TV KRITIKA ZRINKE PAVLIĆ

Manjkasov film ne otkriva istine, nego podupire 'junačke mitove'

  • Autor: Zrinka Pavlić
  • Zadnja izmjena 10.05.2016 18:20
  • Objavljeno 10.05.2016 u 18:20
Dinamo 1990

Dinamo 1990

Izvor: Screenshot / Autor: youtube.com

Zanimljiva je ta naša televizija. Prošle godine u ovo doba prikazala nam je dokumentarac 'Nedjelja 13.' Igora Grahovca, o sukobu navijača Dinama i Crvene Zvezde 13. 05. 1990., a ove godine imali smo priliku pogledati dokumentarac o istom događaju, ali u scenariju i režiji Miljenka Manjkasa, film 'Dinamo - Crvena Zvezda: Domovinski rat je počeo na Maksimiru'. Manjkasov dokumentarac, za razliku od Grahovčeva, podržava popularan mit o tome kako je Domovinski rat počeo sukobom navijača na stadionu

Čovjek koji se na javnu televiziju oslanja kao na glavni izvor informacija o događajima koji su obilježili noviju hrvatsku povijest vrlo bi lako mogao oboljeti od kakve mentalne bolesti koju karakterizira podijeljena ličnost ili neki slični poremećaj u kojem ti se posred mozga dva lika svađaju kao da su u birtiji, jedan tvrdeći jedno, a drugi drugo. Ako s tom konstatacijom malo i pretjerujem (a ne pretjerujem jako), onda je tome barem tako kada je riječ o u nedjelju prikazanom dokumentarcu Miljenka Manjkasa, 'Dinamo - Crvena Zvezda: Domovinski rat je počeo na Maksimiru'. Film je to u kojem se, kroz razgovore s odabranim sugovornicima, podržava teza da je rat počeo u istočnom dijelu Zagreba, 13. svibnja 1990., kada je planirana utakmica između Dinama i Crvene Zvezde završila u totalnoj makljaži najprije međusobno među navijačima, a zatim između navijača, milicije te pokojeg nogometaša.

Svi koji su 1990. bili svjesna bića na ovim prostorima znaju što se dogodilo toga dana na Maksimiru. Točno ono što piše u zadnjoj rečenici prethodnog odlomka. Navijači su se brutalno sukobili međusobno, policija je prvo gledala pa se poslije umiješala na, po nekima, neodgovarajući način (činjenica je, naime, da su prvo opaučili po BBB-ovcima, a tek kasnije po Delijama), poslije su se sukobi preselili na gradske ulice, ostatak građanstva se, srećom, nije pridružio i tako. Priča je na toj razini jasna.

Razmimoilaženja, međutim, nastaju kada počinju tumačenja i teorije zašto se to tako odvilo, a značenja, zavjere, prljavi scenariji i slični planovi nekima se nameću kao zaključak zato što se cijela priča odvila netom nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, s milicijom koja još nije bila baš sigurna kome se treba prikloniti i kako se postaviti pa je, po tumačenjima jednih, reagirala jednostavno neorganizirano i blesavo, a prema tumačenju drugih - organizirano i zloćudno, namjerno protuhrvatski.

Manjkas, vidljivo je iz dokumentarca, zagovornik je ove potonje opcije, opcije koja tvrdi da je brutalno maksimirsko divljaštvo bilo izrežirano, potaknuto, da su ga priželjkivali i potpirivali, kako je danas popularno reći, udbaški agenti, koji su se na taj način nadali destabilizirati novoizabranu hrvatsku vlast i da je dojam potpunog gubitka kontrole, odnosno prepuštanja kontrole Delijama bio planiran. U prilog svojoj tvrdnji snimio je brojne razgovore s akterima toga događaja, od Bad Blue Boysa do pripadnika tadašnjih policijskih snaga.

I sve bi to bilo okej - ne mogu se Manjkasu čak ni poreći povremeni dirljivi trenuci u kojima nekadašnji mladi BBB-ovci pričaju o svojem navijačkom, ratnom, životnom putu, strahovima i nevjerici kada su se našli u takvom brutalnom okršaju, situaciji u kojoj su živjeli i načinu na koji su navijali. No problem je u Manjkasovu pristupu to što je od događaja na Maksimiru prošlo dvadeset i šest godina, što nas je mnogo koji se dobro sjećamo i tog događaja i njegovih okolnosti, a povrh svega, Manjkasov je problem i to što su i mnogi drugi već istraživali taj događaj te s mnogo više sugovornika pokazali da priča nije baš tako jednostavna i da je nije baš tako lako ukalupiti u još jednu priču o zavjeri, gdje se Hrvatsku, kao plemenitu žrtvu, htjelo još jednom podjarmiti putem snaga reda i mira.

Baš prošle godine, otprilike u isto ovo svibanjsko doba, ta ista Hrvatska televizija bila je prikazala drugi dokumentarac o istome događaju - 'Nedjelja 13.' Igora Grahovca, u kojemu je autor razgovarao sa širim krugom sudionika događaja - i s 'naše' i s 'njihove' strane, gdje je priča ispala ipak malo kompleksnija, a policijsko djelovanje mnogo više obilježeno konfuzijom negoli planom i programom rastroja Hrvatske. Istina, i tome je filmu, kao i svakome, uostalom, moguće predbaciti svojevrsnu pristranost, ali nad Manjkasovim vodi barem s pokušajem da porazgovara s pripadnicima svih strana, što Manjkasa, čini se, uopće nije zanimalo.

Manjkasovu jednostranost i očitu želju da s dokumentarcem ne otkriva nikakve posebne istine, nego podupire 'junačke mitove' u prilog govori i to da je cijelu priču prikazao kao da je sasvim izdvojena iz prostora i vremena. Kao da je riječ o inače nevinim navijačkim skupinama koje se, da nisu jadne bile manipulirane, nikada ne bi tako sukobile. Bad Blue Boysi ispadaju kao tek malo glasnija navijačka skupina koja inače ni mrava ne bi zgazila, skupina koju su samo zločesti Delije isprovocirali svojim divljanjem, a inače nikad, ni prije ni poslije, nisu izveli nikakvu sličnu scenu. A iako to nije popularno izjaviti, BBB su u mnogo navrata dokazali da itekako imaju huligane u svojim redovima te da je njihov potencijal također moguće 'usmjeravati'. Uostalom, sjetimo se samo kako je prošlo obilježavanje dvadesete godišnjice te nesretne 'utakmice' - pred praznim stadionom i s bojkotom BBB-ovaca, koji su se taj put naljutili zato što je policija (dakle, NE milicija) naoštrila pedreke pri njihovu sukobu s Torcidom.

Sukob navijača 13. 05. 1990. bez ikakve je sumnje upečatljiv događaj uz koji je vrlo lako povezati bezbrojne zlokobne predznake, kao i znakove rasapa dotadašnje države i društva. Snimanje dokumentaraca o tome može biti i zanimljivo i potrebno. No Manjkasov pokušaj izrazito je jednostran i ne može se zapravo nazvati pokušajem rasvjetljavanja događaja, nego tek prilogom jednome mitu. Jer to da je Domovinski rat počeo na Maksimiru mnogo je bliže mitu nego istini. Na Maksimiru su se sigurno, između ostalog, pokazali simptomi rasula, bijesa i agresije koji su obilježili početak devedesetih na ovim prostorima. No Domovinski rat ipak je počeo drugdje - na krvavom Uskrsu na Plitvicama, u Borovom Selu, oko balvana na prometnicama u dalmatinskom zaleđu. Mnogi BBB-ovci iz Manjkasova filma sudjelovali su i u tome, ali ono u čemu su sudjelovali na Maksimiru bio je huliganski incident i milicijska glupost, a ne početak rata.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!