Kad se male ruke slože, horori se množe, a s njima i novi trend na filmskoj sceni, svjetlosnim godinama udaljenoj od prebrojavanja milijardi na box officeu, ali i pedantno usisanih crvenih tepiha prestižnih europskih festivalskih brendova.

Naime, nije samo kod nas tako prokleto teško i skupo snimiti dugometražni igrani film – unatoč pojeftinjenju opreme i radne snage, snimanje filma i dalje je luksuzan, dug, mukotrpan i kolektivni posao, a velike promjene na medijskoj sceni i dualizam ponude u kontrapunktu blockbuster/arthouse mnogim herojima žanrovske produkcije zadaju ozbiljne glavobolje. Sve je teže naći investitore i distributere, ali i publiku; ukratko, poželite li snimiti, recimo, klasični horor uradak koji nije nužno remake namijenjen multipleksima, već naslov koji cilja na nešto alternativnije kanale i specijaliziranu zajednicu fanova, izvan Hrvatske bit će jednako teško kao i u Hrvatskoj. Dobro, ne jednako – kod nas je to praktički nemoguće, dok vani treba uložiti malo više truda.

Zbog čega su omnibusi, zajedno s found footageom, postali novom idealnom formom za realizaciju mnogih mračnih ideja – snimiti niz kratkih filmova s probranim imenima ‘ziheraškije’ je nego jednom imenu dati 90+ minuta na raspolaganje. Na kraju samo pokupite masu niskobudžetnih kratkih filmova i spojite ih unutar zajedničkog naslova, pod jedan kišobran i u samostalni cjelovečernji filmski paket. Red nostalgije, red mladih nada – ponešto za producente, ponešto za publiku.

Poput ‘The Profane Exhibit’, najnovijeg primjera koji bi nakon pedantnog građenja web-hypea tijekom 2012., ove godine napokon trebao krenuti u kina, ako uspije isposlovati distribuciju na velikim platnima. ‘The Profane Exhibit’ nije samo najnoviji primjer, već i omnibus s najimpresivnijom listom sudionika do sada – legende horora sedamdesetih i osamdesetih, ikone u rangu Ruggera Deodata (‘Cannibal Holocaust’), Richarda Stanleyja (‘Dust Devil’), Sergija Stivalettija (‘Wax Mask’) i Josea Mojice Marinsa (aka Coffin Joe) susreću svježu krv, ništa manje razvikanog Nachu Vigalonda i Yoshihira Nishimuru. Za sada se zna da je radnja smještena u pariški fetiš-klub, u kojem se skupina ‘šišmišara’ natječe čija će priča najviše izokrenuti tuđe želuce.

‘The Profane Exhibit’ je samo nastavak lanjske invazije, kada su nas zapljusnule igrane zbirke kratkih priča strave, u rasponu od ‘Scary Or Die’ iz radionice Boba Badwayja (‘The Uninvited’), Michaela Emanuela (redatelj raznih TV serija, poput nekih epizoda ‘Weedsa’) i Igora Meglica (snimatelj na koječemu, uključujući i ‘World War Z’), koji su složili kompilaciju zombi-klauna i meksičkih živih mrtvaca, pa sve do još razvikanijeg, ali kvalitetom jednako neujednačenog ‘The Theatre Bizarre’, šest priča s potpisom šest redatelja (među anonimcima su i jedan Tom Savini te Buddy Giovinazzo, najpoznatiji po 'Combat Shock' iz 1986.), s Udom Kierom u jednoj od uloga te posvetama Lovecraftu i Grand Guignolu.

Ipak, u 2012. možda je najviše odjeknuo 'V/H/S', još jedan komad nostalgije za osamdesetima i formatom koji je definirao zurenje u video-strahove zabilježene na vrpci VHS-a. Čitav odred redatelja - Adam Wingard, David Bruckner, Ti West, Glenn McQuaid, Joe Swanberg i kolektiv Radio Silence – uhvatio se miješati dva vodeća trenda, omnibus i found footage, ukrcavši u njih sve od golih ženskih čudovišta koje otkidaju penise golim rukama do standardnih krvavih priča o mladima na kampiranju.

Kvalitetniji od mnogih sličnih pokušaja, 'V/H/S' je nakon brzinskog stjecanja kultnog statusa dobio i nastavak 'V/H/S 2', poznat i pod alternativnim naslovom 'S-VHS' – nakon premijere na Sundanceu, 6. lipnja ide na video-on-demand servise u SAD-u, a tjedan dana kasnije će i u kina. Većina redatelja su nova imena, a neke od pridošlica su Jason Eisener, Gareth Evans, Eduardo Sanchez...

Rekord je za sada oboren omnibusom ‘The ABC’s Of Death’, koji je okupio čak 26 autora iz 15 zemalja, dodijelivši svakom po jedno slovo abecede za realizaciju svojih ludih ideja – izazov su prihvatili svi od bogova novog japanskog gorefesta, kao što su Noboru Iguchi, Yudai Yamaguchi i Yoshihiro Nishimura do razvikanih europskih njuški poput Xaviera Gensa pa čak i Srđana Spasojevića, redatelja ‘Srpskog filma’.

Rezultat? Red krvi, red smijeha, a ne treba ni spomenuti da među tih 26 odabranih nema niti jednog hrvatskog autora.