INTERVJU: LEO MUJIĆ

'Zagrebački balet je najinternacionalnije mjesto u gradu, no uskoro bi mogao prestati postojati'

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 30.05.2017 10:23
  • Objavljeno 30.05.2017 u 09:08
Leo Mujić

Leo Mujić

Izvor: Cropix / Autor: Neja Markicevic / CROPIX

Koreograf, bivši plesač i pedagog Leo Mujić, koji je postavio odlične balete 'Ana Karenjina', 'Šeherezada' i 'Opasne veze', upustio se u novu pustolovinu: U zagrebačkom HNK-u 30. svibnja priprema premijeru narativnog baleta 'Gospoda Glembajevi'. Za tportal govori o izazovima postavljanja Krleže, stanju u baletu i problemima koji ga sustavno ugrožavaju te kaže: 'Problem je u tome što se ovdje nikad ne zna kad će pasti neka Vlada i što se problem baleta i baletnih umjetnika zataškava te je uvijek manje bitan od neke trenutačno aktualne 'rasplet' situacije'

Ideju za baletno uprizorenje te najslavnije i najizvođenije Krležine drame o propasti buržujske bankarske obitelji Glembay dao je sam Mujić, inače poznat po interpretaciji književnih klasika i zasigurno jedan od najboljih koreografa, kojemu je to bio, kako je izjavio, velik izazov. Mujićeve koreografije dobro su poznate zagrebačkoj publici. U HNK-u je radio već četiri puta, a balete je postavljao u Rijeci i u Splitu, ali i u mnogim zemljama svijeta, od Slovenije, Mađarske, Njemačke i Francuske do Japana. Usput je naučio sedam jezika. Diplomirao je na L’Ecole – atelier Rudra Béjart u Lausannei, a tijekom plesačke karijere nastupio je u koreografijama najvećih suvremenih koreografa poput Mauricea Béjarta, Jiřija Kyliána, Williama Forsythea i Carolyn Carson. Kao koreograf postao je poznat po svom osebujnom neoklasičnom stilu i ekspresivnosti, čime odudara od svih ostalih koreografa, a izdvaja se i po snažnoj osobnosti, britkom jeziku i kritičkom pristupu stvarnosti.

Zašto ste se odlučili baš za najslavniju Krležinu dramu 'Gospoda Glembajevi', koja govori o usponu i propasti ugledne bankarske obitelji Glembaj i u kojoj se pisac obračunava s lažnim sjajem i opsjenama koje donosi novac?

To je prije svega veliki izazov za mene, moje suradnike i cijeli ansambl. Drugo, to je kolosalno hrvatsko dramsko djelo koje zaslužuje da bude preneseno i u medij pokreta – balet. Mislim da Krleži treba pružiti mogućnost da se Glembajevi prikažu pokretom. On je vrlo intelektualan pisac koji se bavi visokom estetikom, a to se najbolje može pretočiti kroz pokret i narativni balet.

  • +6
  • +3

Glembajevi, HNK Zagreb

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Marko Ercegović

U drami se spominje to da su Glembajevi bili bolesni, depresivni i nestabilni ljudi, skloni razvratu, prevarama i kriminalu. Što vam je bilo najdojmljivije u tom tekstu i koji je vaš koncept te Krležine drame?

Moram reći da mi je najdojmljivije u tom dramskom tekstu upravo ono što ne mogu pokazati pokretom, a to je ta Krležina riječ, to savršenstvo rečenica i visokointelektualni cinizam, ta snažno artikulirana, fenomenalna, cerebralna verbalna analiza. Nikad u životu nisam čitao bolje interpretacije odnosa na našem jeziku od tih Krležinih rečenica. Privukla me je i mogućnost da na drukčiji način interpretiram Glembajeve, dakle ne kao političku dramu koja se bavi trenutačnom krizom, nego kao neoklasicistički, narativni balet o raspadu jedne disfunkcionalne, patricijske, agramerske obitelji, koja ima sve segmente buržoazije. U toj drami najzanimljiviji su mi bili odnosi među likovima - odnos oca i majke, majke i sina, majke i drugog sina, majke i kćerke, zatim analiza likova i njihovi životni putevi. Krleža tu svoju priču stavlja u vrlo jasan historijski kontekst  – u vrijeme pred kraj 19. i na početak 20. stoljeća te pred kraj Austrougarskog carstva i pred početak Prvog svjetskog rata - tako da se sve ono o čemu on piše još više podebljava nevjerojatnim povijesnim podacima i snagom trenutka u kojem se događa ta radnja.     

Gledajući vas na probi, bilo je jako zanimljivo vidjeti kako plesačima dajete jasne i precizne upute o tome što i kako trebaju činiti, pogotovo u smislu ekspresivnog izražavanja emocija. Kako zapravo osmišljavate koreografiju?

Kad radite narativni balet prema nekom opsežnom, velikom djelu, prije svega se morate temeljito upoznati s tim djelom, odnosno, morate s 'vi' prijeći na 'ti'. Dakle konkretnom radu u dvorani prethodi ogromno, forenzično istraživanje djela, a slijedi biranje najvažnijih segmenata koji će na najbolji način prenijeti priču, odnose među likovima i sve ostalo u medij baleta, kao i biranje muzike i pisanje sinopsisa. Kad sam čitao to fenomenalno Krležino djelo, ne samo Glembajeve, nego i njegovu prozu, i upoznavao se sa svih 300 likova koji su se uputili prema Zagrebu još od vremena Marije Terezije i već sam tada razmišljao da predstava mora imati ritam i kronološku sistematizaciju, što je iznimno važno za balet. Emotivno sam se vezao za neke rečenice, neke događaje i neke slike, na kojima u tom 'šopingu' prioriteta nije imalo smisla inzistirati. Na kraju sam odlučio da se balet ne oslanja samo na dramu 'Gospoda Glembajevi', nego i na prozu o Glembajevima. Zato baletna priča počinje puno prije osnovne dramske priče, što nam omogućuje da se upoznamo s mnogim obiteljskim detaljima iz prošlosti te bankarske obitelji. Ovaj balet spremam devet mjeseci, dakle to je puna trudnoća, i to planirana, ništa nije prepušteno slučaju, sve je unaprijed određeno. Ne možete ući u našu najveću nacionalnu kazališnu kuću i eksperimentirati. Prije ulaska u studio morate imati jasno podijeljene slike i znati tko će što raditi. 

Kako ste zadovoljni plesačima HNK, kako oni prihvaćaju vaš način rada?

Plesači HNK jako me dobro znaju, zajedno smo radili već četiri produkcije. S plesačima imam dobar profesionalni kontakt, s nekima i privatan, jer osjećaju da ja kao koreograf kreiram najbolju verziju njih samih. Dobar, inteligentan cast je 50 posto uspješnog posla. Korake definiram s plesačima. No najvažniji je coaching – oplemenjivanje koreografije emocijama i ekspresivnim izrazom.

Kako koristite muziku?

Moja prednost u odnosu na dramske redatelje je u tome što mogu koristiti muziku kao medij, to je moj audio tekst. Neki misle da će u slučaju baleta 'Gospoda Glembajevi' muzika nadomjestiti tekst, međutim to nije tako. Smatram da su ples i muzika sastavni dio dobrog braka između audio i video dijela, i ako je taj brak kvalitetan i kompatibilan, onda se kod publike izazove osjećaj. Konkretno, u baletu koristim glazbene predstavnike Zapada i Istoka. Predstavnik Zapada je Beethoven, po svemu sudeći jedan od omiljenih skladatelja gospodina Krleže. Naime Krleža spominje u tekstu Beethovenovu 'Mjesečevu sonatu' te se njegova glazba nameće kao must za korištenje. Pored 'Mjesečeve sonate', koristim druga Beethovenova djela, koja su manje poznata i definitivno nisu pisana za balet. Predstavnik Istoka je Sergej Rahmanjinov, suvremenik i djela i samog Krleže, a tu je i Svebor Zgurić kao suradnik koji spaja cijelu muziku i pomaže u pravljenju ekstra zvukova. 

  • +3

Leo Mujić na probi baleta Glembajevi

Izvor: Pixsell / Autor: Davor Puklavec/PIXSELL

I vaši prethodni baleti, poput 'Ane Karenjine' i 'Opasnih veza', bili su vrlo ekspresivni i emotivno nabijeni. Kako to postižete?

Svaka emotivna predstava rezultat je nečeg potpuno drugog. Emocija se ne može dogoditi emotivnim radom. Emocija je spajanje čula – vida, sluha i osjećaja, znači mora postojati perverzna matematička preciznost kako bi se čitava ta stvar dogodila. Iza toga stoji ogroman rad i velika priprema – biranje muzike, redanje scena, sinopsis, libreto... i tek onda ulazi se u dvoranu i počinje rad s plesačima. Kad imaš gotov proizvod, gotovu priču, nema vremena za eksperiment.  

Kako biste definirali svoj koreografski rukopis?

To je neoklasični, narativni stil koji izuzetno koristi visoku tehniku klasičnog baleta, bez koje se ne može ni približiti ovim koreografijama. To je visokoestetizirana koreografija dovedena do ekstrema, vrlo ekspresivna, s jakim dramskim nabojem, koja osluškuje muziku i izuzetno je koristi, te koja koristi prostor. Koreografija je generalno govoreći organizacija vremena i prostora, koju određuje muzika, a vi morate kontrolirati to vrijeme i taj prostor. 

Kako ste došli do svog prepoznatljivog stila, pogotovo u narativnim baletima, koje radite po literarnim predlošcima književnih klasika?

Počeo sam s apstraktnim baletima, dakle nisam pričao priču, nego sam istraživao kroz pokret, bavio se muzikalnošću i nekim drugim stvarima. No to mi nije bio pravi izazov. S vremenom su mi priče postale mnogo interesantnije jer ih je teže raditi, a ja volim izazove. Zapravo me zanima kako se neki opsežni klasik može ubrzati. S druge strane, drago mi je što mogu reći da na neki način tim baletima pomažem da se očuvaju u vremenu u kojem živimo.

Zadnjih godina zagrebački Balet uvelike se promijenio, sve se više angažiraju plesači iz drugih zemalja, gostuju inozemni koreografi. Kako ocjenjujete Balet HNK? 

Balet HNK je visokokvalitetna kompanija s internacionalnim plesačima i kozmopolitskim duhom i kad uđem u studio, osjećam se kao u svijetu. Zagrebački balet je najinternacionalnije mjesto u Zagrebu, a internacionalizacija ansambla je veliko poboljšanje. To se može promatrati kroz dvije prizme: da je naša država dovoljno zanimljiva i da zagrebački Balet nudi dovoljno veliku plaću, koja može zainteresirati plesače iz Europe, te da je repertoar dovoljno dobar i postaje sve bolji pa može zainteresirati sve plesače koji traže posao. Od direktora baleta nacionalnih teatara očekuje se da angažiraju po defaultu domaće plesače samo zato što su iz naše države, što nije dovoljno dobar razlog da ih se zaposli ako nisu dovoljno dobri i ako postoji netko bolji. Primjerice, štutgartski Balet, koji je jedan od najboljih na svijetu, u ansamblu ima možda pet, šest Nijemaca, a Njemačka ima 80 milijuna stanovnika. S druge strane HNK ne može i ne smije biti profiliran samo jednim stilom, nego se na njegovoj sceni moraju prožimati i klasični i neoklasični balet i moderne predstave i koreodrame. Mislim da ravnatelj zagrebačkog Baleta Leonard Jakovina dobro provodi taj sistem dajući publici i plesačima HNK da se iskušaju u svim stilovima. Publika, naravno, najviše voli narativne balete, u kojima može pratiti neku priču, a to je najteže napraviti.

Godinama se govori o problemu školovanja plesača, posebno muških, a odnedavno i same škole. Kako vi vidite taj problem?

Sve je manje plesača, a to je problem škole. Ne znam u kojem je stanju ta škola, ni gdje joj je zgrada, niti postoji li uopće. Taj problem treba rješavati Ministarstvo prosvjete, no mogu reći da se rijetki plesači koji izađu iz te škole mogu koristiti u profesionalnim predstavama. Djevojčice iz zagrebačke baletne škole prvo se trebaju doškolovati i usavršiti jer im nedostaje tehnike, samopouzdanja, mišićne definicije, znanja, prodornosti... Postoji neka fina, slatka simpatična situacija tipa 'kupujmo domaće!', ali ako imate Lindtovu čokoladu po istoj cijeni kao i Kraševu, koju biste izabrali?                                                              

Kako ocjenjujete položaj baletne umjetnosti u Hrvatskoj?

Kako vi ocjenjujete položaj Hrvatske u Europi? To je ekvivalentno tome. Umjetnost je ukras sistema koji funkcionira i zato balet ima dobar status u državama razvijenog duha i financija, a nema ga u siromašnim državama, primjerice, ne postoji nacionalni balet Afganistana. Balet u Hrvatskoj je u tranziciji i situacija je vrlo komplicirana jer je neriješen problem radnog staža i mirovina plesača. Ako se uskoro ne pronađe rješenje i omogući baletnim umjetnicima da odlaze u mirovinu s dostojanstvom, zagrebački balet uskoro će prestati postojati. Srećom, nazire se rješenje zahvaljujući nastojanjima ravnatelja Baleta Leonarda Jakovine, koji stalno kontaktira s Ministarstvom kulture. No problem je u tome što se ovdje nikad ne zna kad će pasti neka Vlada i što se problem baleta i baletnih umjetnika zataškava te je uvijek manje bitan od neke trenutačno aktualne 'rasplet' situacije. 

Imate li ambicija da pokrenete vlastitu baletnu školu u kojoj biste budućim plesačima prezentirali svoje bogato plesačko i koreografsko iskustvo?

Bože sačuvaj! To me uopće ne zanima. Zar da se poslije toliko rada na profesionalnom nivou bavim prosvjetnim radom? Prednost ove profesije je u tome što šuti i zato možemo raditi svugdje.

Poznato je to da radite diljem svijeta, od Njemačke do Japana. Razmišljate li da Zagreb postane vaš stalni dom?

Moj dom je tamo gdje sam ja, za sada je to Zagreb. Osjećam se svugdje dobro, ali ne pripadam nigdje.

Što smatrate svojim najvećim uspjehom u karijeri?

Uspjeh se uvježbava, no ne zalazim u takve duboke analize. Volim gledati unaprijed, jedino vrijeme koje nam pripada je ovo sadašnje, prošlost je prošla i na nju ne možemo utjecati, a budućnost se ne zna, izuzev ove bliske. Ne mogu se baviti svojom biografijom. To je irelevantno i neće me nikamo odvesti. Kada bih to radio, onda bih sazidao oko sebe neki spomenik koji bi mirisao na groblje mrtvih ideja.  

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi