IVO ŠKRABALO

Neprežaljeni autor četiriju kapitalnih djela o filmskoj povijesti

  • Autor: Daniel Rafaelić
  • Zadnja izmjena 23.09.2011 09:47
  • Objavljeno 23.09.2011 u 09:47
Ivo Škrabalo

Ivo Škrabalo

Izvor: Pixsell / Autor: Zeljko Lukunic/PIXSELL

Smrt pisca, scenarista, redatelja i političara Ive Škrabala ostavila je veliku prazninu na hrvatskom kulturnom tkivu. Škrabalo, rođen 1934. godine u Somboru, ostat će upamćen po iznimno vedru duhu, ali i sjajnom smislu za točnost podataka

Iako se hrvatskim filmom kao povjesničar počeo baviti kasnije u životu, njegov predani rad dramaturga u Jadran filmu potakao je nastanak brojnih filmova. Sam Škrabalo bio je najponosniji na svoj doprinos nazivu i nastanku slavnog filma Kreše Golika 'Tko pjeva zlo ne misli'.

Često se međutim zaboravljalo da se Ivo Škrabalo u kinematografiji najprije pojavio, davne 1956. ne kao njezin kroničar, nego kao glumac. Naime u filmu 'Opsada' Branka Marjanovića glumio je doktora koji porađa mladu partizanku koju je glumila Goranka Vrus. Samog su Škrabala pogrešno na špici nazvali Branko. Iako će se glumačkom pozivu vratiti 1966. u filmu 'Ponedjeljak ili utorak' Vatroslava Mimice, Ivo Škrabalo ostat će upamćen prije svega po povijesti hrvatskog filma. Pisao ju je, što se često zaboravlja, čak četiri puta!

Prvi put u časopisu Forum, časopisu 'razreda za suvremenu književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti' 1979. - 1981. godine na kratak i koncizan način predstavio je zapravo nacrt onoga što bi trebala biti nacionalna kinematografija. Nije trebalo posebno istaknuti kako je takva riječ za ono vrijeme bila bogohulna. Postojala je, naime, samo savezna, jugoslavenska filmska povijest i kroz tu su se prizmu gledale i tumačile sve kinematografske pojave jugoslavenskih republika. No glavni je udar uslijedio kada je 1984. iz tiska izašla, danas legendarna, Škrabalova knjiga 'Između publike i države'. Bila je to tvrdo ukoričena prava nacionalna povijest filma – koja to konačno nije ni prikrivala. Poseban trn u oku sigurno je bilo Škrabalovo (opravdano) insistiranje na istraživanju i prezentiranju do tada nepoznatih podataka hrvatske kinematografije prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ne smijemo zaboraviti da se te, 1984. godine, ipak radilo o komunizmu, vrlo je brzo organiziran i ideološki okrugli stol, na kojem je knjiga (zajedno s autorom) razapeta kao nacionalistička (posebno su se mnogi spoticali na ono 'države' iz naslova). Ipak, knjiga nije povučena (što je tada često bio slučaj), pa je ostala dostupna i u knjižnicama i po antikvarijatima godinama poslije.

Bez obzira na to što su se uskoro pojavile i protuteže Škrabalu – Petar Volk s poviješću jugoslavenskog filma i Mira Boglić s poviješću Jadran filma, Škrabalova je knjiga jedina bila ideološki neopterećena. Promjenom društvenog uređenja 1990/1991. i ratom, situacija se znatno promijenila i na području kinematografije. Škrabalo, njezin aktivni sudionik, sve je to marljivo pratio i bilježio pa je za Božić 1998. objavio kapitalac – knjigu '101 godina filma u Hrvatskoj 1896. - 1997.'. Ostala je do danas nenadmašena vrckavošću, zanimljivošću podataka, pronalaskom (još uvijek živih) sudionika najranije hrvatske filmske povijesti te iscrpnom filmografijom. Iako opremljena, nažalost, crno-bijelim fotografijama, knjiga je postala nezaobilazno djelo. I sam sam često svjedočio njegovu nezadovoljstvu kada bih shvatio da studenti Akademije dramske umjetnosti njegovu knjigu, koja je bila obavezna literatura - kako na prijemnom tako i na ispitima - uopće ne čitaju. Razvio je tada koncept 'Hrvatske filmske povijesti UKRATKO (1896-2006)' koja napokon izlazi iz tiska 2008. godine. Naravno, knjiga je dočekana s velikim nestrpljenjem, jer točno je desetljeće  dijelilo ovu i prethodnu knjigu – a sve nas zanimale su prije svega najnovije Škrabalove opservacije o (naj)novijim hrvatskim filmovima. Knjiga je znatno skraćena, dosta je podataka izbačeno, ali njezin tzv. internetski izgled – s okvirima koji dopunjuju temu svakako je doprinijela njezinoj atraktivnosti i relevantnosti.

Nažalost, to je bila njegova posljednja knjiga o povijesti hrvatskog filma. Imao je planova za dalje – htio je objaviti knjigu o ljudima s ruba kinematografije (kao protutežu svojoj '12 filmskih portreta') – ljudima za koje je malo tko čuo, a koji su se tako čvrsto upleli u nacionalno filmsko tkivo. Nažalost, to je djelo ostalo nedovršeno. Međutim četiri kapitalna djela o nacionalnoj filmskoj povijesti u tridesetak godina velika je stvar. 'Ja sam preglup i prelijen da bih bio filmolog!' često me tom rečenicom zabavljao Škrabalo. Ostaje samo zaključiti – gdje bismo tek bili da se osim povijesti, bavio i filmologijom.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi