

Naravno. Ne mislite valjda da sam jednog dana samo došetao do seta i rekao – mislim da bi mogla sisati batak?

Moguće. Neki redatelji tako rade.

(smijeh) Ja ne.