NAJGORA JE ŠUTNJA

Kako žena može pobjeći iz pakla nasilja koje nekad traje i više desetljeća?

18.05.2024 u 17:47

Bionic
Reading

Brojni su razlozi zbog kojih žene šute o pretrpljenom nasilju u obitelji te ostaju u takvom odnosu, a među glavnima su nedostatak podrške i financijskih sredstava. O potencijalnim rješenjima i dolasku do pomoći razgovarali smo s Karlom Pudar iz Fonda za žene te psihologinjom Senkom Sekulić

Ženama koje trpe nasilje u partnerskom odnosu prosječno je potrebno čak šest godina i sedam povrataka da napokon odu i započnu nezavisan život. Ako se pitate kako je to moguće i zašto toliko dugo, često u tišini, trpe nasilje te se svjesno vraćaju u takav odnos, odgovor je uglavnom jednostavan. Usprkos izreci da život nema cijenu, tužna istina glasi da - itekako ima.

To na svojoj koži svakodnevno osjećaju brojne žene s djecom koje godinama nisu mogle otići od nasilnika upravo zbog financijskih razloga - jer nisu imale novca za stan, hranu, plaćanje režija i pokrivanje brojnih drugih osnovnih životnih troškova. Upravo zato, jer život ima cijenu, bile su primorane vratiti se.

No rješenja postoje, a među onima koji ih nude jest Fond za žene Zaklade Solidarna - potaknut upravo ovim problemom, pokrenuo je humanitarnu akciju vrlo jasnog naziva 'Život ima cijenu'.

'Život ima cijenu'

'Ova humanitarna akcija nastoji osigurati dodatna sredstva za Fond za žene, a on, između ostalog, pruža direktnu financijsku potporu ženama i djeci koji su preživjeli nasilje', pojasnila je za tportal Karla Pudar, voditeljica programa za razvoj filantropije te nam je u razgovoru rekla više o problemima zbog kojih žene ostaju u nasilnom odnosu i načinima na koje im Fond pomaže.

'Pratimo žene u njihovim naporima da ostvare dostojanstven život izvan kruga nasilja i trudimo se pomoći im na tom putu. Žene se svakodnevno obraćaju Fondu za pomoć, broj korisnica ne stagnira, a zahtjevi za potporu stižu putem online prijavnice, maila, telefona. Upravo zbog velike potražnje na godišnjoj razini organiziramo ciljanu humanitarnu akciju, a donacije za rad Fonda za žene primamo cijele godine od donatora/ica putem trajnih naloga.'

Kako bi se podrška ženama i djeci na putu ka životu bez nasilja nastavila pružati, cilj je prikupiti 50 tisuća eura, a s obzirom na to da Fond ne financiraju javna sredstva, Pudar ističe da se uvelike računa na empatičnost i solidarnost građanki i građana, ali i poslovnog sektora, koji za svaku donaciju ostvaruje pravo na poreznu olakšicu.

Nasilje ne bira žrtve

'Za pomoć Fondu javljaju se djevojke i žene svih uzrasta i obrazovanja te iz svih dijelova Republike Hrvatske. U tom pogledu nasilje uistinu ne bira i može se svakome dogoditi: naše su korisnice i visokoobrazovane žene, koje nam govore da nisu nikada mislile da se to i njima može dogoditi, i one nižeg obrazovanja, kojima pomažemo ispuniti prijavnicu, dakle od devet sve do 60 godina', rekla je i nastavila:

'Ono što često čujemo, uz važnost ovakvog oblika direktne financijske pomoći putem kojeg si mogu osigurati osnovne životne potrebe - stan, hranu, režije, opremu za djecu – povratak je ljudskog dostojanstva, jer osjećaju da nisu same, da im netko vjeruje i da ih podržava. Upravo to predstavlja nam motiv da ustrajemo u radu i budemo tu za njih. O važnosti ovakvog oblika pomoći svjedoči i priča iz prve ruke o korisnici Fonda koja je nakon izlaska iz kruga nasilja i ekonomskog osamostaljenja i sama postala donatoricom.'

Zašto žene ne odlaze nakon što prvi put postanu žrtve?

Među onima koji se nikada nisu našli u sličnoj situaciji često se postavlja pitanje zašto žene čim prvi put postanu žrtve ne poduzmu konkretne korake. Pudar pojašnjava složenost razloga zbog kojih mnoge nisu spremne na prijavu i/ili odlazak ne samo nakon prvog oblika nasilja kojem su postale žrtve, već i poslije više godina trpljenja toga.

'U ciklusu nasilja nasilnik vrlo često ženu udalji od njezine okoline, prijatelja, posla i učini je ovisnom o sebi. On tako uspostavlja kontrolu i stvara financijsku ovisnost', kaže stručnjakinja pa pojašnjava:

'Vrlo često, upravo zbog te financijske ovisnosti, žene koje su preživjele nasilje primorane su vratiti se nasilniku - podaci govore da je svaka treća žena u Hrvatskoj doživjela neki oblik nasilja, da na jedno prijavljeno obiteljsko nasilje dolazi 10 neprijavljenih i da je u prosjeku potrebno šest godina i sedam povrataka nasilniku dok žena uistinu ne napusti nasilni odnos. Upravo iz tog osvrta na financijsku ovisnost žena o nasilniku, podatke i svjedočanstva koja nam ukazuju na to zašto je brojnima od njih iznimno teško napustiti nasilnu okolinu, proizašla je smjernica akcije, kao i njen naziv - Život ima cijenu.'

Žene ostaju desetljećima

'Žene dugo ostaju u nasilnim vezama. Neke moje klijentice bile su čitav život u nasilnim odnosima. Još kada sam radila u Udruzi B.a.B.e. imala sam klijenticu od 80 godina i ona je u tom trenu izašla iz nasilnog odnosa jer joj je suprug umro. Žene ostaju desetljećima', pojašnjava psihologinja Senka Sekulić i dodaje:

'Imamo velik problem u nevjerovanju ženama do te mjere da ni one same nisu svjesne koliko je to strašno sve dok partner ne umre i one se prvi put u životu osjete slobodnima.'

Iz Fonda za žene naglašavaju da su mnogi razlozi zbog kojih žene ne odlaze iz nasilnog odnosa, kao i oni koji na kraju tome presude, počevši od pukog straha za vlastiti život i živote djece, preko svjesnosti o minornim kaznama koje počinitelji dobivaju, do nepovjerenja u institucije i sustav da će ih uistinu zaštititi i biti na njihovoj strani.

Nedostatak podrške i financija

Na o se osvrnula i psihologinja Senka Sekulić te je u razgovoru za tportal istaknula da zlostavljane žene žive s ogromnim unutarnjim i vanjskim kočnicama, ali i kroničnim nedostatkom podrške - kako sustava, tako i bližnjih.

'Naša uvjerenja, kočnice i unutarnji realitet velik su dio priče. Ipak, činjenica je da živimo u zemlji koja ne omogućuje da izađemo iz nasilnog odnosa. Tako da unutarnji realitet itekako ima veze s onim vanjskim. Primjerice, žena koja je vezana stambenim prostorom teško može sama financijski pokriti život za sebe i svoju djecu', kaže i dodaje:

'Tu govorimo o konkretnim vanjskim kočnicama - kako spojiti prvi s prvim u mjesecu, kako im dati krov nad glavom, kako platiti djetetu izlet, namiriti režije, platiti benzin za auto... vrlo konkretne stvari, potrebne doslovno da se preživi. U Hrvatskoj je nemoguće preživjeti s jednom prosječnom plaćom od oko 1100 eura, a koja bi trebala biti dovoljna za ženu s dvoje ili troje djece (govorimo o prosjeku).'

Nasilje je često nevidljivo

Iz Fonda za žene napominju i da svi kao društvo moramo činiti više kako bismo žene ohrabrili i podržali. Za početak, time što ćemo vjerovati da prolaze kroz pakao i biti im podrška u napuštanju nasilnog odnosa.

'Osim golog preživljavanja, tu je i pitanje podrške. Žene se redovito pitaju što će bliski ljudi misliti o njima i onome što im se događa, jer s nasiljem je problem u tome da često nije vidljivo. Nisu tu uvijek modrice i vikanje, čemu svjedoče susjedi, iako čak i tada mnoge ostaju zbog nedostatka podrške', rekla je Sekulić i pojasnila:

'Ono što se vidi nije ni blizu onome što je 'unutra'. To unutra uvijek je puno, puno ozbiljnije i gore od onoga što vidimo. Dolazi do toga da izostaje podrška poput: 'Što ti treba?' ili 'Ako ti govoriš da ti je tako, onda ti je tako', nego kreće relativiziranje o tome kako mora da zapravo jest, a ona to pogrešno doživljava. Majka, otac, brat, svekrva najčešće neće biti podrška, nego izvor savjeta koji će rijetko biti adekvatni. Malo tko je adekvatno opremljen pružati podršku ženi koja doživljava nasilje u obitelji i tu dolazi do osjećaja da je sama. Sama i egzistencijalno ugrožena. A još nismo ni došli do priče o tome da se ona, ako je razvod u pitanju, posebno ako je tu i prijava nasilja, nalazi u kontekstu kaznenopravnog, prekršajnopravnog ili građanskopravnog sustava, a on je nemilosrdan.'

Kako prepoznati nasilje?

Kako okolina može prepoznati da žena trpi nasilje kada nema vidljivih modrica i tragova fizičkog zlostavljanja?

'Ona je rekla da ga trpi. I tu nema 'ali'. Kako opiše da joj je bilo, tako jest. Ako nije rekla, ljudi koji je dobro poznaju znat će prepoznati pokoju promjenu u ponašanju, a možemo je direktno ili indirektno pitati da nam se povjeri', napominje Sekulić.

Psihologinja pojašnjava da ako se žena ne usuđuje prijaviti nasilje, onda je to s razlogom.

'Da žene imaju toliko sigurno okruženje, kao što se proklamira, bilo bi znatno više prijava nasilja, procesi bi bili brži, kazne za počinitelje bile bi veće. Sigurnije je nego prije. Ima više podrške nego prije u javnosti. Ali i dalje je izuzetno otežano i preteško da bismo mogli reći da živimo u državi u kojoj su žene i djeca zaštićeni od rodno uvjetovanog nasilja.'

Nema goreg od šutnje

No rješenja postoje. Prvi korak je prekid šutnje. Reći nekome kroz što prolazimo, čak i onome tko nema kapaciteta pružiti podršku, mogući je početak promjene.

'Prvo što može napraviti jest podijeliti to s nekime. Možda to zvuči paradoksalno jer okolina načelno nije podržavajuća, ali tišina i držanje za sebe svega što se događa još je teža stvar. Dakle treba javiti se nekome iz okoline, nekome tko je može čuti. Čak i ako ne dobije podršku, treba opet probati. Nema goreg od šutnje. Reći nekome je bolje nego ne reći nikome, čak i ako taj netko ima reakciju koja nije idealna. Čak i reći pred samom sobom 'ja trpim nasilje', pa vidjeti kako to zvuči, može imati efekta', savjetuje psihologinja.

Idući korak je planiranje odlaska i, prema potrebi, pronalazak odgovarajućih institucija koje nude pomoć i podršku u raznim segmentima - od psihološke do financijske.

'Organizacije civilnog društva koje se bave rodno uvjetovanim nasiljem daju najširu i najsuvisliju podršku jer imaju izrazito puno kontakta sa ženama na terenu i bile su s njima u raznim centrima za socijalnu skrb, na raznim sudovima, znaju kako izgledaju ta atmosfera i čitav proces. Žene same mogu potražiti pomoć u nekoj od organizacija, kao što su Solidarna, B.a.B.e., Ženska soba, Autonomna ženska kuća, Duga, ali i u Nacionalnoj mreži za pomoć žrtvama i svjedocima kaznenih djela, koje rade i s prekršajnim djelima i ima ih u svakoj županiji, bilo pri županijskim sudovima, bilo kroz organizacije civilnog društva u tim županijama', napominje Sekulić.

Direktna financijska pomoć za ekonomsku neovisnost

O tome kakvu će konkretnu pomoć dobiti od Zaklade Solidarna pojasnila je Pudar:

'Fond za žene jedini u Hrvatskoj osigurava direktnu financijsku pomoć ženama, zahvaljujući kojoj ostvaruju ekonomsku neovisnost i mogućnost samostalnog života dalje od nasilnika. Vrlo često ta se pomoć odnosi na početak samostalnog života nakon sigurne kuće. Kao što znamo, život itekako košta - stanarina, sudski troškovi, psihoterapija, hrana, režije… Fond za žene je samo 2023. godine pomogao ukupno 91 ženi i 120 djece. Od toga je bilo 70 žrtava rodno uvjetovanog nasilja, a 21 žene trebale su podršku i pomoć u području reproduktivnog zdravlja', kaže nam Pudar i pojašnjava:

'Najveći iznos novčane pomoći odnosi se na podmirenje osnovnih životnih potreba (35,82 posto), troškove stanovanja (31,54 posto), zaštitu reproduktivnog zdravlja (18,55 posto), pravne troškove (11 posto), troškove psihoterapije (1,81 posto), troškove zdravlja za odrasle i djecu (0,76 posto) i troškove obrazovanja (0,51 posto). Kada govorimo o konkretnom novčanom iznosu, 2023. godine Fond za žene ukupno je isplatio 77.208,97 eura (581.730,99 kuna) korisnicama iz cijele Hrvatske, od malih mjesta u ruralnim dijelovima sve do velikih urbanih centara. U želji da ženama koje su preživjele nasilje osiguramo adekvatnu pomoć, podrška koju im pružamo često se odnosi i na individualno savjetovanje, upućivanje na srodne organizacije koje pružaju besplatno pravno i psihološko savjetovanje te podršku za izlazak na tržište rada.'

Što je sve agresivno ponašanje?

No put do odluke o odlasku i samom raskidu odnosa nerijetko je vrlo dug. Jedan od razloga jest to što je nasilje često zamaskirano izostankom fizičkih posljedica, ali i brojnim pustim obećanjima nasilnika o iznenadnoj promjeni u budućnosti.

'Čim imamo dva ljudska bića među kojima jedno u drugome izaziva strah, sram, osjećaj jake ugroze života, konstantno umaranje i iscrpljivanje, traženje da se opravdava ili je pak ona preosjetljiva, histerična i slično - govorimo o agresivnom ponašanju koje lako ide u nasilno ponašanje kada se ponavlja kao obrazac. Jasno, svađa uvijek ima, ali postoji jasna razlika između toga jesam li danas kratkih živaca pa sam se otresla i kasnije ispričala ili će se prebacivati odgovornost na drugu stranu rečenicama poput 'Ti si to izazvala u meni', 'Vidi što sam sad morao napraviti'... To prebacivanje odgovornosti klasična je priča nasilnika. Oni vrlo rijetko preuzimaju odgovornost za nasilje na način da bi se njihovo ponašanje promijenilo. Ili da bi potražili adekvatnu pomoć za promjenu svojih reakcija', rekla je psihologinja.

'Govoriti o nasilnicima da su monstrumi samo je pojednostavljivanje. Time se smanjuje njihova odgovornost jer ne čine samo monstrumi rodno uvjetovano nasilje, već i posve funkcionalni muškarci koje viđamo svakodnevno oko sebe. Oni sustavno uništavaju život svoje žene, djece, ali i samih sebe', kaže Senka Sekulić.

Mnoge žene nakon pretrpljenog nasilja čuju razna obećanja poput 'Promijenit ću se' ili 'Neću nikad više'. Ipak, ona se rijetko ispune, jer riječi nisu dovoljne. Što je za promjenu zaista potrebno? Sekulić ističe da su nužna dva uvjeta - da nasilnik preuzme odgovornost za svoje postupke, a društvo za proces dovođenja stvari na njihovo mjesto.

Evo kada obećanja ne ostaju samo puste riječi

'Da se razumijemo, ljudi rade zvjerske stvari, ali nisu zvijeri. Znači, mogu naučiti kako se drugačije ponašati. No apsolutno je nužno da zadovolje minimalno dva uvjeta. Prvo, da nasilnik u potpunosti preuzme odgovornost za svoje ponašanje. Što druga osoba radi, utječe na nas, ali to kako se ponašamo prema njoj i kako ćemo razmišljati o tom svom ponašanju zapravo je isključivo naša odgovornost. Reći 'Ja sam to napravio tebi jer si ti ovo ili ono' - jednostavno ne stoji', kaže Sekulić i pojašnjava:

'Ali velika je vrijednost priznati da je bio nasilan i izreći to pred partnericom i djecom, a kasnije i drugim (ili barem nekim) članovima obitelji. Jer nasilje najčešće ostaje zatvoreno. Ono donosi sram i o njemu se ne govori. No ako nasilnik to kaže u obitelji, onda je to druga priča. Reci da to radiš, preuzmi odgovornost. Dakle, da nasilnik ispred okoline preuzme odgovornost za svoje ponašanje. Kada su u blizini sestra, roditelji, prijatelji i druge bliske osobe od povjerenja, da kaže 'ja sam napravio to, to i to'. Jer 'promijenit ću se' dolazi iz grižnje savjesti. Naravno, ako je pritom riječ o ovisnosti, važno je prijaviti se na liječenje', govori nam psihologinja i nastavlja:

'Drugo, društvo mora adekvatno shvaćati koji su odnosi i pojmovi u rodno uvjetovanom nasilju i tada je moguće da dođe do promjene. Kod nas stalno dolazi do podržavanja i relativiziranja nasilja, imamo stavljanje nasilnika u prvi plan te lako dođe do toga da se njega razumije i opravdava. Primjerice, nije pod utjecajem alkohola i droge svih 15 godina, nego do sutradan popodne, i onda se sjeti što je radio i da to radi kad je alkoholiziran i drogiran. Tada je njegova odgovornost da u tom trenu vidi što je napravio, preuzme odgovornost za počinjeno i ne uzima više alkohol, jer zna što radi kada je pod utjecajem. Jer tada alkohol i droga nisu krivi ni za što.'

Ostanak zbog djece

Velik je broj žena koje ostaju i zbog djece te želje da ona 'imaju oba roditelja'. Ipak, nekoliko istraživanja pokazalo je da su djeca koja su izložena nasilju u braku (pa čak i ako ga nisu trpjela na vlastitoj koži) sretnija nakon razvoda nego što bi bila ostajući u toksičnom okruženju.

'Živimo u društvu koje uzdiže pojam obitelji, ali kada pogledamo obitelji oko sebe, u tome često ne pronalazimo te vrijednosti. Prije je još češći slučaj bio da očevi uopće nisu adekvatni roditelji. Dijete u nasilnoj obitelji često ni nema oca. Ima nasilnika koji je na mjestu oca i to dijete preuzima ideju o tome kako odnosi izgledaju. No razvod ne treba biti prekid odnosa s ocem, ali postoji preduvjet za ostvarivanje odnosa s djetetom. Ako je otac nasilan prema majci, nasilan je i prema djeci. Bilo koje nasilje unutar braka, kojem su svjedočila djeca, ali i kojem nisu svjedočila, a koje je počinjeno na štetu njihove majke, treba utjecati na donošenje odluke o adekvatnosti tog oca. Neki će reći 'rade to i majke', i da, svašta rade i muškarci i žene, nemajmo iluzija o tome, no rodno uvjetovano nasilje je usmjereno prema ženama jer su one te koje imaju manje socijalne i političke moći i jer to tako može biti', kaže Sekulić i dodaje:

'Ako je otac nasilan prema ženi, nasilan je prema djeci. Točka. Ako je nasilan prema majci na bilo koji način - emocionalno, fizički, seksualno, ekonomski - on je nasilan prema djeci jer ih dovodi u nasilno okruženje, ona gledaju nasilno ponašanje, posljedice na majci i zbog toga je to nesumnjivo nasilje i nad djecom.'

Sigurnost žena odgovornost je svih nas

Kada je riječ o rodno uvjetovanom nasilju, Pudar ističe kako je izuzetno važno uz ovakve oblike krizne pomoći žrtvama i vraćanju fokusa na njih sustavno i strateški raditi na mijenjanju paradigmi.

'Pritom prvenstveno mislim na prevenciju i kontinuiranu edukaciju, kako kroz sveobuhvatnu seksualnu edukaciju u školama, tako i kroz međusektorske edukacije stručnjakinja i feministkinja unutar javnih institucija. Jer nerijetko čujemo od korisnica o poražavajućim i ponižavajućim izjavama i sekundarnoj viktimizaciji u institucijama s kojima se susreću prolaskom kroz sustav nakon prijave nasilja. Sigurnost žena, i svih drugih ranjivih skupina društva, odgovornost je svih nas, i dok sve nismo slobodne - nijedna nije.'

Sekulić ističe da ono što možemo napraviti jest djelovati kako god možemo da bismo ženama pomogli i podigli svijest o ovom problemu.

'Možemo pomoći financijski, pružanjem podrške, pa čak i komentarom na društvenim mrežama. Možemo pomoći i tako da u slučaju seksualnog uznemiravanja i seksističkih šala posramimo počinitelja kada se nasilje događa u javnom prostoru, da ne relativiziramo nasilje, da zovemo policiju kad čujemo buku i galamu kod susjeda... Ne možemo to uvijek, ali puno je i onoliko kako i koliko možemo', zaključuje Sekulić.

Svaka žena i dijete zaslužuju život bez nasilja, a i vi ih možete podržati. Detaljne informacije o radu i humanitarnoj akciji 'Život ima cijenu' nalaze se na mrežnim stranicama solidarna.hr.

sve osim nogometa