SLUČAJNI TURIST

Kako su iz Bakra pobjegle tune i turisti

  • Autor: Jasmin Krpan
  • Zadnja izmjena 10.06.2012 09:05
  • Objavljeno 10.06.2012 u 08:00
Bakar

Bakar

Izvor: tportal.hr / Autor: Jasmin Krpan

Na more, otoke, planine i rijeke oko nas možemo gledati na dva načina. Jedan – koji je još uvijek prihvaćen kao ispravan – kaže da smo sve nabrojeno naslijedili od svojih predaka. A preci mogu biti svakojaki; neki su marljivi, a neki ispičuture od kojih se ništa ne može naslijediti. Drugi pogled je ovakav – more i planine posudili smo od svoje djece
Jasmin Krpan

Jasmin Krpan

Izvor: tportal.hr / Autor: Jasmin Krpan

Na stanje naslijeđenih dobara nemamo utjecaja, na stanje onoga što smo posudili imamo. Kad dođe trenutak da se posuđeno vrati, ako je to što vraćamo jadno i uništeno, krivnja je naša. Bakar je bio posuđen. Kad je vraćen, dobili smo ruglo sjevernog Mediterana.

A Bakar je početkom šezdesetih bio i turističko mjesto. Nakon što se bivša država otvorila svijetu i na Jadran počeli dolaziti prvi stranci, i u Bakru se začuo njemački jezik. Na terasi hotela koji je izgrađen uz rivu Njemice su plesale u društvu lokalnih mladića. Ljetne haljine dizale su im se u zrak dok su se vrtjele na plesnom podiju, a učenici Pomorske škole u Bakru promatrali su kroz ogradu hotelske terase zanosne prizore plesačica. Bakar je bio grad pomoraca koji su plovili oceanima, Arapskim morem, sve do dalekog Japana. Izreka 'stavi prst u more i povezan si s cijelim svijetom' u Bakru je imala smisla.

Početkom šezdesetih, kad su prve Njemice zaplesale na hotelskoj terasi, Bakarski je zaljev još uvijek bio centar tunolova na sjevernom Jadranu. Prvi turisti s oduševljenjem su gledali mišićave ribare kako iz čistog plavog mora izvlače tune. Smješten na dnu zaljeva, Bakar je građen amfiteatralno. Penje se od mora strmo u visinu zaleđa. Čine ga dva dijela: stari, u brdu, koji je sačuvao srednjovjekovni izgled i naziva se Grad, i dio uz obalu koji se naziva Primorje. Prvo je nastao Grad, a jezgra iz koje se razvio frankopanski je kaštel iz 16. stoljeća. Bakar se u pisanoj povijesti spominje 1228. u Vinodolskom zakonu.

Primorje je nastalo poslije, kad su pomorci počeli ploviti prema oceanima, u vrijeme kad se plovilo jedrenjacima. O tome svjedoče i stare kapetanske kuće u Primorju. Neke od njih danas su napuštene i nalikuju na olupine iz prošlog svijeta. Pozivajući se na bogatu pomorsku tradiciju, polovicom 19. stoljeća Bakrani su uputili predstavku Ugarsko-hrvatskom saboru sa zahtjevom za nautičke škole. Petog rujna 1849. Kraljevska nautička škola počela je s radom. Bakar je 1894, kao prvi grad u Sredozemlju, za svoju Nautičku školu dobio školski brod. Zvao se Margita.

Kraljevska nautička škola poslije je mijenjala ime kako su se mijenjale vlasti i režimi. No, odgojila je generacije vrsnih pomoraca. Ona je naš mali mediteranski Harvard. Bakar je svjedok i prvih početaka turizma. Austrijsko-ugarska gospoda uživala su u njegovoj srednjovjekovnoj ljepoti i plavetnilu zaljeva, o čemu svjedoče stare razglednice.
Nakon Drugog svjetskog rata, 60-ih, političari su posudili Bakar od budućih generacija. U zaljevu je izgrađena golema luka za iskrcaj ugljena i željezne rudače. Divovski brodovi od 120.000 tona dovozili su rudaču iz Brazila i Indije za austrijske čeličane.

Prvo su pobjegle tune, odmah za njima i turisti. Ni tune ni turisti više se nikada nisu vratili. Crvena prašina željezne rudače nije se uvlačila samo u kuće, kroz zatvorene prozore, nego i u pore kože Bakrana i učenika Nautičke škole. Zatim su političari, ekonomisti ili kako se sve već ti vrazi zovu posudili još malo Bakra od budućih generacija i izgradili zastrašujuću koksaru. Osamdesetih je godina u Europi rođen pokret Zelenih. Austrijanci su odlučili sačuvati Austriju prije nego što vrag odnese šalu; više im nije trebao ni koks ni rudača. Potom su 90-ih političari i ekonomisti Bakar vratili generaciji od koje su ga posudili. Kad su ga vratili, Bakar je izgledao poput leša.

Danas turisti Bakar promatraju samo s ceste dok se voze na jug. Nitko se ne spušta do njega. Na mjestu koksare ostao je ružni ožiljak, a monstruozna luka u koju je stizala rudača iz Indije i Brazila i danas stoji. Spomenik ljudskoj gluposti, kao upozorenje da more i obala, planine i rijeke nisu naši. Samo ih posuđujemo od svoje djece.

U staroj srednjovjekovnoj jezgri Bakra jedinstvena je kuća, arhitektonski svjedok srednjovjekovnih vremena. Bakrani je zovu turska kuća jer je izgrađena onako kako su
se gradile kuće u vrijeme Otomanskog Carstva i kakve danas možemo vidjeti u Turskoj ili starim jezgrama bosanskih, makedonskih i bugarskih gradova. Izgleda kao da je sišla sa stranica 'Travničke hronike' Ive Andrića. Tko i kada ju je izgradio, nije poznato. No, ona je svjedok vremena i prostora, susreta dviju kultura, islama i kršćanstva. Je li Bakar najdalja točka na sjevernom Jadranu dokle je svojom administracijom doprlo Otomansko Carstvo, je li u njoj živio neki otomanski velmoža, ostaje povjesničarima da istraže. Danas je taj jedinstveni spomenik na sjevernome Mediteranu. Zapušten je i propada. Dijeli sudbinu grada u kojemu se nalazi.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi