Da je kojim slučajem sudbina drugačije htjela, Dino Dvornik danas bi u svom Sutivanu uz prijatelje i obitelj slavio 51. rođendan. Od njegovog djetinjstva Dinova rođendanska slavlja uvijek su se odvijala u vikendici na otoku Braču, prisjeća se toga i Diana Dvornik.

'Okupili bi se svi, zapjevali, družili se. Bila je to tradicija da smo svi skupa na Dinov rođendan u Sutivanu. Uz Elu i Dani, bila bi ondje i moja majka Terezija, koju je Dino obožavao, ma bio je lud za njom. Bila je to 'njegova none', kako ju je zvao. Njih dvoje najbolje su se razumjeli, a kad bi došao iz Zagreba u Split, prvo bi svoju nonu išao posjetiti. Postala je baka s 35 godina, a od nje je i naslijedio tu iskru života, taj duh i glazbeni talent. Bio je osobenjak od rođenja, ah koliko me puta nasmijao i rasplakao. Do sedmog, osmog razreda osnovne vezala sam mu špigete (vezice) na cipelama, čarape su mu bile najmrskije - da se njega pitalo, uvijek bi bio bos - a hranila sam ga do trinaeste. Ništa nije htio jesti, ma ništa. Otvorio bi usta i rekao: Ako ćeš mi dat, daj. U školu bi išao bez torbe, trčala sam za njim s knjigama. Uvijek je bio veliko dite', prisjeća se Diana, dodajući da će cvijet za svog mlađeg sina danas staviti na grob svog supruga.

'Zagreb mi je daleko, pa kad idem Borisu na grob, idem i mom Dinu. Tu je ispred mene njegova slika, zapalila sam svijeću i prisjetila se toliko smiješnih situacija s njim. Ah, koliko ih je bilo... Da je on sad tu, zajedno bismo se pošteno nasmijali, kao uvijek', kaže Diana.

Sjećanje na Dina s nama je podijelio i njegov brat Dean, ispričavši nam kako je to izgledalo kad je preminuli glazbenik bio u vojsci.

'Ljeto, 1985. godina, Križevci, grad u kojem je Dino služio vojni rok. Dan ranije nazvao sam ga da mi potvrdi da je sve u redu vezano za njegov dvodnevni otpust iz vojarne kako bismo održali koncert za omladince koji su vrijedno radili na radnim akcijama ne bi li dobili udarničku ili, kako se već onda nazivala, muke vrijednu značku. Dino je potvrdio da nema nikakvih problema i sve smo dogovorili.

Sutradan, dok sam se približavao Križevcima, ugledam vojnika uz cestu koji mi maše, naravno to je bio Dino. Nakon što sam zaustavio auto on je na brzinu ušao i rekao: Tu se možeš okrenit, ne moraš vozit dalje, vidiš da nema nikoga. Pogledao sam ga pokušavajući odgonetnuti razlog njegove žurbe, no pomislio sam da želi što prije ostaviti iza sebe vojarnu, što je i normalno, okrenuo sam se i krenuo nazad put Kutine, u čijoj je blizini bila u tijeku radna akcija i u kojoj se spremao koncert naše grupe Kineski zid.

Stigavši na odredište, tj. poljanu na kojoj se nalazila sklepana bina i nakon što se Dino pozdravio s članovima benda, popeli smo se na rasklimanu binu, a nedugo zatim začuli su se jauci. Dino i ja smo se okretali, no nismo vidjeli nikoga, a odmah zatim začuli smo zapomaganje. Pomoć, pomoć, dolje, dolje, netko je vikao. Nas dvojica se ponovo okrenemo i pogledamo, a iz drvenog poda bine strši glava našeg klavijaturista Alena Illea koji je propao te zapeo glavom. Spasili smo ga, odradili koncert.

Prošla su dva dana i bilo je vrijeme da Dina vratim u kasarnu. Na samom ulazu prije nego smo se pozdravili dotrčali su vojni policajci i uhapsili ga. Dino je zbog koncerta postao dezerter, a dok su ga odvodili, okrenuo se prema meni s izrazom lica kao da ih žali i viknuo: Vidiš li ti koje oni pizdarije rade zbog jebena dva dana! Dino je bio otpušten iz vojske četiri mjeseca ranije pod opaskom 'nezrela ličnost'. Ja se i dan danas pitam tko je tu bio više nezreo - onaj tko se voli igrati rata ili onaj koji ima pametnijeg posla?

Sretan ti rođendan, brate! Pokušaj od gore dezertirat' par dana da se vidimo!'