Beginaži su, kako je opisano i na stranici UNESCO-a na čijem popisu se nalaze od 1998., ukupno 13 naselja namijenjenih stanovanju Beginki, svojevrsnih katoličkih sestrinstava, najviše u belgijskoj pokrajini Flandriji. Obično su to skupine malih građevina oko zajedničkog dvorišta u kojima su od 12. stoljeća živjele žene posvećene službi Božjoj, ali bez zavjeta kakvi su uobičajeni za časne sestre u samostanima. Naselja su najčešće okružena zidinama i odvojeni od drugih dijelova gradova u kojima su podignuta, a osim Belgiji mogu se naći u sjevernoj i sjeveroistočnoj Francuskoj, Nizozemskoj, te zapadnoj i sjeverozapadnoj Njemačkoj.

Prve su nastale u Liegeu, valonskom dijelu Belgije, a ime su dobile po tamošnjem svećeniku Lambertu le Bègueu koji je 1170. godine propovijedao uspostavu ženskih vjerskih zajednica bez prisege samostanskom životu. Naime, u to doba tim su dijelovima Europe bjesnili ratovi, što je prilično smanjilo broj muškaraca pa mnogo žena nije moglo ući u brakove, pa su se udruživale zbog sigurnosti i međusobne pomoći.

Istu vrstu sigurnosti mogle su, doduše, dobiti u samostanima, ali su oni odbijali mnoge žene kojima nije odgovarao tamošnji strogi režim. Beginaži su bili dobrodošlo rješenje, posebno kad su dobili pomoć bogatih dobročinitelja koji su financirali boravak žena-laikinja u naseljima. U kasnijim fazama bio je određen stupanj materijalnog bogatstva za žene koje su tamo željele živjeti, pa im je popularnost opala.

Navedenih 13 koji su upisani u UNESCO-ov registar nalaze se, uz vrlo dobru očuvanost, u Antwerpenu, Bruggeu, Dendermondeu, Diestu, Gentu (čak 3 ih je tamo), Hasseltu, Hoogstratenu, Lieru, Leuvenu, Mechelenu, Kortrijku, Sint-Truidenu, Turnhoutu i Tongerenu. Naravno, itekako su vrijedni posjeta, kao svjedoci jednog od oblika ženskog života u srednjem vijeku sjeverne Europe.

Nekad je ovih naselja bilo mnogo više, praktički u svakom gradu spomenutih 'nizinskih' zemalja, a u njima su živjeli deseci tisuća žena. Premda su nastale u ranijem srednjem vijeku, objekti i njihov izgled kojem danas svjedočima potječe iz kasnijeg razdoblja, nekoliko stotina godina nakon gradnje prvih beginaža. Osim zidova, neki od njih bili su dodatno zaštićeni vodom ispunjenim jarcima, poput srednjovjekovnih dvoraca. Bilo je važno da žene imaju privatnost, ali su time držali dalje i potencijalne uljeze.

Razumljiv je takav oprez, žene toga doba bile su često izlagane muškim napadima, nasilnicima su ovakva naselja bila posebno privlačan magnet. Zato su vrata beginaža zaključavana svake večeri, a glavarice naselja odredile su pravilo po kojem žene nisu smjele izlaziti same, nego uvijek u paru.

Zanimljiv su karakter imale žene koje su živjele u beginažima. Jasno, osnovna motivacija bila im je posvećenost vjeri, ali bez samostanskog režima, no danas se ta naselja tumače i kao svojevrsne oaze neovisnosti. Naime, u vremenima kad su naselja nastajala postojao je samo jedan obrazac ženskog ponašanja: brak, djeca, kućanski poslovi..., često i dogovoreno. U beginažima su, pak, živjele u vlastitoj zajednici, zarađivale za život (često i izvan zidina koje su ih okruživale, ili održavajući obrte kojima su se izdržavale cijele zajednice) i posvećivale život onome što im je bilo važno.

UNESCO beginaže opisuje kao 'oaze mira', sa 'jednostavnom funkcionalnom arhitekturom koja im daje specifičnu atmosfere utopijskog života u kojem su osjećaj zajedništva i poštivanje individualnosti fino balansirane'. Za razliku od samostana, beginaži su primali žene iz svih društvenih slojeva, bar u početku. Osim toga, one su mogle odustajati od kreposnog života u ovim naseljima. Dapače, mogle su se i udavati i imati djecu, ali to je značilo odlazak u novi dom. Posebno šokantno za ono vrijeme bila je mogućnost da se i vrate kad 'više ne bi osjećale potrebu za mužem', kako je napisala benediktinka sestra Laura Swan, autorica knjige 'Mudrost begina'.

Cijeli pokret postojao je sve do 18. stoljeća, ali danas postoje i njihovi moderni oblici, naviše u SAD-u, Kanadi i drugim zemljama.