TOMISLAV KULJIŠ:

'Razvoj djeteta određuje osobnost roditelja'

djeca igranje

djeca igranje

Izvor: Guliver/Thinkstock / Autor: Thinkstock

Svi roditelji imaju određene i uvriježene odgojne metode usvojene od svojih roditelja, prijatelja, savjetnika i priručnika. O tome koliko možemo biti u krivu primjenjujući ih te kako raditi na podizanju kvalitete roditeljstva i ostvarivanju dječjih potencijala, razgovarali smo s Tomislavom Kuljišem, osnivačem centra Prirodno roditeljstvo i autorom programa 'Roditeljstvo 0-6'

U proteklom desetljeću o roditeljstvu se saznalo više nego u  cjelokupnoj povijesti čovječanstva. Današnji roditelji napokon imaju mogućnost spoznati koji su to preduvjeti cjelovitog psihološkog, emocionalnog, socijalnog i intelektualnog razvoja djeteta. Najnovije znanstvene spoznaje iz područja neuroznanosti i razvojne psihologije pružaju mogućnost sagledavanja iznimne važnosti iskustava iz ranog perioda na cjeloživotno funkcioniranje djeteta.

Predavanje Mitovi i zablude odgojnih metoda održat će se 26. veljače u 18 sati, na adresi Slavonska avenija 3, u Zagrebu.
Posjetitelji predavanja saznat će koje posljedice uobičajene odgojne metode mogu imati, a
primjenjujemo ih po inerciji iako ne funkcioniraju. Predavanje je ujedno i uvod u program 'Roditeljstvo 0-6'. Obavezna prijavnica i info o predavanju na www.prirodnoroditeljstvo.com.

'U ciklusu predavanja programa 'Roditeljstvo 0-6' posvećenog roditeljstvu od faze trudnoće do šeste godine, predavači Centra zainteresiranima omogućuju uvide u djetetov doživljaj svijeta i sebe. Spoznaje kako dijete funkcionira, što su razlozi tipičnih ponašanja, što dijete istinski treba od roditelja i zašto to treba te koje razvojne faze i procese prolazi, spontano podižu kvalitetu roditeljstva', stoji na stranici Centra Prirodno roditeljstvo

Povodom novog predavanja koje otkriva zablude dosadašnjih odgojnih metoda, razgovarali smo s osnivačem Centra Prirodno roditeljstvo Tomislavom Kuljišem

Zašto upravo naziv 'Prirodno roditeljstvo'? Postoji li 'umjetno'?

Svako dijete ima očekuje i potražuje od roditelja određene odnose i interakcije u svojim određenim razvojnim fazama i ima konkretne primarne potrebe koje su preduvjet njegovog cjelovitog psihološkog, emocionalnog, socijalnog i intelektualnog razvoja. Taj princip nam je lako razumjeti kada govorimo o tijelu djeteta koje za svoj razvoj treba vitamine, minerale, proteine... i njihov nedostatak rezultira odstupanjima od cjelovitog zdravlja. Tako i neurološki sustav djeteta, njegov mozak i njegova fiziologija, trebaju namirenje tih primarnih potreba koje nisu opipljive, vidljive, jer se radi o stanjima i odnosima, a nedovoljnost ili nedostatak rezultira neostvarenjem djetetovih potencijala.

Na van to poslije vidimo kao loše ponašanje, slabu samoregulaciju, slabo razvijene izvršne funkcije (inteligencija), eksplozivnost, razmaženost, nesposobnost prorade frustracije, unutarnji cjeloživotni nemir, veliku potrebitost za drugima, osjećaj nevrijednosti, nedostatak samopouzdanja, naboj prema autoritetima, nesposobnost da se zauzme za sebe, nedostatak osjećaja sebe, slabu sposobnost učenja i općenito lošije funkcioniranje u svijetu.

Thinkstock

Thinkstock

Izvor: Guliver/Thinkstock / Autor: Thinkstock

Prirodno roditeljstvo jednostavno je ono 'normalno', ono kako treba biti da bi se u djetetu odvili svi prirodni razvojni procesi i kako bi se djetetov sustav posložio u svom optimumu i kako bi se dijete razvilo u sretnu, samosvjesnu, samopouzdanu osobu koja ima sebe, ima sposobnost kvalitetne samoregulacije emocija (a da to nije potiskivanje), nosi osjećaj unutarnje stabilnosti i mira, visoko razvijene inteligencije i sposobnu za kvalitetne socijalno-emocionalne odnose. Postizanje ovoga nije stvar odgojnih metoda i tehnika, kako su do sada roditelji bili instruirani, nego stvaranje preduvjeta za razvoj tih potencijala u djetetu.

Suprotnost tome primjena je cijele palete metoda, najčešće s ciljem dobivanja poslušnosti, koje povrjeđuju dijete i usporavaju ga u razvoju, nastoje izigrati i prevariti prirodu u djetetu i zbog kojih se djeca osjećaju bolno loše s vlastitim roditeljima, što bismo mogli nazvati neprirodno, mada je danas prevladavajuće u društvu. Rezultat takvog, na metodama zasnovanog roditeljstva, cjeloživotni je odnos s roditeljima koji varira od nedostatka stvarne i duboke bliskosti, preko 'mama me tako živcira', do toga da se baš i ne žele viđati s jednim ili oba roditelja ili imaju konstantne svađe.

Kako ste se sami počeli baviti pitanjima najranije dječje dobi, emocija i kako ste stjecali iskustva u tom području? S obzirom na to da je sam koncept djetinjstva relativno 'svjež' fenomen, propitujete li ponekad vlastitu argumentaciju i saznanja o dječjim potrebama?

Svojevremeno sam kroz šestogodišnju edukaciju za terapeuta integrativne psihoterapije ostao zatečen činjenicom da sve što na terapijama radimo s odraslim normalnim osobama koje nose puno boli, tuge, ljutnje, eksplozivnosti, nemira, nesretnosti svodi se na 'popravljanje' povreda roditelja iz ranog razdoblja, kojih sami njihovi roditelji uopće nisu bili svjesni. Počeo sam proučavati aktualnu dječju pedagogiju i psihologiju i iznenadio se koliko je još uvijek velik udio stavova u kojima je dijete potpuno promašeno, neshvaćeno, krivo doživljeno. Paralelno sam počeo otkrivati da u svijetu postoje znanstvenici, autori, vodeći znanstveni centri današnjice koji su uvidjeli isti problem i sa puno energije nastoje upoznati društvo s tim bitnim činjenicama.

Tu je, naravno, i UNICEF koji je napokon uspio skrenuti pozornost društva da su te prve godine zbog nečega iznimno važne. Želio sam naći način da roditeljima približim te presudne spoznaje jer duboko vjerujem da bi velika većina roditelja promijenila puno toga na bolje samo kada bi imali potrebne spoznaje. Nastavio sam kroz naredne godine edukaciju u pravcu razumijevanja ranog razvoja i počeo izgrađivati sliku roditeljstva koje djetetov sustav treba u prvim godinama. Kroz godine se polako razvijao program o preduvjetima cjelovitog ranog razvoja koji se naziva Roditeljstvo 0-6, u kojem na razumljiv način nastojim prenijeti današnjim roditeljima sve važne nove spoznaje o tome što mogu učiniti kako bi sutra mogli reći da su doista bili kvalitetni roditelji na svoje i djetetovo zadovoljstvo.

S obzirom na to da osjećam ogromnu odgovornost za ono o čemu govorim kroz program, nastojim konstantno propitivati tu sliku i dalje ju izoštravati. U tome mi pomažu i svakodnevni uvidi kroz terapeutski rad s odraslima, u pravilu roditeljima koji prolaze program Roditeljstvo 0-6, koji samo potvrđuju i dopunjavaju tu sliku, jer su to živa svjedočanstva bivše djece o tome kako su se osjećala tada s roditeljima koji su primjenjivali određene odgojne metode i jasni uvidi kakve je to posljedice ostavilo na njihov razvoj i odrasli život. Poruke su i više nego jasne, jer se konstantno ponavljaju isti obrasci uzroka i posljedica u vidu vrsta povreda u ranom razdoblju i toga kako danas odrasla osoba funkcionira i kako se osjeća u sebi.

Kada mi danas netko u par minuta izloži vrstu problema koje ima u životu; emocionalnih, ljubavnih, psiholoških, socijalnih, ali velikim dijelom i zdravstvenih, i opiše svoje ponašanje i funkcioniranje, vrlo jasno mogu iščitati kako je prošao u kojoj razvojnoj fazi mamom, a kako s tatom. Ili obrnuto, kada čujem kako je bilo u ranom periodu može se prilično precizno pretpostaviti kako se osoba osjeća danas u sebi i kako funkcionira u životu.

Što se tiče mog roditeljstva, danas sam presretni tata studentice medicine na koju sam iznimno ponosan, ali nisam baš toliko ponosan na svoje roditeljstvo, jer sada jasno vidim gdje sam mogao biti bolji i adekvatniji, prisutniji, stvarniji... Srećom, danas s njom mogu pričati o svemu i čuti nju i njen doživljaj kada mi govori o nekim situacijama iz prošlosti. Mogu se tješiti da se ovo o čemu danas govorim nije tada znalo i da smo i sami kao mnogi drugi roditelji nastojali naći rješenje u knjizi dr. Spocka. Danas je ta knjiga i dalje u knjižarama mada se je sam dr. Spock, shvativši konačno smisao roditeljstva, ispričao čovječanstvu za stavove po kojima su više od pola stoljeća milijuni roditelja odgajali djecu.

Kad na svojim predavanjima razgovarate o metodama, ističete da se radi o činjenicama koje su znanstveno utemeljene, potkrijepljene i provjerene kroz praksu te da se roditeljstvo o kojem znanost danas govori možemo pronaći u starim 'primitivnim' društvima kao potpuno uobičajeno i spontano. Možete li nam približiti znanstvenu utemeljenost činjenica u praksi te kako je došlo do postupnog gubitka određenih spoznaja i uvida?

Priroda nas svakako nije ostavila bez programa za podizanje potomstva koji su ugrađeni u evolucijski starije dijelove mozga. Oni su milijunima godina usavršavani s ciljem podizanja što kvalitetnije nove jedinke. Pogledajte samo životinje koje sve znaju s mladunčadi mada su prvi put postale roditelji. Tako i mi nosimo ta 'znanja', ali mi smo dobili novi dio mozga, onaj intelektualni kojeg smo napunili gomilom instrukcija i metoda i smanjili kontakt s onim što je u nama oduvijek. 'Primitivnije' kulture, Indijanci, Aboridžini, afrička plemena  zadržali su dominaciju prirodnih programa za podizanje djece i, po mnogim svjedočanstvima, oni su zgroženi onim što zapadna civilizacija radi s djecom. Netko sada može reći da je to besmislica jer smo mi napredniji i sposobniji. No jesmo li i sretniji i zdraviji?

Najčešći razlog zašto nisu ti programi dovoljno aktivni u nama je to što su nam ti prirodni programi pokvareni ili potisnuti kroz naša povrjeđujuća iskustva u ranom periodu kojih se ne sjećamo.

Znanost danas novim mogućnostima snimanja mozga jasno može ukazati da određeni bihevioralni koncept roditeljstva rezultira sa slabo umreženim mozgom s puno šupljina, što na van vidimo kao problematično ponašanje, a na unutra kao stanje nemira, emocionalnih naboja i slabe samoregulacije i konstantne potrebe za vanjskom regulacijom, odnosno potrebom da nešto izvana popuni moju prazninu i bol iznutra. Tu je pravi korijen svih vrsta ovisnosti kao što su, od blažih radoholičarstvo, šopingoholičarstvo, ovisnost o hrani i cigaretama, do težih kao što su alkoholizam ili narkomanija, Isto tako je i više nego jasno i znanstveno dokazano da prirodno roditeljstvo, ili ako hoćete, povezujuće roditeljstvo rezultira drugačijim, gusto umreženim koherentnim mozgom, zdravom fiziologijom i kvalitetnim socijalno emocionalnim odnosima, što čini da se takvo dijete cijeli život osjeća u sebi stabilno i dobro funkcionira. A praksa svakog psihoterapeuta i psihologa koji u svom radu sagledava i rani period potvrđuje ovo što znanost ovdje govori.

Problem je nastao nakon Drugog svjetskog rata kada je psihologija u dobroj namjeri da popravi tada katastrofalne metode roditeljstva počela s instruiranjem roditelja metodama, umjesto da se počelo s popravljanjem samih roditelja koji su sami žrtve lošeg roditeljstva nad njima. Time se je poslala jasna poruka da se ne vjeruje onom iznutra nego da se roditeljstvo uči kao i druge vještine, samo je sad pitanje vrste edukacije koju ćemo proći. Već desetljećima roditelji tragaju za pravim rješenjem u vidu recepata za popravljanje djeteta koje se, eto, pokvarilo pa puno plače, ne sluša, govori neću ili se baca po podu. Milijuni 'priručnika za rukovanje djetetom' se prodaju kao zlatne knjige roditeljstva, jer roditelji traže kratke instrukcije i recepte poput 'što raditi kada...'.

Počeli smo kao društvo vjerovati da je roditeljstvo stvar dobrih tehnika koje ćemo svladati iz 'najnovijeg priručnika za rukovanje djetetom', a propustili sagledati da je u roditeljstvu ključan upravo sam roditelj, to što on kao osoba jeste i njegov osobni stupanj zrelosti, posloženosti, sposobnosti samoregulacije, emocionalne inteligencije i sposobnosti za bliskost.

O tome kakav je sam roditelj, ovisit će djetetov razvoj, a metode i tehnike samo povećavaju neviđenje, nerazumijevanje i neprepoznavanje djeteta i njegovih stvarnih potreba. Ono što danas radimo u Centru Prirodno roditeljstvo je upravo to da pomažemo roditeljima kroz aktivan naknadni rad, naravno, onima koji to žele, 'popraviti' sami sebe i postati funkcionalniji kao osobe a time i kao roditelji. Naime, jako često roditelji sami kažu da im sve što su spoznali kroz program Roditeljstvo 0-6 im jako 'sjeda', ali da sada shvaćaju da nije nikada bio problem u djetetu, nego u njihovim reakcijama na dijete i da, unatoč tome što više ne žele imati te ispade, ne mogu si pomoći. Tada počinjemo s radom koji rezultira time da osoba počne rješavati i osobne probleme koji su joj zagorčavali život, a pogotovo roditeljstvo.

thinstock

thinstock

Izvor: Guliver/Thinkstock / Autor: thinstock



S kojim se pitanjima najčešće susrećete?

Obično se na uvodnom predavanju čuju univerzalna pitanja: kako postavljati granice, kako u fazi 'Neću', što raditi kada se baca po podu, zašto stalno plače, kada prekinuti s dojenjem...

No moj način rada nije da dajem savjete i instruiram roditelje, nego da im pomognem da upoznaju svoje dijete, da razumiju što se događa u njemu kada se baca po podu, viče 'Neću', plače, da prepoznaju razvojne faze koje dijete prolazi i što upravo tada treba od njih i što će biti ako to dobije, a što ako ne dobije. Nakon toga roditelji sami dolaze do svojih zaključaka, stavova i sami sebi daju odgovore na pitanja koja su mi postavljali, no sada vjeruju u njih jer su to njihovi osobni stavovi, a ne nešto što im je netko rekao. Pri tome je važno naglasiti da nema univerzalnih rješenja jer su djeca različita i u istoj situaciji jedan brat blizanac treba jedan odgovor roditelja, a drugi nekakav drugačiji.

Taj proces razumijevanja ranog razvoja i roditeljstva zahtijeva vrijeme, jer je cijela priča o ranom razvoju puno drugačija nego što obično mislimo. Stoga i postoji ciklus od osam predavanja u Centru, četiri iskustvene radionice koje daju osobne uvide koje je teško shvatiti bez iskustva, radionica regresije u vlastito rano djetinjstvo i fazu bebe kada bude puno suza i kada postane jasno kako se u biti bebe i djeca osjećaju u sebi uz roditelje. Radionica regresije često bude točka preokreta u odnosu s djetetom, jer roditelj doživi kako se on osjećao sa svojom mamom i osjeti da svom djetetu želi dati puno bolje iskustvo. No najveći dio materijala je sadržan u petnaest snimljenih videopredavanja koja se mogu upisati i pratiti preko interneta i dostupna su svima, a ne samo roditeljima u Zagrebu. Drago mi je reći da imamo već puno polaznika iz drugih zemalja i kontinenata, jer se informacija o programu Roditeljstvo 0-6 najviše širi preporukom.

Centar Prirodno roditeljstvo

Centar Prirodno roditeljstvo

Izvor: Promo fotografije / Autor: Centar Prirodno roditeljstvo



Koje promjene danas primjećujete u odgojnim stilovima i koja je najveća problematika suvremenih roditelja?

Evidentan je pomak u razini svijesti današnjih roditelja u odnosu na prijašnje generacije. Danas roditelji, barem oni koji dolaze kod nas u Centar, prije svega žele da im dijete bude sretna osoba i da nosi osjećaj mira u sebi, da ima osjećaj osobne vrijednosti, da ima sebe i da se može izboriti za svoje stavove, da uvažava i prihvaća druge te da bude sposobno ostvarivati duboke emocionalne odnose itd. No donedavno se postignućem roditeljstva smatralo odgojiti poslušno dijete, koje sluša i poštuje starije i dobar je učenik.

Paradoks je da novi roditelji s novim naprednijim idejama i dalje u svom nesvjesnom repertoaru imaju metode i tehnike koje su naslijedili od svojih roditelja mada žele nešto sasvim nešto drugo postići. Novi roditelji trebaju inspiraciju za roditeljstvo koje omogućava razvijanje takve osobnosti i uvide o onome što se događa u djetetu i to je upravo ono što uspijevamo postići u Centru.

Tada im više ne trebaju metode i savjeti jer dosta razumiju svoje dijete i ono s s njima osjeća prepoznatim i doživljenim i ima povjerenje u njih što je ključ roditeljstva. Najveći problem takvim roditeljima obično bude oduprijeti se enormnom pritisku okoline koja traži od njih da dijete nauče da samo spava, da prestane dojiti, da ga se oduči od plakanja, da mu se pokaže da roditeljima ne smije govoriti neću, da ga se što prije osamostali i da ga se 'ne daj bože ne razmazi'.

Postoji rašireno mišljenje da roditelji, posebice majka, mogu i zapravo, implicitno 'moraju' intuitivno prepoznati potrebe i osjećaje svoje djece. No je li to uistinu tako? Ako živimo u doba suvremenog otuđenja, kako dospjeti do te 'izvorne povezanosti'?

To je činjenica. Mama koja je dobro uštimana i povezana s djetetom doista osjeti potrebe djeteta i njegovo unutarnje stanje i to ćete čuti od samih mama. I to ima svoje znanstveno objašnjenje kroz tzv. zrcalne neurone i limbičku rezonanciju. Problem je to što je danas previše mama kojima njihove mame nisu aktivirale tu sposobnost i njima prosto nije jasno o čemu se tu radi.

Sposobnost da osjetimo kako se netko drugi osjeća, u ovom slučaju moje dijete, dolazi kroz iskustvo u ranom periodu da smo osjetili da je netko (mama) osjetio kako se ja osjećam u sebi. Mnogi odrasli vrlo jasno govore s velikom boli u sebi, da nikada nitko nije osjećao i znao kako se ja osjećam u sebi.

Slavni danski obiteljski psihoterapeut Jesper Juul tvrdi da je najvažnije postavljati zdrave osobne granice te ističe da je posljednjih 300 godina odgoja bilo katastrofalno odrađeno. Kako odgojiti, kako kaže Juul, naše 'kompetentno dijete'?

Mi imamo sreću da je Jesper Juul vezan za Zagreb i da je kroz svoj rad unio već veliki pomak u našem društvu. On je jedan od onih velikana današnjice koji probijaju ključnu spoznaju da je u roditeljstvu presudna osobnost roditelja, a ne metode i da nešto doista treba ozbiljno mijenjati u roditeljstvu u našem društvu. Najčešće opravdanje za suprotan stav koje se čuje je: pa tko kaže da je staro roditeljstvo loše, pa šta nama fali? Taj stav postoji jer se ne povezuju ključne bolesti našeg suvremenog društva kao što su pandemija nezrelosti, velika količina svih vrsta ovisnosti, nesposobnost održavanja stabilnih emocionalnih veza, velika potreba za antidepresivima i anksioliticima, radikalizam u stavovima, smanjenje radne sposobnosti, osjećaj osobne nevrijednosti... ali i klasični zdravstveni problemi - s povrjeđujućim iskustvima u ranom razdoblju.

Kako gledate na tvrdnje francuske filozofkinje i spisateljice Elisabeth Badinter, autorice knjige 'The conflict: How modern motherhood undermines the status of women', koja smatra da model povezujućeg roditeljstva zapravo uskraćuje ženama stečena prava vraćajući ih u nepovoljniju poziciju.

I najbolja ideja doživi iskrivljenje ako se radikalno zastupa. Mnoge mame nemaju fizičke mogućnosti dojiti, biti sretna i prisutna mama i najmanje što im treba je sada osjećaj krivnje da su loše zbog toga. Društvo bi trebalo pronaći način da te mame budu podržane. Također, mama nikako ne smije biti rob djetetu, i uvijek naglašavam na predavanjima da u majčinstvu vrijedi pravilo maske za kisik u avionu. Mama se mora prvo pobrinuti za sebe da bi uopće mogla biti dobra djetetu. E, tu upravo dolazi do izražaja uloga tate i ostalih da pomognu mami da bude dobro. Naime, činjenica je da dijete daleko više od dobre mame treba mamu koja je dobro.

Ako dijete osjeća da je mama nesretna što ga ima, to doista ostavlja cjeloživotnu bol u srcu. Ako žena svoje majčinstvo doživljava kao smetnju napredovanju u poslu i kao uskraćivanje svojih prava, to samo znači da se nešto iskonsko inherentno još nije probudilo u njoj i iz tog psihološkog prostora u kojem je sada, svijet i sebe doživljava na takav način. Kao terapeut znam da dalje ne pomažu nikakvi argumenti, jer taj racionalni stav ima svoje duboke emocionalne korijene koji su promjenjivi jedino kroz osobno emocionalno iskustvo pa je svaka daljnja polemika gubljenje vremena. Često me trudne mame koje imaju firme ili važne pozicije, nakon predavanja u Centru pitaju u koje jaslice bi one mogle ostaviti dijete par mjeseci nakon porođaja, jer imaju puno važnog posla i ne stignu se baviti djetetom. No kada dijete dođe, počinje transformacija i ta ista mama počinje mijenjati prioritete jer se nešto važno u njoj aktiviralo i postaje predivna posvećena majka kojoj posao može pričekati godinu ili dvije i koja govori kako je to dijete nešto najbolje što joj se ikada dogodilo u životu.

Thinkstock

Thinkstock

Izvor: Guliver/Thinkstock / Autor: Thinkstock

Dalje, nema govora o tome da joj je to dijete smetnja i da je nešto izgubila zbog toga, nego naprotiv da joj je tek sada život dobio pravi smisao. No, ovo se ne mora dogoditi svakoj majci i opet je to vezano s njenim ranim iskustvima kojih se ne sjeća i nema smisla tu osobu osuđivati. Zapitajmo se samo u sebi kako bismo se mi osjećali da moja mama ima stav da je zbog mog dolaska puno toga izgubila i žali jer me je imala jer su joj mojim dolaskom uskraćena neka prava. No nikako nisam za pritisak na roditelje, bez obzira koliko bi neka njihova promjena bila presudna za dijete, jer dok postoj otpor, postoji i duboki razlog za njega koji se često može promijeniti opet samo kroz emocionalno iskustvo. Teško mi je samo kada čujem izjave od zdravih odraslih ljudi da bi bilo bolje da se nisu rodili, s obzirom na to kako se cijeli život osjećaju u sebi i da je njihovim roditeljima trebalo zabraniti da imaju djecu.

Američka klinička psihologinja Lori Gottlieb u svojem radu s klijentima ustanovila je da većina njih pati od anksioznosti, depresije i osjećaja besciljnosti i besmisla, a imali su roditelje koji su bili vrlo uključeni u njihova odrastanja, podržavajući prema njihovim izborima i liberalnih svjetonazora. No navodno je problem bio u prevelikom dopuštanju, glavnoj boljki suvremenih roditelja, a svi znamo da djeca trebaju strukturu i granice. Gdje je mjera? Kako pomiriti ideale i granice?

Jedini tko može doista procijeniti kvalitetu roditeljstva je samo dijete, naravno ako je povezano sa svojim emocijama, a ono što je jedino mjerodavno je njegovo prevladavajuće unutarnje stanje i stupanj zrelosti. Djetetov neurološki sustav (mozak) je kao biljka koja će biti bujna i zdrava ako joj ispunite primarne potrebe za vodom, svjetlom, mineralima i sl.

Roditeljstvo isto tako podrazumijeva ispunjavanje primarnih potreba gdje su jasno vidljivi rezultati. To je kao da susjedu ostavite biljku da je čuva preko ljeta, a on vam je vrati polu suhu i bez lišća i kaže - sama je kriva, a vama je jasno koliko se je brinuo o njoj. Mnoge mame se smatraju da su bile izvrsne majke, ali njihova djeca nose silne povrede i bol. Često sam svjedok da su iznimno dobri, otvoreni, dobronamjerni roditelji povrijedili svoje dijete vlastitom emocionalno zablokiranošću ili nenamirenošću koje nisu niti svjesni i to dijete danas kao odrasla osoba nosi veliki bijes na njih koji seže još od prvih par godina.

Često izvana roditelj izgleda super, ali dijete je ozbiljno podrazvijeno i nesretno. Sličan privid možemo imati s tuđim brakovima.

Prirodno roditeljstvo nikako ne znači i permisivno roditeljstvo jer je to upravo direktno povrjeđivanje djeteta. Dijete treba granice, ali ne zato da bi ga se podučavalo ponašanju, nego da bi osjećalo da nije samo, da je netko s njim tko se za njega brine i kako bio preko osobnih granica roditelja imalo kontakt sa stvarnom osobom roditelja, kao i da bi mu se razvila sposobnost prorade frustracije.

Nedostatak roditeljskih osobnih granica ostavlja dijete u prostoru dezorijentiranosti, nesigurnosti, nepovezanosti, bez osjećaja za svoje i tuđe granice i bez dobrih socijalnih vještina. No temu granica smo detaljno obradili na drugoj polovini programa Roditeljstvo 0-6 i kroz posebnu iskustvenu radionicu, jer zahtijeva imanje šire slike kako bi se doista shvatilo o čemu se tu radi jer nije ista priča kod temperamentnije ili senzibilnije djece i jako ovisi da li je u pitanju druga ili četvrta godina.

Ideja da djeca trebaju strukturu i granice je obično krivo shvaćena i interpretirana i kao takva ostavlja prostor za iskrivljenje u potpuno suprotno od onoga što je bit. Strukturu dijete voli i treba, jer ona daje osjećaj izvjesnosti i umiruje dublje dijelove mozga koji se ispunjavaju stanjem sigurnosti. Nametanje strukture protiv prirode u djetetu što se desetljećima savjetovalo roditeljima kroz hranjenje, kakanje ili spavanje po rasporedu rezultira osjećajem slamanja, neviđenja, nepovezanosti i nepovjerenjem u roditelja i postaje uzrok niza problema.

Dosadašnje generacije roditelja imaju neki alibi da se o ovome doista prije nije znalo, no današnji roditelji imaju napokon mogućnost svjesno i aktivno doprinijeti razvoju svog djeteta tim više što se te spoznaje danas dostupne. Pri tome ne dobiva samo dijete koje će biti ispunjena i sretna osoba, nego i sami roditelji, jer je s takvim djetetom kasnije sve puno lakše.

Citirat ću dr. Searsa koji kaže, 'Ako odradimo prve godine s djetetom kako treba, kasnije se možemo ugodno smjestiti u fotelju i uživati u rezultatima'

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!