Egipat, bojim se, ipak neću uspjeti realizirati na ovom putovanju, ma koliko ga planirao. Dva dana prije mog leta za Aleksandriju, na ulicama dvaju najvećih gradova Egipta u brutalnom obračunu policije s prosvjednicima ubijeno je više od 500 ljudi.

Znam, politička je situacija složena i nemam namjeru ovdje komentirati egipatsku situaciju kao 'autsajder', ali je činjenica da je uvedeno izravno stanje i da ljudi na ulicama ginu. Iskreno, nisam plašljiv tip, ali pretvarati se da sam putnik i da mrtvi na ulicama 'nisu moja stvar' i nije baš pošteno. Osim toga, moja egipatska 'veza' javila mi je da su zatvoreni muzeji, da se ne može putovati po zemlji i da ću taj tjedan vjerojatno odsjediti u hotelu, umjesto da tražim Aleksandra.

Brzo donosim odluku: odustajem, zasad, od zemlje u kojoj je Aleksandar osnovao jedan od tridesetak gradova kojemu je dao svoje ime i koji je do danas ostao najpoznatiji. Aleksandrija će čekati neku drugu priliku. Eto, neću moći ni do oaze Siwa, u kojoj se makedonski vojskovođa proglasio bogom, ali već ću ja to kompenzirati.

Čim sam objavio odluku o odustajanju, odmah se na nekom portalu našla junačina koja komentira kako sam se preplašio. Stalno susrećem te glasne heroje koji doma sjede na kauču, gledaju TV, vise na Fejsu i ničeg se ne boje. I beskrajno su hrabri u komentiranju nas putnika-kukavica koji se 'plašimo' opasnih situacija. A on je, recimo, na CNN-u gledao taj pokolj u Kairu i nije ni trepnuo. U njegovom je virtualnom svijetu u cijelom tom pokolju stradala samo - gajba piva!

Tako mi se već nakon prvog tjedna puta ruši podnaslov knjige i putovanja: 'Od Aleksandrije do Samarkanda'. Nema veze, preći ću na plan B. Pametna odluka, jedini je problem što plana B - nema. Ali, kad se putuje ovako, bez strogog plana i detaljnog itinerera, uvijek se može naći alternativan plan. Pa umjesto da Aleksandra čekam u Aleksandriji, dok on osvoji Libanon, Palestinu i Egipat, presijecam svoj osobni Gordijski čvor i nastavljam s njim po današnjoj Turskoj.

Nakon što je Perzijance porazio kod Granika, makedonski je osvajač krenuo na jug, pokoriti njihove preostale utvrde na obali Male Azije. Putujem dalje: Efez, Milet, Didima, Epirna...

Nekadašnji ponos grčke maloazijske kolonizacije, u Aleksandrovo je vrijeme još bio u rukama Perzijanaca. No, njihova se vlast raspadala kao kula od karata pred nadolazećom makedonskom vojskom, ispred koje je putovao glas o pobjedi kod Granika. Gradovi su se bez bitke predavali jedan za drugim, suprotstavio se jedino Milet, ali nije dugo izdržao.

Nekad slavni Milet danas ne postoji, ostao je samo antički teatar, ali je zato Apolonov hram u Didimi jedno od najpopularnijih proročišta antike ostao sačuvan kao spektakularan ostatak grčke kulture u Aziji. Tu se Aleksandar došao pokloniti Apolonu. U to je vrijeme izvor u hramu s čudotvornom vodom bio presušio i proročište je izgubilo funkciju. Ali kad je Aleksandar stupio u hram, izvor je ponovno proradio, što je bio očit znak da je Aleksandar miljenik bogova.

Svećenici bi vodu iz izvora stavili u usta, nakon čega bi proročanstvo izgovarali u stihu; očito je u vodi bilo nekih zanimljivih, halucinogenih sastojaka. Prororičište je Aleksandru objavilo kako će sve pobijediti i zavladati Azijom. Naravno da nitko pametan danas baš ne vjeruje u čudotvorno oživljavanje izvora i takvu izjavu, ali medijski djelatnici u osvajačevoj službi znali su manipulirati činjenicama i javljati poznatom svijetu ono što je Aleksandar želio da taj svijet čuje. Pa je legenda o Bogu kojem i Apolon izražava naklonost ostala živjeti do danas.

Svoju maloazijsku bazu za istraživanje pravim u Selcuku, gradiću koji bi bio sasvim nepoznat da nije u neposrednoj blizini glavne turističke atrakcije toga dijela Turske, Efeza. U hostelu sitnim poklonima - cigaretama i čašom vina - potkupljujem jednog od zaposlenih pa su mi sva vrata, uključujući i ona kuhinjska, inače zatvorena gostima - otvorena.

Priznajem, dao sam u tih nekoliko dana 16 cigareta i četiri čaše vina tom Selimu. Ministre Liniću, spada li davanje takvog 'mita' u kažnjiva djela?