'Hakirana Kiti' ljubavno-znanstveni je roman koji govori o istočnoeuropskoj spisateljici u fazi finalizacije doktorata iz antropologije na londonskom koledžu, profesionalki za mijenjanje perspektiva, za sagledavanje i uživljavanje i sve ostale metode kojima antropologija po potrebi barata. 'Njezine su ljubavi čudne, do erotike i psihičkog striptiza opisane veze s Mitjom i Rodgeom. Do tih podataka dolazimo zahvaljujući hakerima koji ilegalno upadaju u de facto Kitin život pa po njemu ovisnički vršljaju', stoji u opisu romana.

Andrea Pisac rodila se u Kutini 1975. Diplomirala je kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Godine 2001., njezina zbirka kratkih priča 'Odsuće' pobijedila je na natječaju Studentskog centra za najbolju debitantsku knjigu. Drugu zbirku 'Dok nas smrt ne rastavi ili te prije toga ne ubijem' objavila je 2007. u nakladi Algoritma u Zagrebu. Od 2003. živi u Velikoj Britaniji.

Doktorirala je antropologiju na Goldsmiths Collegeu Sveučilišta u Londonu, na temu 'Trusted Tales: creating authenticity in literary representations from ex-Yugoslavia'. Radi kao znanstvena novakinja (research fellow) na odsjeku za antropologiju Goldsmiths Collegea, gdje istražuje kasino i kartaške igre. Pisac je objavila tri priče na engleskom u časopisima Slovo i Making Do te u antologiji najbolje kratke priče o Londonu 'London 33' (Glasshouse Publishing). Prva tri poglavlja njezina novog romana 'Two of a Kind' izašla su u obliku promotivne knjižice na engleskom. Od 2011. živi na relaciji Hrvatska - London.

Već desetak godina živite u Engleskoj. Je li isto kad u Londonu stalno ili povremeno živi netko iz Francuske ili Hrvatske? Je li moguće ili dopustivo da čovjek, s vremenom, u 'tuđoj' zemlji gotovo zaboravi na svoje korijene, ako to uopće želi?

Kada čovjek živi izvan svoje domovine, dakle između dviju (ili više) kultura, onda više ne možemo ni govoriti o korijenima i onome što iz njih izrasta. Jednom izglobljen iz domovine, čovjek postaje i dvostruki autsajder i dvostruki insajder. Na vrijeme prije selidbe u London gledam kao na vrijeme nevinosti, ali i neznanja. Tada sam znala jednu kulturu i prema njoj se odnosila kao što se riba odnosi prema moru – u njemu je, ali ga nije svjesna. Čim se odmaknemo od onoga što nam je poznato i zakoračimo u strano, događa se zanimljiv efekt: i jedno i drugo postaje još malo stranije, ali i još malo poznatije, samo sada iz sasvim drugačije perspektive. Moj odnos s Londonom proživio je periode potpunog oduševljenja i potpunog gnušanja; vremena u kojem ga nikako nisam željela napustiti, vremena u kojem sam živjela na dva kraja pa sve do danas kada geografski obitavam prostor Hrvatske, ali sam mentalno još uvijek u njega zaljubljena.

Teško je, dakle, govoriti o našim identitetima na način da jedan dio sebe doživljavamo kao korijene, a drugi dio kao, recimo, cijepljenu voćku. S vremenom to sve sraste, a kada voćka da plod, sama razdioba nije više bitna. U praktičnom smislu, jedan dio mene se i dalje osjeća strancem u Londonu, ali i u Zagrebu. A jedan se dio, poput korijena, primio na oba tla. U svakom slučaju, čovjek vrlo često funkcionira po principu kontrasta. Kada sam živjela u Londonu, bilo mi je važno sjećati se odakle dolazim. To sam najčešće prakticirala kuhajući svojim londonskim prijateljima hrvatsku hranu – recimo kolače od rogača, za koje oni nikada nisu čuli. Otkako sam se vratila u Zagreb, taj kolač nisam ni jednom napravila. Ali zato na povratku iz Londona uvijek u kofer spremam poznati engleski sir s brusnicama koji ovdje još uvijek ne mogu kupiti.

Vi ste književnica i antropologinja. Jedna ste od suautorica knjige 'Qualitative Research in Gambling: Exploring the production and consumption of risk'. O čemu je tu riječ? I kakva je općenito procedura objavljivanja takvih, stručnih knjiga? Je li neophodno biti zaposlen na nekom fakultetu ili institutu?

'Qualitative Research in Gambling: Exploring the production and consumption of risk' zbornik je znanstvenih radova koji obrađuju temu kockanja i kockarske industrije. On je izravan plod trogodišnjeg projekta na kojem sam radila, a koji je financirao European Research Council. Radi se o inovativnom pristupu kockanju, prije svega zbog znanstvene metodologije. Većina je radova nastala kroz etnografsko istraživanje čiji uzorci su zhvaćali mnogo šire područje od kockara kao individue. Potreba za takvim pristupom nametnula se jer u današnjoj znanstvenom literaturi najveći broj radova doživljava kockanje kao stvar pojedinca, pa tako i problem pojedinca – štoviše kao neku vrstu mentalno-osjećajnog poremećaja u ponašanju. Cilj je zbornika bio progovoriti o kockanju kao društvenom problemu, a kada se radi o kockarskoj industriji, i kao odgovornosti države koja na razne načine podržava institucionalizirano kockanje (kao što je lutrija) te na taj način i profitira.

Procedura objavljivanja znanstvenih radova vrlo je kompleksna. Na samom početku pišu se ponude potencijalnim izdavačima, koje se uvijek moraju usklađivati s njihovim uredničkim sklonostima i interesnim sferama. Nakon što komisija odluči da je znanstveni rad vrijedan objavljivanja, slijedi usvajanje komentara članova komisije (uglednih znanstvenika s raznih područja humanistike) i obrana naših odluka zašto smo se odlučili za takav pristup, a ne neki drugačiji. Taj proces uključuje poznavanje vrlo širokog znanstvenog konteksta jedne teme (recimo kockanja) da bi se opravdala inovativnost predloženog pristupa. Naravno, čovjek se nađe u situaciji u kojoj istovremeno mora komunicirati s onim što je do tada proizvedeno i boriti se za nešto čega još nema: nove teme, novi autori, novi pristupi. Odbijanja su vrlo česta, tako da je rad na zborniku bilo pravo vatreno krštenje – ono na što se mladi znanstvenik mora naviknuti i nikada to ne shvaćati osobno. Objavljivanje znanstvenih radova nije uvjetovano poslom na sveučilištu. Samo sveučilište ne figurira posebno, no najveća je vrijednost u timskom radu. Nas tri suurednice zajedno smo mnogo lakše prošle kroz proces ponuda i odbijanja pa sve do prihvaćanja. Pogotovo zato što je jedna suurednica bila mnogo iskusnija.

Čime se svakodnevno bavite, koliko je pisanje i antropološko istraživanje dio Vašeg 'zarađivanja za život'?

Od kreativnog pisanja nema kruha. Zaradi se tu i tamo neki novac, ali njega doživljavam kao slatki bonus. To nije slučaj samo u Hrvatskoj. Poznam mnoge britanske autore koji ne mogu živjeti od pisanja. Zapravo, prije nekoliko godina, ugledni engleski dnevni list The Guardian objavio je članak u kojem je savjetovao piscima da se ne odriču 'normalnih' poslova: don't give up your day job! To nikako nisu sretne i poželjne okolnosti, ali to je realnost. Na takve sam prilike bila spremna od samog početka svoje spisateljske karijere. Ono što me danas rastužuje jest činjenica da se slično počelo događati s društvenim i humanističkim znanostima, u koje između ostalih spada antropologija.

U Britaniji su mnoga sveučilišta počela fuzionirati odsjeke sociologije i antropologije. U budućnosti najvjerojatnije više neće biti zasebnih društvenih znanosti: imat ćemo jedan odsjek za one koji 'filozofiraju' dok će se ostatak novca ulagati u znanstvene grane koje se doživljavaju izravno korisnima, poput fizike, biokemije, farmaceutike i slično. Takav je razvoj događaja presedan, jer nikada kao danas znanost nije toliko ovisila o ekonomskim i tehnološkim potrebama društva, nikada se od znanstvenika nije u tolikoj mjeri očekivalo da iznađu konkretna rješenja i da dokažu svoju uporabnu vrijednost.

Društvene znanosti u tome kaskaju jer je njihova opipljiva korist, u odnosu na biokemiju, zanemariva. S jedne se strane humanisti tjeraju u kut, a s druge se snimaju dokumentarci o tome kako je upravo umjetnost ta koja je stvorila naš svijet i civilizaciju. Potpuni paradoks!

Osobno, ne bih mogla zamisliti svoju svakodnevicu bez antropologije i kreativnog pisanja. Oboje mogu biti i djelatnosti, a i specifični pogledi na svijet. Kada me pitaju što je zapravo antropologija, u šali odgovaram da je to znanost o svemu. Čovjek se zaista može odlučiti za koju god temu hoće i istraživati je prema načelima etnografije. S obzirom na to da sam ispekla svoj zanat u takvom dubinskom proučavanju svakodnevnice, sigurna sam da bi mi antropologija pomogla da se prekvalificiram i u vodoinstalatera, ako bih to htjela ili morala.

Ovdje pročitajte ulomak iz romana 'Hakirana Kiti'.

Kako kao netko 'sa strane' doživljavate i procjenjujete aktualnu britansku književnu produkciju, nalazite li u njoj i djela koja Vas osobno oduševljavaju i potiču?

Britanska književna scena mnogo je obimnija od hrvatske, no ne nužno i šarolikija. Većina njihove književne produkcije prilično je uniformirana, a to je izravan proizvod komercijalizacije koja je započela negdje u 60-ima. Svaka objavljena knjiga mora opravdati novac koji je u nju uložen. Dakle, mora se unaprijed znati za koju je publiku pisana i koliki se profit može očekivati. A poznavanje ciljane publike ukida mogućnost inovacije.

Drugim riječima, najveći je dio britanske književne produkcije predvidiv – jer takav mora biti da bi donio zaradu. Današnji je britanski autor prije svega izvrstan zanatlija – vrhunski majstor stila i žanra. No u duhu britanske kulture, i u književnosti se uvijek nađe nešto za svakoga. Svakako postoje interesantna i nadahnuta djela, no u odnosu na cjelokupnu scenu, ona nisu mainstream. Ako bih to usporedila s domaćom književnošću, rekla bih da je kod nas još uvijek puno lakše biti i ostati svoj; ne obazirati se na ciljanu publiku. Stanje na hrvatskoj književnoj sceni puno je kaotičnije, a to je za nas autore dobra vijest. U kaosu vlada kreativnost.

Objavili ste kod nas dvije zbirke priča, sada je riječ o romanu. Je li okretanje romanu prirodan razvoj proznog autora ili je riječ o nečemu drugom?

Kako za koga. Sjećam se svog straha kada sam počela pisati prvi i još uvijek nedovršeni roman. Radila sam tada sa svojim britanskim mentorom kreativnog pisanja. Rekao mi je: pisanje romana je isto kao i pisanje zbirke kratkih priča; zamisli da je svako poglavlje priča za sebe. Mislim da je to bila odlična didaktička taktika s njegove strane. Pomogla mi je da demistificiram roman kao krajnji cilj svakog ozbiljnog autora. Danas ne mislim da je to sasvim točno. Pisanje romana preuzima čovjeka na posve drugačiji način od pisanja priča. Tu nema stanki, nema spremanja materijala u ladicu i čekanja inspiracije.

Kad likovi jednom zažive, autor postaje njihov sluga. Oni nas prate i u snu, a svakako dosađuju našim prijateljima kojima na kavi ni o čemu drugom ne znamo pričati. Kratka priča zahtijeva drugačiji trening. U stilskom je smislu nemilosrdnija jer svaka riječ mora imati svoje mjesto i svoj razlog. To je kreativni sprint u kojem autor ispusti dušu, ali se kasnije može dobro odmoriti. Roman je maraton. Čak i ako se snaga dobro rasporedi, muskulfiber traje tjednima.

I barem u mom slučaju, s većim se ponosom prisjećam odrađenih maratona nego sprintova. Zanimljivo je ipak da se i u čitanju i pisanju uvijek vraćam kratkoj priči kao kraljici stila i poante.

Andrea Pisac i Milko Valent

Kako biste nam predstavili svoj roman? Njegov podnaslov, 'ljubavno-znanstveni roman' zvuči neobično.

Autor je najgora osoba koja može predstaviti svoj roman. Kada sam to morala učiniti da bismo došli do vizualnog rješenja naslovnice, rekla sam 'evo u pet minuta', a kada sam pogledala na sat, prošlo je bilo sat vremena. Podnaslov 'znanstveno-ljubavni roman' mnogo je manje žanrovska odrednica – naputak čitatelju što da očekuje – a puno više igra zavođenja čitatelja. Može ga zavesti na dobro poznati žanr science fictiona, a ipak to nije, ili najvećim dijelom nije. Nije ni klasični ljubavni, a niti esejistički roman. Radi se o organskom preklapanju dvaju naoko nespojivih svjetova: iracionalnog i logičnog. Ljubav i znanost, nosioci tih dvaju oprečnih principa, gotovo da funkcioniraju kao likovi iz paralelnih svjetova. Oni se po tradicionalnim shvaćanjima nikada ne bi smjeli sastati, a kamoli komunicirati. No u 'Hakiranoj Kiti' ta je nevidljiva granica između svjetova probušena: ljubav se opisuje i objašnjava znanstvenim žargonom, a znanost se rađa i postaje takva kakva jest kroz paroksizme ljubavi.

Na razini fabule, radi se o mladoj znanstvenici koja završava doktorat i ubrzo mora donijeti odluku želi li postati dio institucionalizirane akademske zajednice. Okružje u kojem se radnja odvija napunjeno je iracionalnim strastima i strahovima, ponekad i paranojama, tako da se stalno dovodi u pitanje a priori shvaćena objektivnost znanosti. Drugim riječima, 'Hakirana Kiti' otkriva u kojim uvjetima nastaje znanost: tko su ti ljudi koji je promišljaju, koji su osobni razlozi, pa i emotivne 'drame', njihovi pokretači. Možda bi se 'Hakirana Kiti' najjednostavnije mogla opisati kao privatni život jednog znanstvenika. Jer, kako kažem u romanu, 'i znanstvenici su samo ljudi: umorni ljudi koji vjerojatno manje erotski blude od ostalih'.

Tko zapravo hakira Kitin život i raskriva nam ga? Je li hakiranje, upadanje u tuđi život, samo jedna od suvremenih činjenica života ili i šira metafora?

Hakiranje je i doslovno i alegorijsko. Ono što čitamo o Kitinom životu zapravo je rukopis koji pronalazi mladi haker Maor dvadesetak godina nakon što je napisan. Maora u početku nimalo ne zanima znanost, ali nastavlja čitati rukopis upravo zato što mu je zabranjen. S vremenom se počinje identificirati s Kiti kao srodnom pobunjeničkom dušom koja kritizira akademski establišment i kroz svoje paranoje najavljuje određene tehnološke zahvate nadzora i kontrole informacija. Hakiranje je i metafora i u tom smislu Kiti hakira samu sebe: kroz svoju introspektivu, a posebice kroz shvaćanje u kolikoj je mjeri čovjek sputan. Kitina zaljubljenost, odnosno njezino neshvaćanje zašto čini određene ljubavne odluke, također se može shvatiti kao hakiranje. Jednostavno rečeno, hakiranje je borba protiv kontrole.

Ako se Kitino iracionalno ljubavno ponašanje doživi kao uvjetovanost njezinom prošlošću, kulturalnim kontekstom te osobnom neurofiziologijom, onda je retrospekcija o tom ponašanju također vrsta hakiranja. Bilo kakvo osvjetljavanje uvjeta pod kojim se važna informacija, bilo duhovna ili tehnološka, skriva od čovjeka, borba je protiv kontrole: dakle hakiranje. Naša najosnovnija ljudska potreba za samospoznajom možda je najbolji primjer hakiranja.

Mislite li da je tehnologija produžetak autentičnih ljudskih želja i potreba (recimo one za instant komunikacijom) i da zapravo poboljšava naš 'biološki' hardver, ili u njoj vidite prijetnju 'ljudskosti'? Trebamo li tu ljudskost braniti ili je postupno zamjenjivati nečime drugim? Kako surađuju ljubav i tehnologija?

Ljubav i tehnologija odlično surađuju. Tehnologija je medij kroz koji se ljubav događa kao što je to nekada bilo okupljanje oko ognjišta. Bilo bi previše romantično razmišljati o ognjištu kao savršenom mediju jer omogućuje face-to-face kontakt. Odbacivanje moderne tehnologije zbog svoje instant prirode također bi bilo ishitreno. Važno je razmišljati o mediju – i modernoj tehnologiji i tom iskonskom ognjištu – kao nečemu što nije odvojivo od sadržaja.

Trebali bismo se pitati: na koji to način sam medij uvjetuje međuljudsku komunikaciju. Jer komunikacija uvijek postoji. Naravno da način na koji danas prakticiramo ljubav – uvelike uz pomoć tehnologije – mijenja i naše shvaćanje ljubavi. No ništa nije samo dobro i samo loše. Imamo li manje ljudskosti zato što mnoge naše razmjene s ljudima počivaju na modernoj tehnologiji? Ne mislim to. Instantna komunikacija omogućila je mnogim razdvojenim parovima da održe bliskost. Mnogi su se parovi pronašli uz pomoć moderne tehnologije – recimo Facebooka. Znate li onu budističku izreku o tome kako je um odličan sluga, ali loš gospodar? Tako ja doživljavam tehnologiju: ona je odlično sredstvo, ali loš sadržaj.

Zbog moderne tehnologije danas plivamo u moru informacija, ali imamo sve manje mudrosti. Moderna tehnologija otvara mogućnosti o kojima smo prije 30-ak godina mogli samo sanjati. No slijepo služenje toj tehnologiji trenutak je kada počnemo gubiti ljudskost. Osnovni problem vidim u nekritičnom i nediscipliniranom uživljavanju u tehnologiju. Zbog toga se današnje generacije mladih rađaju s posve drugačijom vrstom pažnje. Oni su u stanju obuhvatiti i procesuirati mnogostruke informacije istovremeno, ali sve manje mogu doživjeti istinsku posvećenost – jednom biću, jednoj temi, jednoj radnji. Kao što sam rekla, ni jedna ni druga vrsta pažnje nisu ni dobre ni loše same po sebi. Ali put do one mudrosti koje je sve manje vodi kroz osvješćivanje toga što nam to tehnologija daje, a što oduzima.