Pristupačna je, bogata proteinima i spremna za jelo u nekoliko trenutaka, pa ne čudi što je konzervirana tuna čest izbor za brzi ručak. No uz njezinu popularnost redovito se javlja i pitanje žive: koliko je tune zapravo sigurno pojesti i trebaju li posebno pripaziti djeca i trudnice?
Sendvič s tunom, salata ili brzinski obrok bez kuhanja mnogima su gotovo svakodnevno rješenje. Konzervirana tuna praktična je, hranjiva i dobar izvor proteina, no ako se često nalazi na jelovniku, sasvim je razumljivo zapitati se postoji li granica nakon koje njezina konzumacija više nije poželjna.
Najčešća zabrinutost odnosi se na živu. U većim količinama ona može biti štetna, osobito tijekom trudnoće i u ranom djetinjstvu. Ipak, količina žive u ribi znatno se razlikuje ovisno o vrsti, veličini i starosti ribe, zbog čega oko tune postoji poprilično nedoumica. Podaci na kojima se temelje australske prehrambene preporuke pritom su prilično ohrabrujući kada je riječ o konzerviranoj tuni.
vezane vijesti
Zašto tuna uopće sadrži živu?
Živa je prirodno prisutan element u okolišu. U rijeke i oceane dospijeva prirodnim procesima, poput vulkanske aktivnosti i trošenja stijena, ali i kao posljedica određenih industrijskih aktivnosti.
Bakterije u vodi pretvaraju je u metilživu, oblik koji ribe potom apsorbiraju iz vode i hrane. Kako veće ribe jedu manje, živa se tijekom vremena nakuplja u njihovim organizmima. Upravo zato velike i dugovječne predatorske ribe u pravilu sadrže više žive od manjih.
To se ne odnosi samo na tunu. Morski pas, sabljarka i pojedine vrste marlina također mogu sadržavati više koncentracije žive. No ni sve tune nisu jednake. Većina konzervirane tune koja se prodaje na australskom tržištu dolazi od manjih vrsta, poput prugaste tune i žutoperajne tune. Budući da su uglavnom manje i mlađe od primjeraka koji završavaju kao svježi odresci tune, u pravilu sadrže i znatno manje žive. Zbog toga zdravstvene smjernice konzerviranu tunu razlikuju od velikih predatorskih riba.
Koliko je zapravo sigurno?
Food Standards Australia New Zealand, australsko-novozelandsko regulatorno tijelo za sigurnost hrane, koristi međunarodne smjernice kako bi procijenilo količinu žive koju osoba može unositi tijekom duljeg razdoblja bez povećanja zdravstvenog rizika.
Za većinu odraslih prihvatljiv tjedni unos iznosi 3,3 mikrograma žive po kilogramu tjelesne mase. Za trudnice je granica približno upola niža te iznosi 1,6 mikrograma po kilogramu tjelesne mase tjedno. Primjerice, osoba teška 70 kilograma prema tim bi smjernicama mogla unijeti oko 231 mikrogram žive tjedno. U trudnoći bi se ta količina smanjila na približno 112 mikrograma.
Istraživanja koja su posebno analizirala koncentraciju žive u konzerviranoj tuni na australskom tržištu zasad su ograničena pa se za procjene često koriste i podaci međunarodnih studija. Pritom valja imati na umu da se razine mogu razlikovati ovisno o zemlji, vrsti ribe i konkretnom proizvodu.
Španjolsko istraživanje iz 2025., u kojem je analizirano 60 konzervi tune, utvrdilo je prosječnu koncentraciju žive od 0,138 miligrama po kilogramu. Prema toj vrijednosti, manja konzerva od 95 grama sadržavala bi oko 13 mikrograma žive. Za osobu tešku 70 kilograma jedna takva konzerva tjedno predstavljala bi manje od šest posto preporučenog maksimalnog tjednog unosa. Čak i kada bi se tuna jela svaki dan, sedam konzervi sadržavalo bi oko 92 mikrograma žive, odnosno približno 40 posto navedene tjedne granice.
Kod djece su dopuštene količine prirodno manje jer imaju nižu tjelesnu masu. Četverogodišnje dijete teško oko 20 kilograma prema istom izračunu ima tjednu granicu od približno 66 mikrograma žive. Jedna konzerva tune tako bi predstavljala otprilike petinu te količine. To znači da dvije do tri manje konzerve tune tjedno, primjerice količina koja bi se mogla upotrijebiti za nekoliko sendviča tijekom tjedna, prema navedenim podacima najčešće ne bi trebale predstavljati razlog za zabrinutost.
Trovanje živom povezano je s dugotrajnom izloženošću visokim razinama ovog elementa. Ovisno o količini i trajanju izloženosti, mogu se pojaviti trnci ili utrnulost šaka i stopala, slabost mišića, poteškoće s koordinacijom, promjene vida ili sluha te problemi s pamćenjem i koncentracijom.
Takve posljedice iznimno su malo vjerojatne pri količinama konzervirane tune koje se uobičajeno konzumiraju. Ipak, ista pravila ne vrijede za svu ribu. Australske smjernice preporučuju ograničavanje velikih predatorskih vrsta poput morskog psa, sabljarke i marlina na jednu porciju tjedno, uz izbjegavanje druge ribe tijekom tog tjedna.
Konzervirana tuna stoga se ne mora izbjegavati zbog straha od žive. No ni nju, kao ni bilo koju drugu namirnicu, nije idealno jesti baš svaki dan. Razlog nije samo živa, nego činjenica da nijedna pojedina namirnica ne može osigurati sve hranjive tvari koje su tijelu potrebne.
Riba je, primjerice, važan izvor omega-3 masnih kiselina i joda, jaja obiluju kolinom, mahunarke pružaju vlakna i biljne proteine, nemasno meso željezo i vitamin B12, tofu biljne proteine i kalcij, a orašasti plodovi i sjemenke zdrave masnoće, vlakna te niz vitamina i minerala. Raznolika prehrana zato ostaje najbolji izbor. Konzervirana tuna može biti njezin redovit dio, a dostupni podaci pokazuju da je za većinu ljudi umjerena konzumacija daleko od količina koje bi mogle dovesti do opasnog izlaganja živi.
