Ima u Zagrebu još mjesta za trčanje, Jarun, Bundek, Cmrok, nasip prema istoku i prema zapadu, ali Maksimir je bez premca. Konkurirati mu može jedino Sljeme, ali ono zahtijeva i više vremena i spremnosti. A Maksić je tu, uvijek pri nozi, kako domaćima tako i trkačima u prolazu kroz Zagreb.

Slaže se sa mnom i Iris Bogić, s kojom sam se tog nedjeljnog jutra našao ispred Šumarskog fakulteta. Iris nije nimalo slučajno odabrana: znam je nekih dvije godine tijekom kojih sam na Maksimiru vidio mnoštvo trkača, razne dobi i spremnosti, rekordera, finišera i laganini šetača, ali tako radosnog pobornika trčkaranja, kao što je ta četrdesetgodišnja tajnica u jednoj zagrebačkoj banci, to nisam još vidio. Upoznao sam je u ZTuM-u, maloj neformalnoj trkačkoj slobodnoj zajednici, što ju je pokrenuo Zoran Obradović, trkački entuzijast, koji je i ove godine u Ljubljani u svijet maratonaca uveo tri novaka iz Maksimira. Ime zagrebačke najljepše šume krije se i u nazivu grupe ZTuM (osnovane 1. prosinca 2012.) znači – Zimsko trčanje u Maksimiru, trenira se tri puta tjedno, po kiši, snijegu, suncu, jer - nema lošeg vremena za trčanje, nego loše opremljenog trkača.

‘Meni se trčanje dogodilo sasvim slučajno; oporavljajući se nakon jedne velike životne pobjede, šetajući sa suprugom, vidjela sam u izlogu dućana natpis: SNIŽENJE tenisica za trčanje. Bile su lijepe, roze i - kupila sam ih. Kad sam ih prvi put obula, mogla sam trčati samo 200 metara oko zgrade smještene blizu rotora iznad Kvatrića. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da smognem snage dotrčati Petrovom ulicom do 1500 metara udaljenog Maksimira…’ smije se Iris dok se rastežemo pred Fakultetskim dobrom, otkud krećemo na obilazak rute koju smo s drugim ZTuM-ovcima, a kasnije Iris sa svojim novim društvom iz AK ‘Perpetuum mobile’, otrčali puno puta.

‘Počela sam sama, ali za mene je trčanje društvena igra: dobra grupa nevjerojatan je stimulans!’ kaže mi.

Otkad je prvi put dotrčala na Maksimir do danas, Iris je otrčala pet polumaratona, barem dvostruko cenera, a često sam je znao zezati da je jedina koju znam koja bi svoje vrijeme popravila za najmanje 10 minuta kad bi se manje radovala, pozdravljala, osmjehivala i givemefive pljeskala s publikom. Cijenim je još zbog nečeg: spada u najupornije trkače koje poznajem, kao najsporija u našoj nekadašnjoj grupi vrlo često je na brdovitim i maglovitim stazama zaostajala za nama, ali se nije predavala – slijedila je najkričaviji šuškavac dok god bi se vidio, a ako bi se dogodilo da i on nestane – put natrag pronalazila je sama. Zato, unatoč svim bržim, ambicioznijim, iskusnijim, slavnijim maksimirskim trkačima, upravo Iris držim idealnim vodičem do Dotke, kako smo od milja nazvali rutu od ZOO-a do Spomen parka Dotrščina. Postoji Velika i Mala Dotka. Mi ćemo ovoga puta (oboje smo rekonvalescenti, Iris zbog bolnih leđa, a ja viroze) trčati Malu, ali je kao GPS ruta Velike (s 1,5 km dugom uzbrdicom do rasadnika), dodana kao bonus.

‘Nekad mi se čini da smo nepravedni prema Maksiću, toliko smo po njemu otrčali da smo zaboravili koliko je značajan ne samo za nas trkače… ‘ kaže mi dok uskom stazicom siječemo prema Paviljonu Jeke (sagrađen 1840, obnovljen 2001), jednoj od prvih znamenitosti na našoj ruti, na prostoru nekadašnje biskupske šume na rubu Medvednice što ju je 1794. biskup Maksimilijan Vrhovec građanima darovao za odmor i rekreaciju. Park je i dobio ime prema osnivaču - Maksimilijanov mir - ili skraćeno – Maksimir i bio je prva park-šuma u jugoistočnoj Europi. Današnji izgled (kažu, englesko - pejzažni stil) park je dobio 1839. godine, za što je zaslužan biskup Juraj Haulik. On je angažirao skupinu austrijskih 'zelenih umjetnika' - oblikovatelje carskih perivoja u Laxenburgu, Schönbrunnu i Hetzendorfu u blizini Beča. Ipak, Maksimir je po nečemu istaknutiji od spomenutih uzora: jedan je od prvih javnih parkova u svijetu; do tada su se podizali samo privatni, javnosti nedostupni perivoji uz plemićke dvorce i kraljevske rezidencije - naš Maks od početka je rekreativna republika. E, da, površina mu je 316 hektara - velik je točno kao Central park u New Yorku, jedno od mitskih trkačkih mjesta.

Zdanja u parku većinom su djela graditelja Franje Schüchta, ali Mogila, druga znamenitost kraj koje prolazimo u zagrijavanju, nije. Taj spomen - humak nastao je 1925. godine, povodom obilježavanja tisućite godišnjice hrvatskog kraljevstva. Mogilu je projektirao Aleksandar Freundenreich, građena je od grumenova zemlje donesene sa 155 mjesta u Hrvatskoj u kojima se zbio neki značajni događaj iz narodne povijesti. Za trkače Mogila je važna jer su stepenice koje vode do njena vrha idealne za treninge za koje kažu da značajno poboljšavaju formu i ekonomičnost trčanja. U to ime – Iris me natjerala na skalinadu do Sokola, ali samo jednom. Još malo uz jezero, propnemo se do Švicarske kuće, a onda se polako uputismo stazom u dubinu šume.

‘U početku sam se zadržavala u ravnijim rubnim dijelovima parka, ali prava draž i trkačka blagodat Maksića je da te polako priprema i uvodi u trčanje uzbrdo, a to je već zahtjevnije’, prisjeća se prvih brega Iris i dodaje: ‘I ja sam tada trčala kao kofer, slijedeći iskusnije, a kako sam manje brza, palo bi mi na pamet – zašto negdje ne postoje oznake? Nismo svi iskusni, a i iskusni ako dođu iz nekog drugog grada, sigurno bi voljeli s vremena na vrijeme znati kuda vodi njihova staza, u kojem smjeru mogu dalje, koliko kilometra ih čeka… Eto, bilo bi lijepo da su označene staze maksimirske lige, četvorka, petica i sedmica… Zar nije šteta da ih ne podijelimo i s trkačima koji se s tko zna kojeg kraja svijeta zateknu u Zagrebu’, priča Iris.

Nemam joj što prigovoriti, osim što mogu podebljati da u svijetu manje lijepa mjesta njeguju svoje staze i to prilično jednostavno: pojedine tvrtke (kojima je stalo do toga da zagovaraju zdrav život, a i da se reklamiraju) obvezuju se i održavaju jednu od staza. Nešto tako funkcionira u ZOO-u, zašto ne bi i kad je elementarna maksimirska trkačka infrastruktura posrijedi?

Trčimo prema rampi koja izbija u Požarinju u Gornjem Bukovcu i gotovo ne susrećemo trkače – to je zato što se baš tog dana održavao Ljubljanski maraton, da nije, sve bi bilo prepuno šarolikih majica, grupica i školica. Siguran sam da bi Iris svima mahala.

‘Kad sretnem trkače, uvijek im mahnem. Nikad ne znam koga mogu motivirati ili mu uljepšati dan’, kaže, usput dodajući kako je svjesna da Maksimir nije ‘samo naš’ pa bi i mi trkači morali usvojiti pravila ponašanja kojima pokazujemo da staze ne držimo samo za sebe. Na osamljenim mjestima to nije toliko važno, ali Maksimir je i trkački i šetački i biciklistički, a za početak je važno trčati u koloni i držati se desne strane.

‘Heeej! Vidi ga – Nova ploča!’ viče Iris. I zbilja, kojih 30-ak metara u jesenjim suncem obojenoj šumi, na deblu – kljunom udara ritam simbol nekadašnjeg Jugotona, crvenoglavi djetlić (Dendrocopos medius), vrsta ugrožena u europskim razmjerima, a udomaćena u Maksiću. S maksimirskim livadama, jezerima (pet ih je) i potocima (sedam) družit ćemo se nešto kasnije, a sad nas čeka Dotrščina, do koje izbijamo nakon kilometara trčkaranja asfaltom preko Jazbine do Čreta. Nakon desetak minuta – evo je, uzbrdica za Dotku, to je onaj trenutak kad razgovor zamire, iz čuturice se potegne malo vode (već je skoro pet km iza nas), tijelo se nagne malo naprijed, uhvati se ritam i zagrabi prvi korak po makadamu što vodi Spomen-parku Dotrščina.

Posljednji put kad sam onuda trčao, a to je mjesto najvećeg masovnog zločina u povijesti Zagreba, na kojem je ustaški režim ubio više od 18.000 građana Zagreba i okolice, bilo je oskvrnuto fašističkim simbolima i taj osjećaj, da bi me umjesto pijeteta i sućuti opet moglo dočekati nešto ružno, što će me učiniti jadnim i bijesnim, prati me dok se nakon uspona krećemo prema spomeniku Vojina Bakića. Osim Bakićevih, tu su i radovi Branka Ružića, Stevana Luketića i Koste Angelija Radovanija, u dobrom su stanju. Oko njih prolaze šetači, poneki biciklist, obitelji...

Pozdravljamo se i čini mi se, u toj našoj srdačnosti, u toj radosti s kojom mi neznanci komentiramo radost sunčane zrele jeseni, sluti se i poruka zahvalnosti onima koji su ginuli u ovoj dolini.
‘Samo slobodni ljudi mogu se slobodno pozdravljati. Da su prevladali oni koji su ubijali, današnji pozdravi izgledali bi drugačije, ako bi ih i bilo', kažem za sebe u trku. Preko oka vidim kako Iris uživa u pogledu na kišu listova što se nošeni blagim naletom vjetra u stotinama nijansi žute i smeđe rasipaju iznad naših glava…

Tišina u trčanju nekad je znak da tijelo čuva snagu, ovoga puta je nešto drugačije, već smo okrenuli zadnje uzbrdice i sad uživamo, puštajući da nizbrdica gravitacijom odradi svoje do brklje…
Još malo asfalta i eto nas opet u Maksimiru, vraćamo se tako da nam GPS trag opiše krug, opet puteljci koji se račvaju i nestaju u zelenim drvoredima dok mi ostajemo na glavnoj stazi, sad već dobro ispunjenoj šetačima. Još koji kilometar, eto nas pod Vidikovcem – neki ga znaju i kao Kiosk - najistaknutijim zdanjem Parka, središtem iz kojeg se račvaju putovi. Mi mu prilazimo s leđa u povratku, nakon fotkanja skrenut ćemo prema Fakultetskom dobru.

Tamo Iris čeka obitelj, suprug Boris i sin Bruno, s kojima nastavlja maksimirsku rapsodiju. Ja ću doma – još uvijek me k'o dijete veseli onaj trenutak kad sa sata skidam Garminov zapis otrčane staze. Umalo 12 kilometara, a s obzirom na to da smo svako malo fotografirali, tempo je gotovo šetački. Ali nije ni važno, još nije izmišljen sat koji bilježi dobre vibre. Da jest, rezultat bi bio spektakularan: bila je to ruta s najradosnijom trkačicom s ove strane Bare. A bit će da bi smajlićima potukla i konkurenciju iz Central Parka.

Save