SLUČAJNI TURIST

Arizona je granica dvaju svjetova

  • Autor: Jasmin Krpan
  • Zadnja izmjena 17.05.2012 10:19
  • Objavljeno 17.05.2012 u 08:00
Arizona (4)

Arizona (4)

Izvor: tportal.hr / Autor: Jasmin Krpan

Riječ 'pustinja' izaziva nelagodnu sliku beskrajnog prostranstva bez izvora vode i hlada, a digne li se vjetar, pijesak se začas zavlači u svaki šav na odjeći, poru na koži i tako promijeni pejzaž da se u njemu lako izgubiti. Tako izgleda pustinja kad je putnik prvi put vidi stojeći, recimo, na rubu Sahare
Jasmin Krpan

Jasmin Krpan

Izvor: tportal.hr / Autor: Jasmin Krpan

Nađe li se namjernik u Kairu, podzemnom se željeznicom može dovesti ravno usred toga saharskog pejzaža. No i taj neočekivani sraz tehnike dvadesetog stoljeća i drevnog lica Sahare predvidljivije je iskustvo na horizontu očekivanja putnika namjernika od prizora koji će ga dočekati u američkoj saveznoj državi Arizoni. Ima li ikoga tko bi o Arizoni mislio kao o Sahari? Predio pustoši, jednako grub i užaren, s malo vidljivih znakova života, kao i u Sahari, i gdje se jednako lako izgubiti u pješčanom beskraju. Putovanje Arizonom jednako je zanimljivo kao i putovanje Saharom, a tko pomišlja da Arizona ipak nije nadaleko čuvena Sahara, u pravu je.

Arizona je granica dvaju svjetova. Predio na kojem bogatstvo sjevera prestaje, granični prostor jedne od najbogatijih zemalja svijeta prema siromašnom jugu, na koji obično ne mislimo kad kažemo Amerika. To je bogatstvo vidljivo u Arizoni tek na djeliću teritorija te države dvostruko veće od Grčke, u staklenim neboderima Phoenixa. Izvan tog modernoga grada vrijeme kao da se spotaknulo u pustinjskom pijesku Arizone, i stalo.

Vozeći se dalje Arizonom postaje jasno da scenografije i pejzaži vestern filmova nisu rezultat mašte holivudskih scenografa, već stvarnost koja se nije previše promijenila u posljednjih stotinjak godina. Oronule drvene kuće iz vremena kad su kauboji počeli mijenjati konje prvim modelima Ford T izgledaju kao da će ih srušiti prvi jači pustinjski vjetar. Usamljeni poštanski sandučići uz cestu usred ničega. Napušteni gradići u kojima su nekada živjeli kopači zlata i u kojima vlada sablasna tišina. Na željezničkoj stanici u Yumi još stoji drvena tabla s natpisom 'Yuma', koja je stajala kad su kauboji dolazili sa stadima. Mjesto je svjetsku slavu steklo filmom 'U 3 i 10 za Yumu'. Tu je zatvor, odredište u kojem na kraju završavaju negativci iz filma.

No na željezničkoj stanici Yuma nema više putnika. Putničke vagone, u koje su upadali s koltovima, zamijenili su avioni, a konje Fordovi terenci. Sada njome prolaze teretne željezničke kompozicije koje prevoze kontejnere s proizvodima iz Kine, od luka na Pacifiku do unutrašnjosti SAD-a. U Yumi nema turista osim rijetkih namjernika koji potaknuti filmom odu u taj mali granični grad u pustinji.

Krećući se uz meksičku granicu, s bijelim oblacima na plavom nebu iznad glave i mislima o zimi u Europi, neobično vozilo koje diže oblake prašine na pješčanoj dini skrene mi pogled. Oronule drvene kućice zamijenilo je nekoliko kamp-prikolica. Skrećem s asfaltirane ceste, ne idem daleko, bojim se da se iznajmljeni automobil ne zaglavi u pijesku. Idem vidjeti što je to. Nekad je tu plamsala vatra na kojoj su kauboji kuhali kavu, sjedeći na sedlima. Sad je tu stol na rasklapanje, a oko njega starije žene i muškarci. Iza njih velike kamp-prikolice, sudeći prema veličini, pravi luksuzni stanovi na kotačima. Uz njih, umjesto konja, velika američka terenska vozila. Ta su vozila zaista velika! Na europskim ih cestama rijetko viđamo. I kao po svim zakonima vesterna, bez puno ceremonije započinjemo razgovor, gledajući u vozilo koje u daljini juri pijeskom.

'Dobro vozilo', kažem misleći na tvorevinu koja podsjeća na vozila iz filmova o Mad Maxu.
'Gdje ste ga kupili?'
'Nismo ga kupili', kaže mi čovjek sijede kose,  'napravili smo ga'.

Palim cigaretu jer američki zakonodavci još nisu zabranili pušenje u pustinji. Pitam koliko su dugo ovdje. Od studenog, a sad je siječanj, i ostaju negdje do kraja travnja, koga vraga ovdje rade? U mirovini su i zimu provode u pustinji Arizone. A kad dođe proljeće, vraćaju se natrag u Chicago. Obožavaju slagati pustinjska vozila i jurcati u njima po pustinji. Po pijesku sam započeo crtati kartu Europe da bih im objasnio odakle dolazim.

Njihova predodžba Europe započinje negdje kod Londona i završava kod Pariza, i kad sam crtajući došao do Münchena, želeći slavodobitno povući liniju prema Hrvatskoj, moja im je kartografija na pijesku postala dosadna. U međuvremenu došlo je vozilo za čijim je volanom umjesto očekivanoga futurističkog lika iz 'Mad Maxa' bio prilično živahan penzioner. Moji su sugovornici ustali, zgazili opuške u pijesku, okupili se oko pristiglog vozila i počeli razmatrati što treba podesiti na vozilu da bude brže. Opustio sam se u sjedalici na rasklapanje i uživao na suncu.

Priznajem da me ovaj prizor penzionerskog života zatekao. Palo mi je na pamet da nikad ne bih pomislio da pustinja može biti mjesto gdje bi čovjek mogao provoditi umirovljeničke dane uživajući jurcanjem pijeskom bez straha od prometne policije. No takvi su Amerikanci. Četiri milijuna Amerikanaca živi u kamp-prikolicama. Selidba, putovanja beskrajnim freewayima dio je njihove kulture. U zemlji lako preseljivih drvenih kuća malo je prošlosti u obliku kamenih zidova koja bi ljude vezala uz jedno mjesto.

Uspomene što bi ih držale poput sidra na jednome mjestu zamijenili su slobodom kretanja. A ona je malo gdje gotovo opipljiva kao u Arizoni, gdje se na benzinskoj stanici ili motelu mogu sresti ljudi na čijim licima kao da piše da dolaze niotkuda i idu nikamo. Kretanje je suština života, pa i u pustinji. Po tome se američki kauboj za volanom terenca ne razlikuje od beduina koji krstari Saharom na devi. I jedan i drugi uživaju u slobodi.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi