Za neke dobrobiti ove aktivnosti možda nisu potrebni ni brzina ni kilometri – dovoljno bi moglo biti samo deset minuta trčanja toliko sporog da se gotovo može usporediti s hodanjem.

Upravo je takozvano vrlo sporo trčanje bilo u fokusu novog istraživanja japanskih znanstvenika, a rezultati sugeriraju da čak i tako blaga aktivnost može gotovo odmah pozitivno utjecati na raspoloženje i određene funkcije mozga, piše The Washington Post.

Trčali su brzinom kojom se može i hodati

U istraživanju su sudjelovala 24 zdrava mladića i žene. Znanstvenici su od njih tražili da deset minuta trče na traci najsporijim tempom kojim mogu zadržati formu trčanja.

Tempo je doista bio vrlo lagan. Prosječna brzina muškaraca iznosila je oko 5,5 kilometara na sat, a žena manje od četiri kilometra na sat – dakle riječ je o brzinama kojima je sasvim moguće i hodati. Ključna razlika bila je u samom načinu kretanja. Kod hodanja je barem jedno stopalo uvijek u dodiru s tlom, dok kod trčanja postoji trenutak u kojem su oba stopala u zraku.

Sudionici su prije i nakon aktivnosti rješavali test kojim se procjenjuju izvršne funkcije mozga, a znanstvenici su pratili i aktivnost prefrontalnog korteksa, područja važnog za složenije razmišljanje i donošenje odluka. Također su procjenjivali njihovo raspoloženje.

Rezultati su bili zanimljivi: nakon samo deset minuta izrazito sporog trčanja sudionici su pokazali bolje rezultate na testu izvršnih funkcija, zabilježena je povećana aktivnost u dijelu prefrontalnog korteksa, a poboljšalo im se i raspoloženje.

Zašto bi trčanje moglo imati poseban učinak?

Znanstvenike je posebno zanimalo može li specifičan način na koji se tijelo kreće tijekom trčanja imati veze s tim rezultatima.

Za razliku od hodanja, pri trčanju tijelo i glava ritmički se pomiču gore-dolje. Istraživači su zato sudionicima mjerili vertikalno ubrzanje glave te pronašli povezanost između izraženijeg takvog kretanja i boljeg raspoloženja nakon aktivnosti.

To ipak ne znači da je dokazano da upravo to kretanje uzrokuje promjene u raspoloženju. Autori naglašavaju da je riječ o mogućem mehanizmu koji tek treba detaljnije istražiti.

Profesor Hideaki Soya sa Sveučilišta Tsukuba, koji je sudjelovao u istraživanju, za Washington Post sažeo je rezultate jednostavnom porukom: trčanje ne mora biti teško da bi bilo dobro za mozak.

Deset minuta prije zahtjevnog zadatka?

Rezultati su zanimljivi upravo zato što ruše ideju da trčanje mora značiti naporan trening, zadihanost i nizanje kilometara. Autori sugeriraju da bi deset minuta vrlo sporog trčanja moglo biti praktično, primjerice, prije prezentacije ili nekog mentalno zahtjevnog zadatka jer su promjene u istraživanju zabilježene neposredno nakon aktivnosti.

Ipak, rezultate ne treba tumačiti kao konačan dokaz da će deset minuta laganog trčanja svima poboljšati funkciju mozga. Studija je bila mala i obuhvatila je samo 24 zdrave mlade osobe, a promatrani su kratkoročni učinci jedne aktivnosti. Sami autori ističu da će buduća istraživanja trebati provjeriti vrijede li isti rezultati za starije osobe i druge skupine.

No za sve koji su dosad trčanje izbjegavali jer su ga povezivali s iscrpljujućim treninzima, poruka je prilično ohrabrujuća: možda uopće nije potrebno trčati brzo. Ponekad bi deset vrlo sporih minuta moglo biti sasvim dobar početak.