'Moram biti uspješniji.' 'Moram smršavjeti.' 'Moram sve napraviti savršeno.' 'Moram se svima svidjeti.' Naizgled bezazlena riječ toliko je prisutna u našem unutarnjem govoru da je gotovo i ne primjećujemo, no psiholozi upozoravaju da stalno ponavljanje onoga što 'moramo' napraviti može stvoriti rigidna očekivanja i nepotreban emocionalni pritisak
Psiholog Jeffrey S. Nevid za Psychology Today objasnio je koliko riječi koje koristimo dok razgovaramo sami sa sobom mogu utjecati na naše emocionalno stanje. Posebno izdvaja jednu kratku riječ – 'moram'.
vezane vijesti
Problem, naravno, nije u svakom 'moram'. Postoje obaveze koje doista moramo izvršiti. No drugačija je situacija kada vlastitu vrijednost počnemo vezivati uz čitav popis apsolutnih zahtjeva: moram uspjeti, moram biti u vezi do određene dobi, moram se svima svidjeti, ne smijem nikoga razočarati, moram svaki dan iskoristiti do maksimuma.
Ako nešto od toga ne ostvarimo, vrlo lako slijedi drugi zaključak – sa mnom nešto nije u redu.
Jeste li čuli za 'musterbation'?
Poznati američki psiholog Albert Ellis za takav je način razmišljanja skovao duhovit izraz 'musterbation'. Njime je opisivao tendenciju da sebi i svijetu namećemo krute zahtjeve o tome kako stvari 'moraju' ili 'trebaju' izgledati.
Ellis, jedan od pionira kognitivno-bihevioralnih pristupa psihoterapiji, smatrao je da ljudi sami sebi mogu stvarati velik dio emocionalne patnje inzistiranjem na takvim apsolutnim pravilima.
Primjerice: 'Moram biti dobar u svemu što radim.' Ako osoba u to čvrsto vjeruje, svaki neuspjeh može doživjeti kao dokaz vlastite nedostatnosti.
Postoji, međutim, velika razlika između 'moram uspjeti' i 'želio bih uspjeti'. Druga formulacija ne znači odustajanje od ambicija. I dalje možemo imati cilj i biti razočarani ako ga ne ostvarimo. Razlika je u tome što jedan neuspjeh više ne postaje presuda o našoj vrijednosti kao osobe.
'Moraju me svi voljeti'
Jedan od najčešćih primjera takvog razmišljanja jest potreba za odobravanjem drugih. 'Moraju me voljeti.' 'Ne smijem nikoga razočarati.' 'Ne smijem nikoga naljutiti.' Nevid opisuje pacijenta koji je velik dio života proveo pokušavajući udovoljiti drugima. Bio je poslušan sin, dobar učenik i prijatelj na kojeg su se svi mogli osloniti, ali je pritom zanemarivao vlastite potrebe i želje jer se bojao tuđeg neodobravanja.
Takav način života ima očitu zamku: vlastitu vrijednost prepuštamo ponašanju drugih ljudi, nad kojim zapravo nemamo kontrolu. Rješenje nije uvjeravati sebe da nam više ništa nije važno niti prestati postavljati ciljeve.
Ellis je predlagao nešto mnogo jednostavnije – krute zahtjeve zamijeniti fleksibilnijim željama.
Umjesto 'moram uspjeti', pokušajte s 'volio bih uspjeti'. Umjesto 'moraju me svi voljeti', može biti 'volio bih da me ljudi prihvaćaju, ali mogu podnijeti ako se nekome ne sviđam'.
A 'ne smijem pogriješiti' može postati 'pokušat ću napraviti najbolje što mogu, ali mogu prihvatiti pogrešku'.
Razlika djeluje gotovo beznačajno, no način na koji sami sa sobom razgovaramo može snažno utjecati na način na koji doživljavamo neuspjeh.
Zato sljedeći put kada uhvatite sebe kako govorite da nešto jednostavno 'morate', možda vrijedi zastati i zapitati se – morate li doista ili biste to samo jako željeli?
