Povodom ovogodišnjeg Festivala sporta koji će se održati na zagrebačkom Jarunu u organizaciji Decathlona 11. svibnja, razgovarali smo s Antonijom Ćosić.

Riječ je o događanju s ciljem promoviranja sporta i zdravog načina života, a simpatična TV voditeljica i magistra psihologije za tportal rado se dotaknula svojih 'sportskih' podviga, nezaboravnih odlazaka na ljetovanje tijekom djetinjstva, te otkrila gdje bi najradije otputovala na ljetovanje.

Često na svojim društvenim mrežama dijeliš sadržaj o svom poslu. Koliko te tvoj posao svakodnevno ispunjava?

Novinarstvo je poput plime i oseke – danas te iscrpi do dna, a sutra ispuni do vrha. Ima dana kad se osjećam kao da sam zaglavila u vrtlogu obveza - sati prolaze, a ja ostajem s osjećajem da nisam stigla obaviti ništa od svojih prioriteta, čak ni ono što je važno za moje zdravlje. Ali onda dođe onaj jedan razgovor, jedna priča koja sve mijenja. Kada u emisiji sretnem osobu koja se, unatoč životnim preprekama, izborila za svoje mjesto pod suncem - a svijet često nije nježan prema takvima - ispuni me susret s njom. Najveća nagrada su mi trenuci kad mi nakon emisije 'U fokusu' na HTV4 stigne poruka od gledatelja čiji je život ta emisija dirnula. Kao nedavno, kada smo ugostili patra Iku Mandurića, rijetkog gosta koji je u specijalnoj emisiji povodom žalosti za papom Franjom donio utjehu mnogima. Ili kad smo prošle srijede obrađivali temu žena u IT-u i otkrili kako se stručnjakinje često suočavaju s podcjenjivanjem zbog mladenačkog izgleda - ali i kako se takve situacije mogu promijeniti. Kad čujem da je nešto od onoga što smo pokazali potaknulo ljude na promjenu, znam da sve ima smisla. Jer novinarstvo, makar iscrpljujuće, uvijek vraća - ne očekivanim odgovorima, već trenucima kad shvatiš da su riječi koje šalješ u svijet zapravo pokrenule nešto dobro.

Emisija 'U fokusu' koju vodiš uz teme kulture, filma, glazbe... bavi se i društveno angažiranim temama, koliko misliš da je važno u fokus javnosti staviti ove vrste priča?

Uvijek sam smatrala da je društvena odgovornost ključna za napredak cijele zajednice. Kroz godine volontiranja - pet godina na dječjem odjelu za onkologiju i hematologiju, rad s djecom s poteškoćama u razvoju u udruzi PUŽ kroz projekt 'Izlazak petkom', boravak u staračkom domu - doživjela sam koliko je važno biti tu za one kojima je potrebna podrška. Svaki volonter zna da je društvo snažno onoliko koliko je snažna njegova najslabija karika. Ako imaš mogućnost pomoći - bilo vremenom, energijom ili brigom - tvoja je dužnost da to i učiniš. Ipak, ponekad je teško pomiriti taj osjećaj odgovornosti s okrutnošću svijeta u kojem živimo, gdje kapitalizam često nema milosti. Kao magistra psihologije, jasno vidim granicu između zdravog samoprioritiziranja i sebičnosti. Tužno je što mnogi danas pod izlikom 'postavljanja granica' zatvaraju oči pred tuđim potrebama. Zato je ključno stalno govoriti o različitostima koje nosimo - bilo da su u pitanju drugačije životne startne pozicije ili zdravstvene nepravde. Jer samo razumijevanjem tih razlika možemo graditi istinski solidarno društvo.

Jedna si od ambasadorica ovogodišnje kampanje pokrenute za udrugu Mali zmaj i djecu u siromaštvu, zašto si se na ovaj potez odlučila?

Moram vas upozoriti - kao dijete sam proživljavala pravu dramu kad bi se ljetovanju bližio kraj. Potiho bih plakala dok bih kroz stražnje staklo auta čeznutljivo promatrala kako se more gubi iz vidokruga. Ta ljubav prema moru ostala je do danas - za mene je more sinonim za mir i odmor. Toliko sam vezana uz njega da sam spremna cijelu godinu raditi bez predaha samo da bih mogla uživati u onih magičnih 2-3 tjedna gušta na moru. Upravo zato mi se srce slama kad pomislim na djecu koja nikad nisu doživjela taj osjećaj. To je razlog zašto s ponosom podržavam udrugu Mali Zmaj, čiji sam volonter i sve njihove i tuđe inicijative koje omogućavaju djeci iz skromnijih obitelji da iskuse čaroliju ljetovanja i sporta. Znanstveno je dokazano da samo 20 minuta boravka uz vodu značajno poboljšava raspoloženje i mentalno zdravlje - a svako dijete zaslužuje tu priliku. Što se sporta tiče, moje znanje je uglavnom teorijsko - oni koji me poznaju mogli bi vam ispričati neke zabavne priče o mojim 'sportskim' podvizima. Ali Festival sporta zvuči toliko inspirativno da bih možda ipak mogla dati priliku nekoj od aktivnosti.

Festival sporta drugu godinu zaredom pomaže djeci kako bi se unatoč lošoj financijskoj situaciji u kojoj odrastaju mogla baviti sportskim aktivnostima. Koliko misliš da je za jedno dijete važan sport?

O fizičkim prednostima sporta mogla bi nam pjevati i ptičica na grani – to je općepoznata stvar. Ali prava vrijednost sporta leži u psihološkim lekcijama koje donosi. Kroz sport, dijete uči možda najvažniju životnu vještinu: kako prihvatiti i pobjede, i poraze. I da, jednako su važni! Jer život nije bajka – kao što moja profesorica Jokić-Begić uvijek ističe, 'sreća maksimalno može trajati jedan dan'. Prava zrelost dolazi kada shvatimo da će se, osim sreće, u životu smjenjivati i tuga, ljutnja, iznenađenja... a što si više situacija prošao, to si spremniji. Koliko god puta čujem da neko dijete želi odustati od treninga, uvijek se sjetim kako su tu odgojitelji i treneri ključni – oni pomažu razlikovati trenutačnu krizu od istinskog odustajanja. Upravo u tim trenucima djeca najbolje uče o motivaciji, ustrajnosti i vrijednosti predanosti.

'Ne skrivaš da nisi sportski tip - koliko je sport tebi važan ili nevažan?

Moram priznati - moj odnos sa sportom oduvijek je bio specifičan. Dok su mi svi drugi predmeti u školi išli od ruke, na tjelesnom bih se potrudila tek toliko da mogu imati i taj 5,0. Što možete i naslutiti iz mojih objava na društvenim mrežama. No, kad se odmaknemo od uobičajene zamisli o sportu kao isključivo nogometu ili rukometu - e, tu već moram reći da sam se godinama bavila ritmikom, baletom i suvremenim plesom, pod mentorstvom izvanredne Maje Đurinović, jedne od najboljih hrvatskih koreografkinja. Ukratko, nisam za baciti. Danas se trudim koliko god mogu barem hodati - iako mi poslovni raspored često to otežava.

Gdje si ti kao dijete ljetovala i koliko ti je drago kad se sjetiš ljetnih uspomena?

Kao malu su me posvuda vodili, da vidim što više, ali vrlo često bi izbor bio grad Zagrebu blizu, a to je Crikvenica. Zbog nje sam dobro upoznala i Krk, a u tinejdžerskoj dobi smo išli kod prijateljice u Brela i mislile da smo proputovale svijet, iskreno. Svaka uspomena mi je predraga, od kuhanog kukuruza na rivi u Crikvenici preko sladolednih kupova u Brelima i savršenih dagnji na buzaru kod Stona. A ako se ovakvo odgovaranje nastavi, zbilja moram samu sebe prijaviti na Festival sporta, a ne samo bodriti druge. Sjećam se zapravo najviše druženja s bližnjima i tetka koji mi je puštao da mu stojim na leđima dok on pliva pa je onima na plaži izgledalo kao da hodam po vodi. A s prvog ljetovanja s prijateljicama pamtim da je svaka došla s jednom ili dvije knjige koje smo stigle pročitati pa smo se izmjenjivale. Ja sam oduvijek bila SPF freak pa sam sve gnjavila da se mažu i ljutila se kad bi jedna pocrvenjela kao rak.

Ljeto na moru ili ljeto u Zagrebu na asfaltu - što bi prije odabrala?

Isprike mom rodnom Zagrebu, ali svaki sat koji mogu ukrasti - idem na more! Makar na dan!

Gdje ćeš ove godine provesti svoje ljetne praznike?

Ne znam. Što je u ovom trenutku odraz nemara i gluposti te iznad svega - povod za paniku. Sva sreća da mališani u Malom zmaju imaju to pitanje riješeno jer su se u udruzi pobrinuli da na vrijeme sve dogovore pa ostaje samo pomoći im da ostvare sve ciljeve!

Više o tome kako donirati udruzi Mali zmaj i programu Festivala sporta saznaj ovdje.