'THEATRUM HUMANUM'

Zašto su letci vječni?

  • Autor: Mario Bošnjak
  • Zadnja izmjena 21.06.2013 15:57
  • Objavljeno 18.06.2013 u 10:05
00  Milan Pelc, Theatrum humanum

00 Milan Pelc, Theatrum humanum

Izvor: Ostale fotografije / Autor: Janez Vajkard Valvasor/Grafička zbirka Nadbiskupije zagrebačke

Nova knjiga Milana Pelca 'Theatrum humanum' s podnaslovom Ilustrirani letci i grafika 17. stoljeća kao zrcalo vremena, u izdanju Naklade Ljevak, po prvi put predstavlja za širu kulturnu javnost aktualno zanimljiv izbor građe iz čuvene Valvasorove grafičke zbirke koja je, kao što je znano, stjecajem sretnih okolnosti dospjela u trajno vlasništvo Knjižnice Nadbiskupije zagrebačke (Biblioteheca Metropolitana)

Autor se u toj zbirci posebno pozabavio ilustriranim letcima iz svjetovne problematike, onim koji tematiziraju svakodnevicu baroknoga doba i obavijesti o važnim ljudskim životnim potrebama.

Ti letci, dakle, prauzor su i današnjim propagandnim i reklamnim tiskovinama manjeg ili srednjeg formata kojih je posvuda naći, praoblik je to neki masovnih medija, zametak novina svih vrsta i specifična načina obraćanja širokoj publici. I dok su nakladnici letaka iz doba baroka uznastojali na što kvalitetnije sročenoj i ilustriranoj poruci, pa su bili angažirani i što umješniji crtači i pisci, koji su znali postići skladan balans između slike i riječi da bi se postigla jamačna uvjerljivost za najrazličitiju publiku, današnji letci očito u procesu proizvodnje uglavnom nemaju nikoga tko bi im osigurao čak ni minimum zanatske kvalitete.

Tako diletantski proizvedene, uglavnom teško nepismene tiskotine, bijedno ili nikako ilustrirane, svakodnevno zatrpavaju poštanske pretince, mjesta pod brisačima automobila, a često ih je vidjeti i razbacane po javnim prometalima. Taj netom isprintani spam uglavnom odmah ponovo postaje ono što i jest - smeće.

A teorijski proroci tiskovnih masovnih medija smatraju da se novine s padom tiraža, pa u vezi s time i sve češćim seljenjem u virtualu interneta, zapravo približavaju svojoj terminalnoj fazi. Isti teoretici upravo tu posvemašnju, svuda nadiruću plimu komercijalnih letaka tumače kao zadnji trag ili nezadrživo nastupajući surogat za klasične papirnate masovne medije. Dakle, letak bijaše u baroku, a bit će eto i u kataklizmi postmoderne, kako bi se to eventualno moglo nazvati.

Janez Vajkard Valvasor/Grafička zbirka Nadbiskupije zagrebačke

Janez Vajkard Valvasor/Grafička zbirka Nadbiskupije zagrebačke

Izvor: Ostale fotografije / Autor: Janez Vajkard Valvasor/Grafička zbirka Nadbiskupije zagrebačke

Prema tome, i prije i poslije ere razvijenih masmedijskih tiskovina, letak je na djelu. Najčešće su to danas, čini se, one tiskovinice koje nude brze i povoljne kredite, posebice za umirovljenike i one koji su na crnim listama drugih kreditora, ukratko onima kojima ne preostaje ništa drugo. To da su ti krediti obično polulegaliziranje zelenašenja i glavni instrument krimogenoga kamatarenja, koje se, doduše, umnogome ne razlikuje od sasvim legalnih bankovnih kredita, notorna je činjenica.

Dakle, takvi letci nagovaraju na kredit, za razliku od letka iz druge polovice 17. stoljeća koji upozorava svekoliko općinstvo na opasnost od kredita kao jedne od najvećih privatnih i društvenih nedaća toga doba. Prekomjerno zaduživanje tematizira se ilustriranim letkom na kojem se predstavlja neminovna 'smrt' kredita.

Prikazana je nadgrobna ploča pokojnome kreditu, a oko nje poredani su simboli zaduženika i cjelokupan rekvizitarij trojice psihički slomljenih prikazanih dužnika. Zanimljivo je da se na tom metaforičkom letku iz Valvasorove zbirke ne kritiziraju uzroci rečenoga kreditnog zla, nego se izruguju oni koji su svakodnevno zaduživanje iskoristili za financiranje svojih poroka i zadovoljstava, za kocku, gozbe, pijanke, pušenje i tjeranje mode.

Autor Milan Pelc nadalje ukazuje da se u pozadini vidi skupina pravnika ili duhovnika kojima neki muškarac pokazuje put u Strasbourg. Značenje te skupine ostalo je pomalo nejasno. Možda je posrijedi evokacija učenih rasprava koje su se tada vodile među pravnicima o tome kako urediti dužničke odnose. Možda su to, dakle, neki prauzori ministra Slavka Linića u raspravi o osobnim i društvenim zaduživanjima. Tu je onda posrijedi i tipična analiza i zanimljivo tumačenje autora Pelca o dubljem smislu ilustracija kakvima obiluje sav taj šarolik svijet barokne slikovne publicistike u Valvasorovoj zbirci.

Tako uz rečenu ilustraciju autor napominje da su takvi letci vjerojatno služili i kao plakatići u dućanima i krčmama, u kojima su mušterije zorno obavještavali o tome kako ništa ne mogu dobiti ako nemaju čime platiti. To je, ovdje potpisani autor napominje, i do našega doba došlo tako da je neki metafizički narodni genij prilagodio spomenute obavijesti u poznate poslovice 'Čast svakome, veresije nikome' ili u pregnantnije 'Nema džabe ni kod stare babe'. Ako pritom i nije bio sasvim originalan, ne može mu se poreći sjajan sintagmični sklad i poučna poslovičnost. A, inače, slogane tako uspjela tipa naši velemarketinški copywriteri mogu ubosti samo slučajno.

Barem je zasad takva praksa. Reklamni slogani, a i naslovi općenito u našim medijima, sastoje se uglavnom od jednog imperativa i jednog superlativa, a svi znače samo 'Kupi to jer je naj'! Tome je tako jer današnji letci nasljeđuju i zamjenjuju iz novina samo ono što je bilo izravno komercijalno - oglas. Takvi letci, čini se, definitivno odlaze iz novina, a barokni letci bili su svojevrsna najava budućih novina dok današnji, kao što je rečeno, više nalikuju na neku šlampavu odjavu.

U baroku je nakladnik za letke okupljao bitne profesionalne suradnike bakroresce, bakropisce i autore tekstova te se nastojao postići sklad između slike i teksta. U počecima ti su letci i glavno sredstvo za moralno discipliniranje, ali bave se i svevremenim medijskim temama kao što su, zapaža Pelc, rodne igre, tretira se etika braka, njezine zamke i 'pravila', međusobni odnosi partnera, ženske i muške taštine te i sklisko područje seksualnosti.

Među najvažnijim su to temama u vizualnim komunikacijama ranoga novog vijeka. Ali nisu li sve te teme i danas evergrin materijali, i to ne samo tzv. revijalne štampe, jer je, zna se, sve manje ili više postalo infotainment. Sve to barokno gradivo prikazano slikom i tekstom, u rasponu od obrtničkih dosega do umjetničkih, predstavlja univerzum u kojem se vrti kaleidoskop svekolikoga života iz svakodnevice, pa tu vidimo, ističe Pelc, odgoj smijehom i široke krugove satire, poučne poroke, seljake i prosjake, ali i plemenitaše, sav naopaki svijet, memento mori i alegorije životnih dobi, vrlina, poroka i osjetila.


Sve je tu - informacije o ratovima, o teškom miru, o poraćima i što tu rade predstavnici raznih zanimanja, kakve se društvene igre igraju i tko su vještice, čudovišta i nakaze. Sve će se to u sljedeća više od tri stoljeća, do naših dana dakle, razliti po svim medijima od njusmagazina do tabloida, a onda se sublimirati u više ili manje razumijevanu povijest.

U knjigama povijesti pak nalazit ćemo i dalje, za određeno doba, bakroreze, bakropisne prikaze značajnika, vedute gradova i poprišta velikih bitaka iz doba prije fotografije. Te ilustracije, tj. letke koji zrcale svoje vrijeme, treba bolje zagledati nego što danas gledamo fotografije, na njima je prikazano u pravilu mnogo više nego što predstavlja središnji motiv. Obično tek nekoliko razmotrenih planova i alegorijski prikazi iskazuju cjelovitiju priču, a tekst je nerijetko ključ višeg smisla cijeloga artefakta.

Stoga nije nimalo s viška uzeti povećalo kad se pregledava takve ilustrirane letke i svakako pomno pročitati analize i tumačenja Milana Pelca uz pojedini prikaz, jer se tako zanimljivo nauči kako u potpunosti vidjeti i razumjeti sve te vijesti iz povijesti. Iz novina prije novina.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!