Pomoću seta električnih motora aerovlak lebdi svega nekoliko centimetara iznad površine asfalta, čime u potpunosti anulira trenje s podlogom te uspješno postiže brzinu od 200 km/h. Za razliku od magleva, čiju efikasnost ipak umanjuje otpor između podloge vlaka i tračnica, aerovlak je poput zrakoplova kojem jedini otpor predstavlja onaj nadolazećeg zraka.

To ujedno znači da središnje računalo mora u svakom trenutku kontrolirati nagib, kut skretanja i zakretanja oko osi, no zato bi transportni tunel trebao osiguravati podoban protok zraka te anulirati mogućnost pogreške.

No to nije sve. Znanstvenici vjeruju da bi u budućnosti aerovlakovi mogli lebdjeti kroz tunele natkrivene solarnim panelima iz kojih bi se bežično napajali električnom energijom. Zvuči gotovo predobro da bi bilo istinito. Pogledajte kako bi to izgledalo.