Na more, otoke, planine i rijeke oko nas možemo gledati na dva načina. Jedan – koji je još uvijek prihvaćen kao ispravan – kaže da smo sve nabrojeno naslijedili od svojih predaka. A preci mogu biti svakojaki; neki su marljivi, a neki ispičuture od kojih se ništa ne može naslijediti. Drugi pogled je ovakav – more i planine posudili smo od svoje djece
Na stanje naslijeđenih dobara nemamo utjecaja, na stanje onoga što smo posudili imamo. Kad dođe trenutak da se posuđeno vrati, ako je to što vraćamo jadno i uništeno, krivnja je naša. Bakar je bio posuđen. Kad je vraćen, dobili smo ruglo sjevernog Mediterana.
A Bakar je početkom šezdesetih bio i turističko mjesto. Nakon što se bivša država otvorila svijetu i na Jadran počeli dolaziti prvi stranci, i u Bakru se začuo njemački jezik. Na terasi hotela koji je izgrađen uz rivu Njemice su plesale u društvu lokalnih mladića. Ljetne haljine dizale su im se u zrak dok su se vrtjele na plesnom podiju, a učenici Pomorske škole u Bakru promatrali su kroz ogradu hotelske terase zanosne prizore plesačica. Bakar je bio grad pomoraca koji su plovili oceanima, Arapskim morem, sve do dalekog Japana. Izreka 'stavi prst u more i povezan si s cijelim svijetom' u Bakru je imala smisla.
Početkom šezdesetih, kad su prve Njemice zaplesale na hotelskoj terasi, Bakarski je zaljev još uvijek bio centar tunolova na sjevernom Jadranu. Prvi turisti s oduševljenjem su gledali mišićave ribare kako iz čistog plavog mora izvlače tune. Smješten na dnu zaljeva, Bakar je građen amfiteatralno. Penje se od mora strmo u visinu zaleđa. Čine ga dva dijela: stari, u brdu, koji je sačuvao srednjovjekovni izgled i naziva se Grad, i dio uz obalu koji se naziva Primorje. Prvo je nastao Grad, a jezgra iz koje se razvio frankopanski je kaštel iz 16. stoljeća. Bakar se u pisanoj povijesti spominje 1228. u Vinodolskom zakonu.
Primorje je nastalo poslije, kad su pomorci počeli ploviti prema oceanima, u vrijeme kad se plovilo jedrenjacima. O tome svjedoče i stare kapetanske kuće u Primorju. Neke od njih danas su napuštene i nalikuju na olupine iz prošlog svijeta. Pozivajući se na bogatu pomorsku tradiciju, polovicom 19. stoljeća Bakrani su uputili predstavku Ugarsko-hrvatskom saboru sa zahtjevom za nautičke škole. Petog rujna 1849. Kraljevska nautička škola počela je s radom. Bakar je 1894, kao prvi grad u Sredozemlju, za svoju Nautičku školu dobio školski brod. Zvao se Margita.
Kraljevska nautička škola poslije je mijenjala ime kako su se mijenjale vlasti i režimi. No, odgojila je generacije vrsnih pomoraca. Ona je naš mali mediteranski Harvard. Bakar je svjedok i prvih početaka turizma. Austrijsko-ugarska gospoda uživala su u njegovoj srednjovjekovnoj ljepoti i plavetnilu zaljeva, o čemu svjedoče stare razglednice.
Nakon Drugog svjetskog rata, 60-ih, političari su posudili Bakar od budućih generacija. U zaljevu je izgrađena golema luka za iskrcaj ugljena i željezne rudače. Divovski brodovi od 120.000 tona dovozili su rudaču iz Brazila i Indije za austrijske čeličane.
Prvo su pobjegle tune, odmah za njima i turisti. Ni tune ni turisti više se nikada nisu vratili. Crvena prašina željezne rudače nije se uvlačila samo u kuće, kroz zatvorene prozore, nego i u pore kože Bakrana i učenika Nautičke škole. Zatim su političari, ekonomisti ili kako se sve već ti vrazi zovu posudili još malo Bakra od budućih generacija i izgradili zastrašujuću koksaru. Osamdesetih je godina u Europi rođen pokret Zelenih. Austrijanci su odlučili sačuvati Austriju prije nego što vrag odnese šalu; više im nije trebao ni koks ni rudača. Potom su 90-ih političari i ekonomisti Bakar vratili generaciji od koje su ga posudili. Kad su ga vratili, Bakar je izgledao poput leša.
Danas turisti Bakar promatraju samo s ceste dok se voze na jug. Nitko se ne spušta do njega. Na mjestu koksare ostao je ružni ožiljak, a monstruozna luka u koju je stizala rudača iz Indije i Brazila i danas stoji. Spomenik ljudskoj gluposti, kao upozorenje da more i obala, planine i rijeke nisu naši. Samo ih posuđujemo od svoje djece.
U staroj srednjovjekovnoj jezgri Bakra jedinstvena je kuća, arhitektonski svjedok srednjovjekovnih vremena. Bakrani je zovu turska kuća jer je izgrađena onako kako su
se gradile kuće u vrijeme Otomanskog Carstva i kakve danas možemo vidjeti u Turskoj ili starim jezgrama bosanskih, makedonskih i bugarskih gradova. Izgleda kao da je sišla sa stranica 'Travničke hronike' Ive Andrića. Tko i kada ju je izgradio, nije poznato. No, ona je svjedok vremena i prostora, susreta dviju kultura, islama i kršćanstva. Je li Bakar najdalja točka na sjevernom Jadranu dokle je svojom administracijom doprlo Otomansko Carstvo, je li u njoj živio neki otomanski velmoža, ostaje povjesničarima da istraže. Danas je taj jedinstveni spomenik na sjevernome Mediteranu. Zapušten je i propada. Dijeli sudbinu grada u kojemu se nalazi.
