Priznajemo – bilo nam je pomalo smiješno, ali u neku ruku i tužno razgovarati s Johnom Garciom, koji uz Branta Bjorka čini okosnicu Kyuss Livesa. Naime, na sam spomen tužbe Josha Hommea i Scotta Reedera, bivših članova Kyussa koji Garciji i Bjorku žele uskratiti pravo na korištenje imena benda, Garcia je poludio i rekao da ne želi uopće govoriti o njima, i to je do kraja intervjua ponovio najmanje pet puta. Tužno je kad glazba koja je gotovo dvadeset godina kasnije stvorila čitav jedan žanr i respektabilan broj sljedbenika, postane predmet odvjetničkih natezanja. Stoga se prije prvog dolaska Kyuss Livesa u Zagreb nametalo logično pitanje – mogu li Garcia i Bjork, pojačani belgijskim gitaristom Brunom Feveryjem i basistom Billyjem Cordellom dosljedno i pošteno izvesti materijal jednog od najutjecajnijih metal bendova devedesetih, ili je u pitanju, kako zlobnici tvrde, 'loš cover bend'.

Nakon dva sata gromovite svirke, možemo samo zaključiti da je dobro što Josh Homme, Nick Oliveri i Scott Reeder više ne sviraju u Kyussu, jer je iz njihova razvoda zapravo profitirala publika. Dobili smo nekoliko solidnih novih bendova (Eagles of Death Metal, Mondo Generator, Them Crooked Vultures) i jedan vrhunski (Queens of the Stone Age), a Kyuss je ostao slika zamrznuta u vremenu, čiju više nego dosljednu reprodukciju danas imamo u obliku Kyuss Livesa. Gitarist Fevery se s gotovo robovskim strahopoštovanjem odnosi prema fuziranom zvuku Hommeovog Les Paula koji kroz Marshall zuji poput tisuću rojeva pčela radilica, a basist Cordell (nekada svirao u Yawning Men s kasnijim Kyussovim bubnjarom Alfredom Hernandezom) srećom, ne oponaša luđačku mimiku Scotta Reedera, ali se u zvuku razlika uopće ne primjećuje. Naelektrizirani Brant Bjork prava je zvijer za bubnjevima, a brodom sigurno kormilari Garcia, koji je u novoj konstelaciji benda jedini dobio nešto više prostora i malo pojačao potmuli vokal s albuma.

Iako će, kao i uvijek, svatko imati poneku intimnu želju, kad je riječ o set-listi, Kyuss su u srijedu navečer odvozili klasičan best-of set, iz kojeg je svjesno izostavljen vjerojatno najveći hit benda Demon Cleaner, čiji je jedini autor Josh Homme. Od četrnaest pjesama najbolji feedback publike dobilo je 'sveto trojstvo' s albuma Welcome to Sky Valley (Gardenia/Asteroid/Supa Scoopa and Mighty Scoop, koju je za nijansu pokvarilo početno štimanje Feveryja), ubitačni završetak koncerta (Whitewater/El Rodeo/100º), kao i veličanstvena, dvanaestominutna Spaceship Landing izvedena na bis.

Čini se da je meritum spora oko nasljeđa Kyussa bila Garcijina ideja da ova postava, uz izvođenje Kyussovih klasika, ide dalje i snima novi materijal. Teško je procijeniti bi li to bilo, kako Homme tvrdi, šutiranje mrtvog konja, no svirka koju smo sinoć gledali to svakako nije. A rijetki su reunioni koji uopće imaju smisla.