Unatoč obrazovanju i iskustvu, i danas ćete u našim školama naći zabrinjavajući postotak učitelja i profesora koji djecu s ADHD-om, ('poremećaj' pomanjkanja pažnje i hiperaktivnost), proglašavaju neodgojenom i zločestom, a onu s disleksijom i disgrafijom – nepismenom, lijenom i glupom. Ako tako razmišljaju stručnjaci, zar se trebamo čuditi vršnjačkom ismijavanju i vrijeđanju!?

Marko Ferek danas je blizu tridesete i naš je najpoznatiji 'adehadeovac'. Osnovao je udrugu Buđenje, održava predavanja o svim aspektima poremećaja, ali ne akademski, nego na bazi osobnog iskustva. I on je, nažalost, prošao navedene probleme u školi, bio loš učenik, trpio torturu vršnjaka i dogodilo mu se ono što većina takve djece spominje kao najteže – izgubio je samopouzdanje i o sebi je izrazito loše mislio. Tek na trećoj godini faksa saznao je za ADHD. Imao je dokaz da nije ni glup ni lijen te je postupno vratio samopouzdanje, a svoj 'nedostatak' pretvorio u prednost.

Toliko negativnih reakcija i neznanja najbolji je znak da treba ponoviti gradivo: ADHD je kratica za nedostatak pažnje (pozornosti) i hiperaktivni poremećaj; disleksija i disgrafija su, pak, poremećaji povezani s razumijevanjem jezika, a time i pisma i govora.

Osoba s dijagnozom ADHD ne može zadržati pozornost, hiperaktivna je i impulzivna (postoji nekoliko sličnih dijagnoza, no detalji nisu bitni da bi laik shvatio o čemu je riječ). Simptomi su skoro neprimjetni kod komunikacije jedan na jedan i kod aktivnosti koje su osobi zanimljive, dok su najizraženiji kod izrazito monotonih i grupnih aktivnosti, kao što su predavanja u školi ili dugotrajni testovi. Osoba odluta u svoj svijet, a glasovi i zbivanja u okolini čine joj se kao nevažna i nezanimljiva pozadina. Hiperaktivnost i impulzivnost ovih osoba često se tumači kao neposlušnost.

Kao što neke životinjske vrste ne vide boje, tako i disleksičari i disgrafičari drukčije vide tekst kad ga čitaju i pišu. I tu je više dijagnoza, no dovoljno je znati da se radi o poteškoćama u kratkoročnoj slušno-govornoj percepciji i memoriji, zbog čega se složene riječi i rečenice krivo čuju ili brkaju slična slova/glasovi. Osoba ne razumije kako jezik funkcionira i kako se slažu riječi/rečenice, pa griješi u čitanju i pisanju sličnih riječi (dolazak i odlazak), slova piše kako izgledaju u zrcalu, pa pisane tekstove disleksičara i disgrafičara okolina proglašava krajnje nepismenima. No nema to veze ni s gramatikom i pravopisom, ni s lijenošću i nedostatkom inteligencije, nego s činjenicom da neki ljudi svijet vide i doživljavaju drukčije.

Nabrojane osobine odreda su nepoželjne u sustavu školstva s previše učenika, preopterećenim programima, s nemotiviranim učiteljima i tri školske smjene. Uzmemo li u obzir to da nismo ni naročito razvijena demokracija u kojoj se štite slabiji i drukčiji, jasno je da osobe s poremećajima pozornosti, koncentracije i učenja ne prolaze najbolje. Čak i u takvom društvu puno se može učiniti osobnom inicijativom. Ne treba očekivati čuda na svim mjestima, no ako je moguće, roditelji trebaju već od prvog razreda naći školu s manje učenika u razredu kao i učitelja koji ima volje i koliko-toliko uvjeta za individualni pristup.

Ne manje važno jest to da učitelj na primjeren način ostaloj djeci objasni kako je riječ o posebnom djetetu, koje drukčije vidi svijet. I to je zapravo najvažnije što se u početku može i treba učiniti, uz strpljivost, upornost i podršku obitelji u savladavanju školskog gradiva. Djeca s navedenim poremećajima često su kreativna i natprosječno inteligentna i mogu dobro funkcionirati kad im okolina pruži šansu.

Novi problemi će se uz svu brigu i napore vjerojatno javiti u petom razredu, kad se ne mogu birati profesori, ali ako se do tada u djetetu razvije samopouzdanje, manje će ga pogađati poteškoće i nerazumijevanje. Kasnije bi trebalo biti nešto lakše - srednju školu možemo birati u skladu s interesima i talentima, a sve više dolazi vrijeme u kojem i poslodavci shvaćaju promašaje našeg obrazovanja i beskorisnost naštrebanog teorijskog znanja.

Vremena se mijenjaju pa je stručnu pomoć, kao i privatne građanske inicijative lakše naći, na netu su aktivni forumi koji pomažu da se obitelji ne osjećaju ostavljenima i u neznanju. Marko Ferek u sebi je otkrio puno kreativnog potencijala te o tome napisao knjigu 'Kreativni sanjari'. Sjajno je to štivo koje mnogo objašnjava, a može poslužiti i kao svojevrstan vodič o tome kako različitost pretvoriti u prednost.