Početak školske godine mnogim obiteljima donosi poznati scenarij: dijete se nakon škole ne može natjerati na zadaću, učenje se odgađa do večeri, a svaki test pretvara se u stres za cijelu kuću. Iako svako dijete uči na svoj način, postoje navike koje gotovo svima olakšavaju učenje, a roditelji ih mogu uvesti bez mnogo muke.

Rutina je pola posla

Djeca se najbolje snalaze kad znaju što ih čeka. Zato je korisno dogovoriti stalno vrijeme za učenje, primjerice nakon ručka i kratkog odmora, kako zadaća ne bi postala svakodnevno pregovaranje. Jednako je važno i stalno mjesto: miran kutak s dobrim svjetlom, bez televizora u pozadini i, ako je ikako moguće, bez mobitela na dohvat ruke. Obavijesti koje neprestano stižu jedan su od najvećih neprijatelja koncentracije.

Učenje ne mora trajati satima u komadu. Mlađoj djeci više odgovaraju kraći blokovi s pauzama, dok stariji mogu raditi dulje. Nekoliko minuta odmora, čaša vode ili kratko razgibavanje između zadataka pomoći će da glava ostane svježa.

Kako učiti pametnije, a ne dulje

Mnoga djeca uče tako da gradivo čitaju iznova i iznova, no to često stvara lažan osjećaj da sve znaju. Puno je učinkovitije kad dijete gradivo ispriča svojim riječima, primjerice roditelju, bratu ili sestri, ili čak omiljenoj igrački. Ako nešto ne zna objasniti, to je jasan znak gdje treba ponoviti.

Korisno je i samoispitivanje: dijete može samo sastaviti pitanja iz lekcije ili zamoliti roditelja da ga 'propita'. Umjesto učenja cijele lekcije noć prije testa, bolje je gradivo ponavljati u kraćim razmacima kroz nekoliko dana, jer se tako dulje pamti.

Ne treba zaboraviti ni osnove. Dijete koje je neispavano, gladno ili cijeli dan sjedi teško će se usredotočiti, bez obzira na to koliko se trudi. Redovit san, doručak i dovoljno kretanja na svježem zraku temelj su dobrog učenja.

Uloga roditelja: podrška, a ne preuzimanje

Roditelji često upadnu u zamku da zadaću, u želji da pomognu, napišu umjesto djeteta. Kratkoročno to donosi mir, ali dugoročno dijete ne uči samostalnosti. Bolje je biti u blizini, odgovoriti na pitanje ili pomoći pitanjem poput 'Što misliš, kako bi se to moglo riješiti?', nego ponuditi gotovo rješenje.

Jednako je važno kako govorimo o uspjehu. Pohvala truda, a ne samo ocjene, djetetu poručuje da se isplati ustrajati i kad nešto ne ide iz prve. Loša ocjena nije kraj svijeta, već prilika da se zajedno vidi što se može popraviti.

Ako poteškoće traju tjednima unatoč trudu, ne treba oklijevati razgovarati s učiteljem ili razrednikom. Oni dijete vide u drugačijem okruženju i često mogu otkriti što mu otežava učenje. Uz malo strpljenja i dobru suradnju, popodneva uz zadaću mogu postati puno mirnija za cijelu obitelj.