'Vuk s Wall Streeta' je možda zabavniji i vulgarniji, raskošni, kabaretski američki prikaz dekadencije iz samog srca socijalnog darvinizma - ali 'Gospodar Svemira', njegova njemačka, hladna, betonsko-staklena dokumentarna verzija, ispričana kroz maratonsku 'ispovijest' Rainera Vossa, jednog od vodećih njemačkih investicijskih stručnjaka, savršeni je komad edukacije za sve koji nisu previše vični poznavanju gospodarskog sustava koji oblikuje njihove živote.

Zarobljen između intervjua i predavanja, saslušanja i propovjedi, 'Gospodar svemira' Marca Baudera nije samo studija ekonomije, već i psihološka studija, seciranje karaktera, arhetipa koji se krije iza bankarskih manipulacija, pohlepe, megalomanije, radoholičarstva i okrutnosti današnje 'casino ekonomije'.

Svijet betona i stakla, tako sjajno snimljen u 'Gospodaru svemira', gotovo poput dodatnog lika koji istodobno podržava, ali i kontrira Vossovim lamentacijama, prisutan je i u 'Pjesmi iz šume', ali se posve rastapa u kontrapunktu zelenila srednjoafričke prašume. Hipnotička kombinacija cvrčaka i tihe grmljavine faune te smirenog glasa Louisa Sarna, koji pripovijeda okružen predivnom bio-mašinom za ubijanje, temelji su ove priče o čovjeku zaljubljenom u zvukove. Štoviše, Amerikanac Sarno toliko se zaljubio u glazbu, zvukove i kulturu Pigmeja Bayaka da je ostao živjeti s njima, započevši obitelj u zajednici lovca-sakupljača.

Danas, 25 godina kasnije, svog 13-godišnjeg sina prvi puta odluči dovesti u New York, ne bi li malac naučio od čega je pobjegao njegov otac – redatelj Michael Obert tako sukobljava dvije džungle, afričku i asfaltnu, pokazujući raskorak između ‘stvarnog svijeta’ i ‘artificijelne kulture’ u kojoj se ni sam Sarno, nakon nekoliko desetljeća života u paralelnom svijetu i nekom drugom vremenu, najbolje ne snalazi.

Srećom, Sarnov najbolji prijatelj s fakulteta je Jim Jarmusch, koji se u filmu pojavljuje taman dovoljno puta da uradak zadobije pažnju onih koji je ‘Pjesmi iz šume’ inače ne bi previše pridavali, iako ovo nije samo simpatični mali etnografski dokumentarac koji kroz sjajne intervjue i snagu lijepih slika govori o čaroliji izolacije i fanatizma, već i priča o civilizaciji i kulturnim šokovima, odgovornosti, ljubavi, prirodi i društvu.

Iako je po statistikama čak 85 kineskih građana uvjereno da im zemlja ide u pravom smjeru (za razliku od svega 30 posto Amerikanaca ili još manje Hrvata), poslovično kritički Ai Wewei, kršeći uvjetnu kaznu, u razgovoru pred kamerom konstatirat će da država kuha na vrhu plamena nezadovoljstva koji samo čeka zapaliti novi revolucionarni fitilj. Poslovično genijalan, ali i amerofiličan, Weiwei je 'uvik kontra'.

Da biste shvatili kako je AI Weiwei postao čovjekom kojeg se boji 80 milijuna vlasnika crvene članske iskaznice, morate pogledati 'Ai Weiwei: Never Sorry', jer se ‘Ai Weiwei – lažni slučaj’ ionako gleda kao izravni nastavak - štafetu je od Alison Klayman preuzeo Andreas Johnsen pa nastavio točno tamo gdje je stala Alison, snimajući sve što se događalo nakon što je kineski umjetnik, fajter i dežurni disident uhićen pa pušten zbog navodne utaje poreza.

‘Ai Weiwei – lažni slučaj’ je upravo ono što smo i očekivali – možda pomalo zbunjujuće djelo za padobrance koji će u priču sletjeti bez previše predznanja, ali za sve ostale odličan dokument nastavka jedne borbe, koji puno govori o sukobu jednog čovjeka i državne tiranije, ali još više o Kini skrivenoj iza kulisa šarenih izloga.