Marija Ivanković prisjetila se kad smo krenuli razgovarati kako su izgledali njezini kreativni počeci i otkrila je li do danas uspjela ostvariti sve ono što je zamislila. I dalje se, kaže, u nekim situacijama osjeća kao da tek kreće, samo što se sada nalazi u dosta boljoj poziciji nego što je to bilo na 'stvarnom početku'.

'Iz današnje perspektive mislim da sam se na neke poslovne korake trebala i ranije odvažiti dok za neke druge smatram da sam ih trebala promišljenije izvesti. Moja potreba za stvaranjem nekako se prirodnim slijedom pretvorila u posao, a nije to bio rezultat poslovnog plana ili ozbiljnog promišljanja, tako da je tu bilo i uspona i padova, ali nikad nisam odustala jer zaista vjerujem u ono što radim. Dizajn odjeće zapravo je bio moj izbor, ali prva torba koju sam izradila za sebe izazvala je odlične reakcije na ulici i na neki način odredila konkretan smjer. Kad je u poslu samo jedan par ruku, onda je s modnim dodatcima daleko lakše jer nema tjelesnih mjera kao kod odjeće - pitanje je samo sviđa li vam se to ili ne. Ako pitate dvadesetogodišnju Mariju je li ostvarila sve što je zamislila, odgovor je negativan, ali četrdesetogodišnjakinja kaže da je uspjela ostvariti slobodu i neovisnost radeći ono što voli, a to je samo po sebi ogroman uspjeh', naglasila je.

Otkrila je koliko joj je trebalo da izgradi svoju prepoznatljivu estetiku i koliko se njezin dizajn mijenjao tijekom godina. 'Kad gledam unazad, na mojim prvim torbama, koje su bile izrađene od tekstila, dominirala je geometrija, a kada sam počela raditi s umjetnom kožom i na kompozicijama kolaža, pa i na samim oblicima torbi, više sam koristila organske floralne oblike. Sad već godinama sigurno plivam u geometriji. Ono što je prisutno od početka su boje - volim ih, kao i igru mnoštva boja. Do sada sam imala samo jednu kompletno crnu kolekciju torbi u kojoj sam se igrala različitim teksturama materijala. Dizajn se nije puno mijenjao, samo je s vremenom postao čišći', objasnila je.

Koža ne prašta greške

Opisala nam je proces izrade torbi i nakita, odnosno koliko je vremena potrebno za to, ali i otkrila od kojih ih materijala stvara. 'Radim s kožom, a koja je 'živ', 'tvrdoglav', dugovječan, jedinstven i teško zamjenjiv materijal kojem se morate prilagoditi jer ona definira što će od nje nastati, ovisno o debljini, mekoći, elastičnosti. Kako koža ne prašta greške i svaki ubod igle trajno ostaje, priprema je najvažnija te svaki dio mora biti točno izmjeren i iskrojen prije šivanja. Prvo skiciram ideju koju imam i na temelju skice izradim kroj po kojem radim prototip modela u umjetnoj koži kako bih bila sigurna da sve štima, nakon čega kreće izrada. Vrijeme potrebno za izradu ovisi o zahtjevnosti određenog modela i često zna biti duže od planiranog', priznaje.

Dodaje da su joj za najjednostavniji model potrebna tri dana jer radi u fazama. 'Kad se iskroje dijelovi torbe, lijepe se na podlogu, a nakon toga na pripremljenu kožnu podstavu. Kad je ljepilo suho, ide šivanje, nakon šivanja bojenje rubova svakog dijela torbe i na kraju spajanje svih dijelova u cjelinu metalnim dodatcima. Uz kožu, volim koristiti druge materijale, drvo, metal, gumu, pleksiglas… ali njih više koristim u izradi nakita', kaže nam. Dotakli smo se i toga je li otvorena za nečije ideje ili ne prihvaća sugestije te može li klijent doći sa svojom zamisli.

'Radim unikate i manje serije određenih modela. Ne radim po narudžbi u smislu ugađanja željama po pitanju modela, ali kada su boje u pitanju, tu se znam prilagoditi željama kupaca ako u tom trenutku nemam tako nešto u ponudi i ako imam vremena za izradu. Otkad sam otvorila trgovinu u centru Makarske, sve manje imam vremena za prilagodbu željama kupaca, a kako smo početkom ove godine krenuli s izradom webshopa i čeka nas puno posla, vjerojatno uopće neću imati vremena za prilagodbu željama', najavljuje Marija.

Hrabrost i upornost

Doznali smo koliko je u poslu važno konstantno biti u korak s trendovima i kakva su njezina iskustva. 'Nije potrebno pratiti trendove kada radite unikatne komade i njegujete svoj izričaj. Takvi komadi opstaju i žive mimo trendova', smatra. Razgovarali smo i o onima koji tek planiraju zakoračiti u kreativni svijet poput nje. Ima li na sceni mjesta za sve one koji se žele okušati u vlastitom poslu i koliko je teško uspjeti u Hrvatskoj kao dizajner proizvoda poput njezinih?

'Pitanje je kako tko definira uspjeh. Ako na uspjeh gledamo samo kroz novac, onda za sebe ne mogu reći da sam sto posto uspješna jer moj posao i dalje isključivo ovisi o meni i mojoj prisutnosti, a ako gledamo kroz životno zadovoljstvo, onda sam uspješna jer uživam u njemu, radim ono što volim, sama diktiram svoj tempo i odgovaram samo sebi. U Hrvatskoj je puno toga teško, pa tako i biti dizajner modnih dodataka, jer ne postoji industrija i svi koji odluče ići u tom smjeru moraju imati i poduzetničke sposobnosti da pokrenu posao. Moraju biti spremni na puno veću radnu satnicu, kao i na financijsku neizvjesnost koju nosi svaki poslovni mjesec. Ono što je u Hrvatskoj posljednjih godina pozitivno za sve koji se odluče na pokretanje vlastitog posla su financijske potpore za samozapošljavanje jer olakšavaju tu startnu poziciju. Svi koji imaju poželjnu dozu samokritičnosti, zanimljiv i kvalitetan proizvod te dobro promišljen poslovni plan mogu uspjeti, samo neka budu hrabri i uporni u svom naumu', poručila je.

Zanimalo nas je prati li hrvatski dizajn i tko su po njezinom mišljenju najbolji hrvatski dizajneri. 'Pratim, navijam za hrvatske dizajnere i veselim se njihovim uspjesima. Iznimno cijenim sve koji su svoj posao u državi u kojoj nema industrije razvili do toga da svoje proizvode izvoze u svijet. Oni su najbolji', ističe. Pitamo je kako postići da ljudi više kupuju hrvatski proizvod i smatra li da je jedini problem u cijenama ili jednostavno nemaju naviku kupovati odjeću i modne dodatke hrvatskih dizajnera.

'Ljudi cijene, podržavaju i kupuju kvalitetan hrvatski dizajn - da nije tako, ja ne bih opstala sve ove godine, jer moji kupci su u najvećem broju Hrvati. Najveći problem je to što jako puno ljudi ima mala primanja i ne mogu si priuštiti sve što bi željeli. Problem je i u nerazumijevanju procesa i troškova proizvodnje, pa tako i u uspoređivanju cijene nečega što je proizvedeno na Istoku i broji milijune komada i onog proizvedenog u malim serijama u Hrvatskoj. Ali opet, uzrok takvom uspoređivanju je nedostatak novca', tvrdi naša sugovornica.

Tijekom godina radila je puno toga djelujući u lokalnim udrugama, od glume, preko izrade kostima, scenografije, lutaka, do organizacije izložbi i glazbenih festivala, a sve, reći će, zahvaljujući njezinim najmilijima koji imaju razumijevanja i podržavaju je, kako simpatično navodi - 'u svim njezinim ludostima'.

'Trenutno sam aktivna samo u dvije udruge, jedna se bavi humanitarnim radom, a druga promicanjem kulturno-umjetničke scene. Nova priča koja je spontano krenula i na koju sam ponosna vezana je uz kalu u centru Makarske, u kojoj se nalazi moja trgovina. S ostalim korisnicima poslovnih prostora, među kojima su još dva umjetnička obrta (Marina Design i Rintintina), organiziramo program sastavljen od izložbi, koncerata i radionica u svrhu oživljavanja stare gradske jezgre. Osim toga, uživam izgubiti pojam o vremenu fotografirajući detalje u prirodi koji privuku moje oko', ističe.

Kad je riječ o planovima, kroz smijeh je kazala da je 'planova puno, želja previše, a vremena je uvijek malo'.