OKUSI ZAVIČAJA

Zavirite u high tech pogon na kojem bi nam pozavidjela i Europa!

  • Autor: tnative
  • Zadnja izmjena 01.07.2019 09:29
  • Objavljeno 01.07.2019 u 09:29
Fridrih šampinjoni

Fridrih šampinjoni

Izvor: tportal.hr / Autor: tnative

Sjedamo u auto, na put za Garešnicu. Dva milenijalca, jedna misija: istražiti što više okusa zavičaja u što kraćem vremenu. Prve su na redu gljive. Simpatični mladi direktor koji je nedavno preuzeo obiteljsko poduzeće Fridrih podučit će nas sve što bi svaki hobi gljivar trebao znati prije nego što se upusti u biznis

'Evo ti nožić. Gljivu koja je zrela za branje, a mora biti promjera barem pet centimetara – jer takve kupci najviše vole vidjeti u svojim plastičnim košaricama koje kupuju u Lidlu, prvo zaokreneš zatim je nježno izvadiš pa odrežeš donji dio. I onda to ponoviš još otprilike 10.000 puta koliko u prosjeku naše vrijedne beračice dnevno poberu šampinjona', govori mi Petar Fridrich, vlasnik našeg najvećeg pogona za uzgoj gljiva, dok ja u svom svemirskom odijelu i kirurškim rukavicama rujem po moru bijelih šampinjona. 'A sad je pojedi. Svježe, tek ubrane gljive su vrhunsko gurmansko iskustvo.' Čovjek se ne šali. Odreže jedan šampinjon i gurne ga u usta. Živ je. Slijedim njegov primjer. Nesigurno prinosim svoj snježnobijeli klobuk ustima. Iskustvo svakako, zanimljivo također. Gastronomsko ili ne – o ukusima se ne raspravlja, ali garantiram vam da se s takvom teksturom u ustima još nikad niste susreli.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: tnative

Rano je jutro. Intenzivno se pripremam na svoj prvi pravi susret sa selom još otkako sam pred 15 godina napustio Međimurje. Čovjek bi pomislio da se netko tko dolazi iz mjesta koje broji manje od 1200 duša nagledao, nadisao i naživio sela, ali ja sam svoju prvu kravu vidio tek sa 16 i to pokraj njemačkog Autobahna negdje u okolici Minkena. Nikad nisam podojio kozu niti sam vozio traktor. Ni štihaču čak nisam upoznao kako se spada. I ne zato što sam bio lijen. Život na selu se jednostavno promijenio. Postao je mnogo urbaniji. Stoga je Lidlov poziv da obiđemo Hrvatsku i upoznamo njihove dobavljače uletio u pravi čas. Jer, zasigurno nisam jedini milenijalac koji 'brije' na zdravu i domaću hranu ne znajući kako se ona uopće proizvodi. Uvjerio sam se u to svoje neznanje tijekom ovog puta nebrojeno puta.

Nakon inicijalnih poteškoća, neplaniranih ozljeda suigrača i iznenadnih izmjena u ekipi, spremni smo za polijetanje. Urbane gradske vizure polako se, kako se probijamo iz vreve zakrčenih zagrebačkih ulica, pretaču u pitomi bregoviti kraj. Skrećemo za Kutinu. Poprilično simpatičan i fino uređen gradić. No, nas put vodi dalje, kroz slikovite moslavačke brežuljke i iznenađujuće široke ceste. Scenografija kao iz reklame za neki nabrijani auto. U Garešnici, gdje se smjestila trenutačno najveća farma gljiva u Hrvatskoj, nisam nikad bio. Štoviše, čitava je Moslavina za mene potpuna nepoznanica. Sramota.

'Kad stignete u Kapelicu, prođete restoran Kod bake pa još malo ravno. Skrenete desno pa opet desno kod plave zgrade.' Nekoliko minuta kasnije dočekuje nas simpatični poduzetnik.

Sve je, kaže, krenulo još ranih 80-ih godina kad je njegov tata prepoznao priliku koja se nudila još u ondašnjoj Jugoslaviji. Čovjek se nije našao u Hrvatskim autocestama pa je odlučio pokrenuti vlastiti biznis. Hrana mu se činila kao idealan izbor. Jesti, mislio je, mora svatko, a gljive su bile logičan izbor budući da proizvođači tad gotovo da i nisu postojali. Krenuli su skromno, s dva plastenika u Dumovcu nadomak Zagrebu. Danas se njihovi proizvodi mogu pronaći na policama golemih supermarketa, ali onih inicijalnih godina gljive su prodavali poglavito pizzerijama. Njih danas opskrbljuju samo još iz nostalgičnih razloga jer su u međuvremenu postali najveći igrači na tržištu. Njihovo se poslovanje na godišnjoj razini mjeri u milijunima – što proizvedenih gljiva, što prihoda. Trenutačno uzgajaju bijele i smeđe šampinjone, bukovače te nešto egzotičnije shiitake i jablanovače. Zapošljavaju oko stotinjak ljudi.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: tnative

'Starci su se povukli u penziju i nama prepustili da vodimo posao.' A radi čitava obitelj, njegova starija sestra je inženjerka agronomije, žena mu je inženjerka strojarstva, a on, inače ekonomist s Kennedyjevog trga – kako se šali, vodi proizvodnju. Ponosan je otac dvoje djece. Nedavno je, čak, počeo i trčati. Uskoro će na neko vjenčanje, a ne stane, smije se, u staro odijelo. Ustaje oko 5 ujutro, ako ste se pitali.

Fridrihovi su pred četiri godine iz temelja obnovili farmu u Garešnici na koju su se zbog širenja posla preselili još 2000. godine. Polovicu višemilijunske investicije namirili su iz europskih fondova. Za ostalo su im poslužili krediti. Tako su dodatno povećali svoju proizvodnju. 'Vremena su se', govori mi Fridrich,'promijenila. Kad je moj stari 80-ih kretao u posao nije bilo vremena da s nama provede dan godišnjeg. Dojurio bi u Rabac, malo se probrćkao s nama pa natrag na farmu. Nama su ostavili uhodaniji posao. Mi si možemo priuštiti čak jedan čitav vikend bez posla. Jer, gljive ne znaju za neradni dan. Rastu kao lude', šali se.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: tnative

Vodi nas u pogon. 'Navuci zaštitno odijelo. I obavezno stavi ovo preko brade', govori mi dok mi pruža mrežicu za kosu. U Fridrihu, naime, poštuju stroge standarde kako bismo mi, krajnji korisnici, dobili uvijek besprijekorne šampinjone. U prostor za uzgoj ulazi se sterilan gotovo kao u operacijske sale. Čak su i kirurške rukavice obavezne. Jest da mi je pod svom tom zaštitnom plastikom bilo vruće i da sam nemalo ličio na hibrid vanzemaljca i Djeda Božićnjaka, ali to je cijena koju valja platiti kad se ulazi u jedan od hrvatskih najmodernijih gljivarskih pogona.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: tnative

Dolazimo pred prvu halu. Fridrich otvara high tech komoru za uzgoj. Daleko je to od iluzije koju ljudi imaju o gljivarenju. Sve je čisto, sterilno. Nekoliko redova visoki stalci sežu gotovo do stropa. 'Čitava je proizvodnja automatizirana', započinje. 'Jedino što radimo ručno je branje, a vidi koliko toga ima“, govori ponosno pokazujući more šampinjona. 'A ovakvih hala imamo ukupno 11.' Govorimo o gorostasima koji tjedno proizvedu gljiva veličine jednog nogometnog terena. Stadionskog, ne malonogometnog. Sav repromaterijal se uvozi, u Hrvatskoj ne postoji proizvođač humusa koji Fridrihovi šampinjoni 'kure' brzo poput najžednijeg benzinca.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: tnative

'Sam ciklus traje 42 dana, ali prve naznake gljiva počinju se nazirati tek 18 dana pred kraj. Uvjeti moraju biti strogo kontrolirani, što se tiče vlage, temperature i dotoka zraka. Sve to mora ići besprijekorno poput švicarske urice jer inače ili gljiva nema ili toliko brzo nabujaju da ih se ne stigne pobrati pa propadnu.' Kompost, koji se, inače, sastoji od pasteriziranog gnoja peradi i slame, prvo se dobro natapa. 35 litara po metru kvadratnom. I ne, ne brinite. Stvarno nije fuj. Ja sam jako gadljiv, a bez problema sam prokopao po njemu. Po mirisu se ne razlikuje od uobičajenog mirisa šumske zemlje, ali od testiranja okusa sam ipak apstinirao. Toliko predan gonzo novinarstvu ipak nisam. 'Nakon nekoliko dana kreću se simulirati oni vremenski uvjeti nakon kojih bi gljive prirodno nicale i u šumi. Jaka kiša i vlaga, a zatim se povećava temperatura. Gljive rastu kao lude. Točnije, rastu milimetar po satu. Evo, pričekaj malo pa ćeš vidjet i sam', kroz smijeh će mladi poduzetnik. Isti se kompost može upotrijebiti za svega tri ciklusa branja gljiva. Troše ga brže nego formule kerozin.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: tnative

Ciklus kreće paučinastom patinom koja prekriva kompost, a nekoliko dana nakon toga počinju nicati prvi izbojci. Situacija se dalje odvija munjevitom brzinom. Bere se svaki dan. Od šest ujutro do daleko iza podneva. Naporan je to posao, uvjerava me. Ljude koji ga rade čuva čak i bolje od gljiva koje proizvodi, šali se. Teško je, naime, pronaći kvalitetnu radnu snagu. On, recimo, svoje najvrjednije beračice čak i financijski stimulira dodatnim bonusima. Problem kvalificirane radne snage pokazat će se, inače, glavnim problemom svakog od OPG-ovaca s kojim smo imali prilike razgovarati.

No, jeste li znali zašto su baš šampinjoni i bukovače najviše zastupljene gljive na Lidlovim policama? Ja nisam. One se, naime, za razliku od šumskih gljiva kao što su to, recimo, vrganji ili lisičarke, mogu proizvoditi industrijski. Iako im trebaju prilično specifični uzgojni uvjeti, oni se ipak daju simulirati u modernim pogonima. Za šumske gljive to je nemoguća misija. Upravo je to, kompleksni tehnološki proces, i razlog zašto bi moj sugovornik svim onim hobi gljivarima koji razmišljaju o vlastitom uzgoju sugerirao da se ga ipak mane. Njihov naporan rad neće uroditi željenim plodom, a Fridrihove gljive na Lidlove police ionako dolaze unutar 24 sata od branja. Usto su još i potpuno čiste od bilo kakvih kemijskih primjesa. „Mi svoje gljive proizvodimo ekološki. Ničime ih ne tretiramo, kvalitetu uzgoja kontroliramo strogim uvjetima proizvodnje. Problem je u tome što se humus ne može deklarirati kao EKO što je jedina zapreka da svoj proizvod i službeno deklariramo kao BIO proizvod.'

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: tnative

Gredice u kojima te Fridrihove gljive rastu neobično su široke. Čovjek mora biti ili stvarno umješan ili imati dosta duge ruke kako bi dosegao do sredine. Ja sam se, recimo, prilično namučio pokušavajući dohvatiti sredinu. Svaka čast tetama beračicama! Tim više što ne moraju samo u dubinu, nego i u visinu. Sjećate se onih pet redova visine? Dok se ja čudim kako dospijevaju do njih, naš nam domaćin već spušta skelu. 'Evo, popni se pa vidi!' Nesigurnim korakom uspinjem se do visine zadnjeg nivoa. Par metara meni se čini kao kilometar dubine. No zato je gore pogled besprijekoran. Ondje kao da su gljive još ljepše i bjelije nego samo pola metra niže. Zaokrećem nježno još par šampinjona, režem dno i spremam ih u svoju kanticu. 'I, ne gade ti se gljive kad ti ih tone kroz dana u dan prolaze kroz ruke', zadirkujem svog sugovornika oprezno se spuštajući niz skelu. 'Reći ću ti samo da naše beračice nakon smjene gljive još uvijek nose kući. Toliko su im dobre', ponosno će.

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: tnative

Izlazimo iz high tech pogona. Svjež zrak i veseli radnici koji polako dočekuju kraj svoje smjene. Fridrich nas, prije nego se rastanemo, vodi pogledati strojeve o kojima nam je pričao. Strojeve koji pune i prazne gredice. Impresivno. Pogled nam ipak luta par koraka dalje. 'Ma da, krave. To je stari nabavio da se ima čime baviti u penziji. Vi ih slobodno odite pomaziti, ali ja ih se bojim', ograđuje se. 'Ne brinite, neće vam ništa. Tata ih je pripitomio, stalno ih mazi', ohrabruje nas. Tihotapski se prikradamo krdu od 30-ak krava. Uhvatila ih je fjaka pa su zalegle po hladovini. Vrag mi ne da mira. Preskačem električnu ogradu, izbjegavam udar i… Ništa. Ukipim se shvativši koliko su gorostasne te dlakave krave zanimljivih frizura. One, doduše, nisu na mene čak obratile niti trunku pažnje. Nesmetano su nastavile preživati dok sam ja puževim korak pokušao pobijediti svoj strah. Epski sam podbacio. Još jedan milenijalac bez kičme.

'Što da skuham od ovih gljiva', dobacujem Petru Fridrichu ulazeći u auto. 'Ja sam ti jednostavan čovjek. Cijenim svaki trud, ali meni su ti još uvijek najbolje kad ih svježe onako na brzinu baciš na tavu.' Upravo sam to i učinio nakon što sam se ponovno dokopao Zagreba. I mogu vam reći da nakon ovog iskustva sigurno više neću biti jedan od većine koja godišnje u Hrvatskoj pojede manje od kile gljiva godišnje. Sve je, ipak, ukusnije kad znaš odakle dolazi!

tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: tnative

Prilog je napravljen u produkciji tnative tima tportala u suradnji s Lidlom te u skladu s najvišim profesionalnim standardima.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!