Godine 2011. osvojila je nagradu Arthur C. Clarke za roman 'Zoo City', smješten u fantastični Johannesburg. Među prethodnim djelima ističe se i 'Moxyland', distopijski cyberpunk-roman čija je radnja smještena u Cape Town u kojem vlada korporativni aparthejd. Posljednji roman – triler s elementima SF-a 'Djevojke koje sjaje' - objavljen je 2013. godine. Snažan je to, napet i privlačan triler koji ruši sve granice mogućeg, uključujući i granice autoričina uspjeha. Bestseler je u Velikoj Britaniji i rodnoj joj Južnoj Africi, a postiže izvrsne rezultate u kontinentalnoj Europi. U završnom broju magazina Entertainment Weekly Stephen King navodi 'Djevojke koje sjaje' među deset najboljih knjiga koje je pročitao u 2013. godini. Producentska kuća Leonarda DiCaprija otkupila je već prava za ekranizaciju toga romana.

S autoricom smo razgovarali o romanu, književnosti, SF-u i budućnosti čovječanstva.

U sažetku vašeg novog romana čitamo: '1930-ih Harper je skitnica koji postaje ubojica i otkriva da može putovati kroz vrijeme, što čini gotovo nemogućim da mu se uđe u trag. Junakinja romana je djevojka Kirby, jedina od njegovih žrtava koja je preživjela. No najvažnije je da su događaji prikazani iz gledišta djevojaka-žrtava, a ne iz gledišta ubojice.' Dakle djevojke, forenzička putovanja kroz vrijeme i serijski ubojica – kad osmisliš takvu mješavinu ideja, čini se da je komercijalni uspjeh smjesta zajamčen, no potom tu početnu zamisao trebaš rastegnuti na 300 stranica. Gdje se kriju zamke, što sve moraš učiniti tijekom pisanja da ne upropastiš početni spektakularan koncept?

Velike priče ovise o velikim likovima, do kojih je čitateljima stalo. Pažljivo sam isplanirala i 'mapirala' elemente putovanja kroz vrijeme, kako bih bila sigurna da je sve smisleno i da ne postoje rupe u priči, iako postoje paradoksi, ali oni su namjerni. Obavila sam nevjerojatno obimna  istraživanja kako bi svi povijesni detalji bili ispravni i da svaki period od, 1930-ih do 1990-ih, ima pravu 'teksturu' i doživljaj, ali najvažnije mi je bilo kreiranje likova pametnih, zanimljivih mladih žena koje žive i 'dišu' na stranicama, čije bismo svjetove mogli posjetiti nakratko kako bismo iskusili pravi intenzitet njihovih osjećaja u tako kratkom i nasilno prekinutom životu.

Vidite li sebe kao SF-spisateljicu? Kad osnovnom fantastičnom okviru (putovanje kroz vrijeme) dodate motiv serijskog ubojice, želite li tako ideje SF-a približiti čitateljima trilera, ili obratno?
Samo pišem knjige kakve želim pisati. Voljela bih da sam toliko strateški 'osposobljena' za namjerno miješanje žanrova u svrhu određene namjene ili zbog preodgajanja publike. Pišem priče koje su na mene ostavile dojam i nadam se da će pronaći put do čitatelja koji će ih rado pročitati. Naravno, moje knjige dosad su uvijek sadržavale segmente čudnog i fantastičnog, koristim SF i triler elemente, ali u konačnici, riječ je uvijek o nastojanju da ispričam zanimljivu priču koja će doprijeti do široke, pametne i angažirane publike.

Kako biste definirali žanr SF-književnosti?
Fikcija koja koristi elemente fantastike kako bi 'osvježila' način na koji percipiramo realnost.

Zombiji, vampiri, 'srednjovjekovlje' fantasyja, zmajevi, patuljci, vilenjaci, mitski bogovi, stripovski superjunaci...  odnedavno su sveprisutni u književnosti, filmovima i TV-serijama. Kako je došlo do toga da je fantastika postala mainstream?
Zato što nema sličnosti sa stvarnošću, pa je možemo doživjeti kao eskapizam, čak i ako se jako dobre priče među gomilom ističu bavljenjem 'pravim' društvenim problemima. S druge strane, nekad je riječ o samoj zabavi. Privlačnost ovisi o određenom serijalu, knjizi ili filmu. Mislim da na nekoj razini sve to, od vampira do političkih igara u srednjem vijeku sa zmajevima ili mračnih distopija sa zombijima, na različite načine odražava našu nelagodu suvremenim svijetom. Ili nastojimo pobjeći od svega kroz zabavni trash ili ostaje opcija konfrontacije određenih aspekata na način koji je podnošljiviji od gledanja naše stvarnosti u ogledalu.

'Svi vole priče o zločinima, osobito o ubojstvima i tajanstvenim ritualima i čudnim stvarima povezanima s bogohulnim djelima. To su same po sebi toliko efektne/privlačne teme da mnoga djela ne vide potrebu da se još gnjave i nekim formalnim igrama – dovoljno je da u priči imate mrtve bijele djevojke koje se odjednom pojave u nekom šumarku i stvar se počne razvijati sama od sebe', napisao je književnik Blake Butler. Slažete li se s tim uvidom ili se u svojim tekstovima bavite i nekim formalnim, stilskim istraživanjem?
Upravo zato sam napisala 'Djevojke koje sjaje' – kako bih se suprotstavila takvom načinu mišljenja o 'lijepim, mrtvim, bijelim djevojkama'. One nisu samo rekviziti, krvava zagonetka koju detektivi trebaju riješiti. Pop kultura previše je fokusirana na sagledavanje mrtvih djevojaka kao 'modnih dodataka', kombinaciju agitiranja nečijeg ega i horora zbog njihove ljepote i mladosti, što je jedino što vrijedi, sve su to samo 'sastojci' tragedije. Nastojala sam pisati o pravim ženama, čiji su životi nešto značili, iako možda samo njima i njihovim prijateljima. Da, žene su 'sestre, majke kćeri, prijateljice', ali su također i ljudska bića, imaju svoja prava, ambicije, snove , sramotne tajne, unutarnje borbe, užitke, ljubavi i patnje, a tako ih je lako reducirati na njihove povrede u slučajevima ubojstva, u fikciji kao i na vijestima. Žrtve postaju objekti umjesto da se istaknu kao subjekti i to je ono što se mojoj junakinji dogodilo. U Južnoj Africi imamo filozofiju nazvanu 'ubuntu': ljudi su ono što jesu zbog drugih ljudi. Društveni smo, pripadamo zajednicama, a kad dođe do nasilja, ono se širi u valovima.

Tko su djevojke koje sjaje i kako se postaje jednom od njih?
To smo svi mi. Ali u nekima od nas, taj sjaj je slomljen, zbog okolnosti, društvenih pritisaka, opterećujuće prošlosti, kroz negativne stvari koje si činimo. To su znatiželjne, pametne i angažirane žene, koje su odlučne zaroniti u svijet. U konačnici, otvorene su, ne na naivan način, već uz neustrašivu znatiželju i osjećaj sebstva, a to je najvažnija osobina, to ih čini nevjerojatnima i posebnima.

Vjerujete li inače u mogućnost putovanja kroz vrijeme i imate li neko osobito shvaćanje tajne vremena?
Vjerujem u mogućnost istodobnog postojanja višestrukih svemira. Mislim da postoje stvari koje ne možemo razumjeti o svijetu i vjerojatno ih nikad nećemo spoznati. Ne vjerujem u putovanje kroz vrijeme kakvo je često prikazano u filmovima ili fikciji. Mislim da 'imamo' jedino sadašnjost i trebamo živjeti najbolje što možemo, dok istodobno trebamo biti i informirani o prošlosti i zagledani u budućnost.

Recite nam nešto o tradiciji SF-a/fantasyja u Južnoafričkoj Republici?
Datira iz vremena 1800-tih, kad je netko napisao priču o avanturi putovanja na Mjesec, ali postoji duga povijest korištenja SF-a kao alegorije u konfrontaciji političkih pitanja, rasizma i stanja aparthejda, u doba kad je bilo opasno govoriti o tome na izravan način, a državni cenzori bili su preglupi da shvate da je, primjerice, distopija 'Waiting for The Barbarians' JM Coetzea, zapravo bila – o njima.

Bilo je jako puno sličnih knjiga, ali to nije prepoznato kao 'pokret'. Tek od svjetskog uspjeha filma 'District 9', i možda nakon što je moj roman 'Zoo City' osvojio nagradu Arthur C. Clarke, južnoafrički pisci i što je puno bitnije, južnoafrički izdavači shvatili su da postoji tržište za lokalne priče u kojima je bitan udio fantastike i u kojima postoje brojni novi, zanimljivi glasovi: Sarah Lotz, Charlie Human, Alex Latimer, Rachel Zadok, Henrietta Rose-Innes…

Koji su vam najdraži autori - u književnosti, znanosti, filmu, TV-serijama...?
Pročitat ću sve što su napisali David Mitchell, Margaret Atwood, Jennifer Egan, Lorrie Moore, William Gibson i Alan Moore. U zadnje vrijeme zbilja sam uživala u knjigama 'The Fever' od Megan Abbott, 'Tigerman' Nicka Harkawayja, 'NOS4A2' Joea Hilla i 'Lexicon' Maxa Barryja.

Brine li vas budućnost čovječanstva?
Da, osjećam velik strah za čovječanstvo. Zato mislim da trebamo priče, kako bismo osvijestili tko smo i gdje, dovraga, idemo s ovim svijetom?! Znate li onu misao o ponavljanju povijesti koju nismo naučili? Mislim da su oni koji ne znaju maštati o budućnosti, osuđeni da je i upropaste.