Rođen na sam Božić ratne 1941. u Splitu, Ivanda je odrastao u domu u kojem se umjetnost podrazumijevala – otac mu je bio profesor, djed glumac u splitskom HNK, a ujak legendarni skladatelj Ivo Tijardović, pa je velika obiteljska kuća funkcionirala kao središte kulturnog života u kojem su se uz glazbu i teatar okupljali istaknuti umjetnici.

Iako je kao gimnazijalac statirao u kazalištu, film ga je privlačio gotovo magnetskom silom, pa nakon klasične gimnazije u Splitu u Zagrebu upisuje komparativnu književnost i filozofiju, ispunjavajući tako neformalni uvjet dr. Branka Gavelle da budući redatelji prvo moraju završiti neki humanistički studij prije Akademije.

Tek potom diplomira filmsku i kazališnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti, a kasnije će često naglašavati da mu je treći, možda i najvažniji fakultet bila zagrebačka kavana Corso, mjesto na kojem se kalio duh cijele jedne generacije.​

Debitantski dugometražni film 'Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata' snimio je 1968. godine, a to modernističko ostvarenje kritika je svrstala u poetiku tzv. hičkokovaca, donoseći na platno pasivnog, rezigniranog junaka, ali i lansirajući u zvjezdanu orbitu tada mladog Radu Šerbedžiju.

Samo nekoliko godina kasnije, 1971., Ivandin se umjetnički put dramatično prelama kada sa Zoranom Tadićem snima studentski štrajk, stvarajući dokumentarni zapis 'Poezija i revolucija'.

Nakon sloma Hrvatskog proljeća, snimljeni materijal završava u policijskom bunkeru punih 25 godina, a taj mu čin zatvara vrata filmskih fondova bivše države, u kojima mu odbijaju petnaestak projekata, pa se Ivanda okreće televiziji kao prostoru u kojem može nastaviti raditi.​

Na televiziji pronalazi kreativni azil i gradi impresivan opus TV drama i filmova koji obilježavaju sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća. Režira ekranizaciju scenarija Danila Kiša 'Drveni sanduk Thomasa Wolfea' (1973.), zatim kultnu dramu 'Slučaj maturanta Wagnera' (1976.), potom adaptaciju Krležine drame 'U logoru' (1983.), kao i raskošno produciranu dokudramu 'Bombaški proces' (1978.) o suđenju Josipu Brozu Titu.

Iako je kroz desetljeća bio snažno vezan i uz kazalište, Ivanda je uvijek isticao koliko su film i teatar različite umjetnosti, dajući jasnu prednost filmu kao mediju u kojem je redatelj doista autor cjelokupnog djela.​

Ivandin autorski put pokazuje zapanjujuću širinu – od politički osjetljivih, pa i riskantnih projekata, do komercijalnih formata koje je dio akademske elite podcjenjivao ili otvoreno prezirao. Snimanje 'Bombaškog procesa' prihvatio je tek nakon otvorene prijetnje direktora Televizije Zagreb da više nikada neće snimiti ni kadar ako odbije, a zauzvrat je dobio gotovo holivudske produkcijske uvjete i mogućnost da sam postavlja ključne uvjete.

Tako je inzistirao da Tita glumi Rade Šerbedžija, dok je njegov prijedlog da se uključi i Fabijan Šovagović odbijen rečenicom da je 'jedan disident dosta, dvojica bi bila previše'. što je točno oslikavalo tadašnje političke kalkulacije oko umjetničkih projekata.​

Kao dekan prihvatio režiju telenovela

Desetljećima kasnije, u sasvim drukčijem medijskom i političkom okruženju, Ivanda kao dekan Akademije dramske umjetnosti bez zadrške prihvaća režiju telenovela poput 'Običnih ljudi' i 'Ponosa Ratkajevih', iako je time izazvao zgražanje dijela purista.

U početku je, govorio je, pokušavao objašnjavati kako je elitistički stav prema žanru sapunice pogrešan, ali je kasnije odustao od opravdavanja, navodeći primjere velikih književnika čija bi se djela danas također mogla površno proglasiti 'komercijalnima'.

Posebno je bio cijenjen zbog iznimnog 'njuha' za glumačke talente. Uz Šerbedžiju, s kojim je ostvario blizak i dugotrajan suradnički odnos, isticao se i njegov rad s Ivicom Vidovićem, Božidarom Alićem, ali i generacijama mlađih glumaca, među kojima je posebno mjesto zauzela Zrinka Cvitešić.

Uočio ju je još kao studenticu Akademije i dodijelio joj zahtjevnu ulogu u povijesnom spektaklu 'Konjanik' (2003.), a kasnije je prepričavao kako ga je u hotelskom hodniku presrela i energično zatražila da joj detaljno objasni zahtjevnu nagu scenu, čime ga je osvojila svojom posvećenošću i profesionalnim pristupom.​

Predavao i na ugledanom kalifornijskom sveučilištu

Pedagoški rad bio je jednako važan segment njegova života kao i režija. Svoje je znanje i iskustvo prenosio generacijama studenata, ne samo na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, nego i na uglednom kalifornijskom sveučilištu UCLA, gdje je predavao od 1985. do 1990. godine. Studenti su ga ondje obožavali, a ponuđeno mu je i trajno profesorsko mjesto, no odbio je ostati u SAD-u. Kada je počinjao Domovinski rat, kako je govorio, gotovo sve što je volio – obitelj, prijatelji, cjelokupni njegov život – nalazilo se u Hrvatskoj, pa se odlučio vratiti, iako je priznao da je dio njegova srca zauvijek ostao u Americi.​

Privatni život obilježen tragedijama

Uz umjetničke uspone, njegov je privatni život obilježen dubokim osobnim tragedijama. Prva supruga Stanka preminula je od posljedica moždanog udara, a 2012. doživio je najteži udarac – iznenadnu smrt sina jedinca iz prvog braka, Nikole, koji je kao redatelj i bliski suradnik radio s njim na brojnim serijama te je preminuo u 36. godini zbog srčanih problema.

Snagu za nastavak života i rada nalazio je u drugoj supruzi, producentici Lidiji, te blizancima Lovri i Niki Anđeli, koje je dobio u kasnijim godinama i koje je opisivao kao svoje kasno, ali dragocjeno životno svjetlo.​

U kasnijim godinama utočište je pronalazio u obitelji, pisanju i radu, ostajući neumoran gotovo do samog kraja – dovršavao je dokumentarce i pisao nove scenarije.

Njegov razgranati opus, od modernističkih eksperimenata i dokumentarnih materijala do povijesnih epova i popularnih serija, ostaje snažno svjedočanstvo o turbulentnom vremenu, ali i o autoru koji se nije bojao stvarati iz čiste strasti, unutarnje potrebe i ljubavi prema zanatu koji mu je bio sve.