Protekle godine zapaženi ste i po odličnim filmskim ulogama. Smatrate li je najuspješnijom u svojoj karijeri?
Rekla bih da su posljednje dvije godine bile najuspješnije. Dogodile su mi se zaista divne stvari u profesionalnom smislu. Snimila sam dva filma: 'Zagreb capuccino' Vanje Sviličić, u kojem igram glavnu ulogu, a čija je premijera za tjedan dana, točnije 15. ožujka te film 'Most na kraju svijeta' Branka Ištvančića (za oba sam dobila prilično dobre kritike). U kazalištu Moruzgva u predstavi 'Harem' Ivana Lea Leme u ulozi babe nasmijala sam publiku do suza. U svom matičnom kazalištu Gavella ostvarila sam zapaženu ulogu u predstavi 'Fine mrtve djevojke' Dalibora Matanića za koje sam dobila tri nagrade na prestižnim festivalima. Odigrala sam jednu od najtežih uloga u životu, ulogu Marte u predstave 'Virgina Woolf' u režiji kazališnog čarobnjaka Damira Zlatara Freya u INK-u Pula. Snimila odličnu komičnu ulogu lude majke u novoj seriji 'Nemoj nikome reći' koja se treba početi prikazivati na HTV-u početkom travnja...

Danas vas smatraju jednom od najboljih hrvatskih glumica - koliko je  truda, suza i razočaranja trebalo da bi bili tu gdje ste sad?
Svoju karijeru i trenutnu poziciju gradila sam godinama još od 1990. kada sam prvi puta stala na pozornicu. Dvadeset godina vrijedno sam radila u HNK Osijek gdje sam ispekla zanat i stekla status prvakinje drame. 2007. počela sam suradnju sa Zlatkom Vitezom i njegovim Histrionima gdje sam radila punih sedam godina i ostvarila niz zapaženih uloga od kojih bih izdvojila ulogu pevaljke Sanele u sad već kultnoj predstavi 'Zagrebački orkestar'. I, evo, četvrta godina mog angažmana u GDK Gavella gdje sam nastavila dobivati divne uloge. Rezime nakon toliko godina bio bi da sam ostavila traga u četiri teatra. Pogled na taj moj minuli rad ispunjava me velikim zadovoljstvom i ponosom. Nisam od onih 'sretnih' glumica koje već na početku svoje karijere (zbog angažmana u TV serijama i sapunicama) preko noći izađu iz anonimnosti i postanu megapopularne. Moj put je teži, ali to je moj put.

Što vam znači uloga Karen u predstavi 'Kolovoz u okrugu Osage'? Kako je bilo surađivati s Anjom Šovagović koja u toj drami ima glavnu ulogu?
Divno je dobili ulogu takvom dramskom remek-djelu i stati bok uz bok sa najboljima. Radeći na ulozi Karen vidjela sam da se otvara mogućnost kreacije jednog zanimljivog, komičnog, ali ujedno i duboko nesretnog lika. Mislim da sam uspjela dočarati sve aspekte uloge pogotovo ovu komičnu crtu. Nakon dvadeset i pet godina na pozornici spoznala sam da sam dobra komičarka i volim uloge gdje mogu pokazati taj svoj dar. S Anjom Šovagović imam lijep poslovno-prijateljski odnos. Osim što nas povezuju naši slavonski korijeni, slične smo po karakteru; energične i odrješite. Znamo se već dugi niz godina, a zbližile smo se i sprijateljile radeći na predstavi 'Zločin i kazna' u kojoj smo jedna drugoj nesebično pomagale, gdje se između nas dogodila prava glumačka sinergija. Ista čarolija dogodila se i na predstavi 'Kolovoz u okrugu Osage'. Ona je glumica koja puno traži, ali traži s razlogom i pokrićem, ali i puno daje, kako partneru na scenu tako i publici.

Postoji li neka uloga koju već godinama priželjkujete, ali nikad niste došli u priliku odigrati je?
Da, godinama sam željela odigrati Lauru Lenbachovu iz Krležine drame 'U agoniji'. Naime, monologom Laure izašla sam na prijemni ispit na Akademiji i prošla. Ta želja se trenutno pretvara u stvarnost. Trenutno smo u punom jeku proba drame 'U agoniji', a premijera se treba dogoditi sredinom travnja.

Koliko je veza s muškarcem koji je u istoj profesiji kao i vi dvosjekli mač?
Nije dvosjekli mač. To je divno. Moje iskustvo izuzetno je pozitivno u tom smislu.

Po čemu ćete pamtiti svoju vezu s glumcem Aleksandrom Bogdanovićem koju ste nedavno okončali?
Po jednom smirenom toplom umjetničkom životu.

Kad biste se trebali najvjerodostojnije opisati u nekoliko riječi, koje bi to bile?
Empatična, samilosna pa me ljudi ponekad olako shvate, pedantna, vrijedna, odgovorna, darežljiva, veliki hedonist, u svemu – češće srce nego glava.

Opraštate li si lako pogrešne korake?
Ako je netko drugi u pitanju, pokušavam se iskupiti za grešku. Stvari koje mi se obiju o glavu prebolim i bacim u ropotarnicu povijesti. Što bi rekla Karen moje zadnje uloge: 'Živim sada. Nije me briga za prošlost i glupe greške koje sam učinila!'

Koliko je u ovim današnjim vremenima život glumca teži ili pak lakši jer svaka je uloga svojevrstan bijeg od svakodnevice?
U jednu ruku smo privilegirani jer nam je u opisu radnog mjesta da možemo odlutati u daleke galaksije i paralelne svjetove, da na trenutak možemo biti netko drugi. Loše je to što svoje probleme kao osobe ne zaboravljamo, nego na te svoje natovarimo još i probleme likova koje igramo.

Koje trenutke u svom životu smatrate najdragocjenijima?
Ima ih dosta koji su vezani uz moju nećakinju. U biti svaki trenutak kada moji prijatelji traže baš moju pomoć, ne u materijalnom smislu, nego da im je potrebna moja blizina, riječ, savjet.

Prijatelji u glumačkom svijetu? Imate li ih dosta ili taština kod nekih na tom polju razdvaja, a ne spaja ljude?
U glumačkom svijetu svi smo kolege i radimo isti posao, no individualci smo koji se bore za sebe iako radimo u kolektivu. No moj općeniti stav o prijateljstvu je, a nevezano za zanimanje glasi – ili si čovjek ili nisi.

U kojoj predstavi u svojoj karijeri ste se najviše emocionalno razotkrili?
Sve je nadmašila 'Virginia Woolf'.

Prije šest godina nakon prekida s Vedranom Mlikotom izjavili ste: 'Svi aplauzi ovog svijeta ne vrijede ništa ako nemaš kraj sebe osobu koju voliš.'
Još uvijek mislim isto.

Na što ste danas najponosniji?
Što sam ostala vjerna nekim svojim životnim načelima i što živim život po svome.

Iz kojih ste životnih situacija najviše naučili?
Još iz ratnih devedesetih godina - da cijenim život i uživam u malim stvarima.

Što priželjkujete sebi u budućnosti?
Puno dobrih uloga, filmova, nagrada, rada u kazalištu koje me ispunjava potpuno i naravno – aplauz čovjeka kojeg volim.