Negdje na rubovima pamćenja, među zamršenim slojevima djetinjstva koje ne poznaje igračke, školu ni slobodu, Ai Weiwei pamti pod. Zemljani, tvrd, hladan pod skloništa ispod zemlje u kojem je živio kao dijete progonjenih. Taj pod nije bio metafora.

Za dječaka čiji je otac kao slavni pjesnik i intelektualac u politički represivnim ranim godinama 'Nove Kine', strukturalno dizajnirane za potiranje svakog iskaza individualnosti, proglašen 'desničarskim elementom' i s dvojicom mladih sinova prognan na sam rub kineske pustinje Gurbantünggüt, u tzv. Mali Sibir, taj je pod pet godina bio jedina stvarnost. U tom prostoru bez svjetla oblikovao se pogled koji će kasnije svijetu pokazivati srednji prst, i doslovno i metaforički.

Arhiv emocionalnih ožiljaka, prijestupa i otpora

Nema boljeg povoda za pisanje o Aiju Weiweiju od retrospektive koja se upravo događa u Seattle Art Museumu, njegove najveće na američkom tlu do sad. Izložba Ai, Rebel (Ai: Buntovnik) kroz više od 130 radova predstavlja reprezentativan presjek djelovanja jednog od najutjecajnijih umjetnika i političkih aktivista današnjice, nastajalih tijekom četiri desetljeća – dokaz da umjetnost, ako je autentična, organska, istinita, ne može biti apolitična. No ova je izložba više od inventara. Ona je, kako bi možda rekao i sam Ai, arhiv emocionalnih ožiljaka, prijestupa i otpora.

Kad ga danas pitaju zašto ne prestaje provocirati, Ai Weiwei zna da se odgovor ne krije u volji, nego u iskustvu. On ne provocira jer želi. On provocira jer ne može drukčije. Njegova je umjetnost rođena iz nužde, iz potrebe da se svijet ne zaboravi gledati ravno u oči, čak i kad su to oči vlasti, imperija ili povijesti.

Protjerani jer su bili 'prekomotni'

Rođen 1957. u Pekingu, Ai nije imao djetinjstvo koje se broji po rođendanima, već po izgnanstvima. Njegov otac, pjesnik Ai Qing, izopćen je iz kulturnog života Kine, poslan u radni logor. Kako piše u svojoj knjizi 'Ai Weiwei: 1000 godina radosti i tuge" (2021.), na hrvatskom dostupnoj u nakladi OceanMora i u prijevodu Katarine Penđer, imao je godinu dana kad je obitelj poslana u ledenu pustopoljinu na krajnjem sjeveroistoku Kine. Zatim su prognani u grad Shihezi u pokrajini Xinjiang, da bi ih Mao Zedongova vlada 1967., "zbog prekomotnog života" odlučila još jednom deložirati, ovaj put u udaljenu paravojnu proizvodnu brigadu na dalekom sjeverozapadu zemlje. Njegova majka s najmlađim se bratom odlučila vratiti u Peking – nakon deset godina u izgnanstvu, nije imala snage za još suroviji život.

Pod je, piše Ai, bio zemljani, a iz zidova od ćerpiča stršalo je klasje pšenice. Njegov je otac bio nepraktičan čovjek: dječak je sam napravio jednostavnu uljanicu od prazne bočice lijeka, u koju je ulio petrolej, napravio rupicu na poklopcu i unutra ugurao komadić vezice za cipele. U uvjetima koji nisu bili dostojni ni životinje a kamoli djeteta, u zemlji ispod zemlje, formirao se paradoks koji će progoniti Aijevu umjetnost: sve ono što je pod zemljom, zabranjeno, prešućeno, istodobno je najstvarnije i najvrjednije.

Dijete koje je odlučilo govoriti

Od oca, učio je što je poniznost: zbog 'individualizma' izdvojen za posebnu vrstu preodgoja, Ai Qing u logoru je sustavno izlagan najvećim javnim poniženjima, koja je prihvaćao šutke, bez otpora. Ono što je za njega bila gesta čistog opstanka, za njegovog se sina pretvorilo u ranu koja je u središtu njegova identiteta: iako Ai Weiwei često djeluje kao da mu ironija pruža štit od emocionalnosti, u njegovim djelima odzvanja tišina očeve poniznosti; možda je baš zato i izabrao glasnost kao strategiju otpora, jer zna što šutnja može učiniti čovjeku.

I tako je tišina bila Ai Weiweijev prvi jezik. Ne tišina kontemplacije, već tišina straha koja ga je naučila promatrati. To je oblik percepcije koji će kasnije postati umjetnički princip: gledati iz kuta, uočavati nelogičnosti sustava, uhvatiti trenutak kad moć izgubi masku. Godinama kasnije, Ai će u njujorškoj anonimnosti upijati Duchampa i Warhola – u SAD-u je živio od 1981. do 1993., kada se vraća u Peking zbog očeve bolesti – ali podzemna matrica kineske diktature nikad ga nije napustila; naselila se u njegovim instalacijama, u sjemenkama suncokreta od porculana, u krhotinama drevne, dvije tisuće godina stare vaze koju je bacio o tlo, u videima i selfie fotografijama na kojima izaziva autoritet gestom univerzalne neposlušnosti. Njegov srednji prst upućen Bijeloj kući, Eiffelovu tornju, Zabranjenom gradu prst je na ruci djeteta koje zna što znači biti ušutkan. I koje je odlučilo govoriti.

Njegova borba nije samo borba protiv cenzure, već protiv zaborava. Kad Ai govori o Kini, on zapravo govori o svakom društvu koje pokušava zaboraviti vlastite rane, svaku vlast koja guši kritiku, svaki narod koji prešutno pristaje na tišinu. I upravo zato njegova umjetnost odjekuje globalno – jer dok se politički sustavi razlikuju, mehanizmi kontrole zapanjujuće su slični. No, Ai Weiwei nije umjetnik koji nam govori kako da mislimo. On nas tjera da se zapitamo jesmo li uopće prestali misliti. U vremenu u kojem su slike postale valuta pažnje, Ai nas podsjeća da svaka slika može biti čin otpora, ako ju napravimo iz pravih razloga.

Neprekidno na meti cenzure i policije

I kad pred kamerom razbije tisućljetnu vazu, Ai zapravo ne razbija povijest; on razbija lažni kult stabilnosti, sigurnosti, kulture koja se konstruira na represiji. Iako su ga mnogi tada osudili zbog "nepoštivanja kineske tradicije", Ai je zapravo radio ono što umjetnost mora: razbijao fetiše da bi pronašao istinu u njima. Zato, kad danas gledamo djela poput Dropping a Han Dynasty Urn (1995.) ili Study of Perspective (1995.-2003.) ne gledamo tek konceptualnu dosjetku – gledamo povijest nasilja. Gledamo kako dijete iz rupe u zemlji uči da je glas jedini alat koji ne smije zakopati.

Njegov ga je aktivizam doveo u brojne sukobe s vlastima, uključujući i iznenadno uhićenje u pekinškoj zračnoj luci 2011. godine, kada je bez optužnice zadržan 81 dan, a jednom je dobio takve batine da je morao na operaciju zbog izljeva krvi u mozak. U instalaciji S.A.C.R.E.D., napravljenoj za Venecijanski bijenale 2013., Ai Weiwei rekonstruira svoje zatvorske dane u šest minijaturnih diorama: S upper, A ccusers, C leansing, R itual, E ntropy, D oubt (jelo, optužitelji, ispovijed, ritual, entropija i sumnja). Posjetitelj gleda prizore kroz uske prozore, baš kao što su nadzornici gledali njega. I tu se događa inverzija: publika postaje voajer vlastitog pasivnog pristanka.

U retrospektivi u Seattleu nalazi se i monumentalna instalacija Sunflower Seeds (2010.), izrađena od milijuna porculanskih sjemenki, ručno oslikanih u Jingdezhenu, povijesnoj prijestolnici kineskog porculana. Na prvi pogled, to je meditacija o masi, o ponavljanju. Na drugi, to je hommage nevidljivom radu, kolektivnoj šutnji, ali i prkosu. Sjemenke su sićušne, ali mnoštvo ih čini monumentalnima. Baš kao i ljudi čiji se glas pokušava ugušiti, a koji u umjetnosti poput Aijeve nalaze svoj odjek.

Danas dane provodi u ateljeu pod zemljom

Desetljećima nakon prognaničke epizode iz djetinjstva, Ai svoje dane danas provodi u jednom drugom podzemlju, monumentalnom prostoru ispod nekadašnje berlinske pivovare iz 19. stoljeća. Njegov studio prostire se na gotovo tri tisuće četvornih metara, podzemna razina koju je sam preoblikovao u arhitektonski čist prostor. Iako sada blistav i bijel, kad ga je prvi put posjetio bio je "potpuno mračan, poput podzemlja", prizor koji ga je, kako je sam rekao, odmah vratio u djetinjstvo.

U toj berlinskoj tišini, među svodovima bez prozora, razasuti su komadi savijenog čelika – ostaci instalacije Ravno, nastale od armature srušenih škola u provinciji Sichuan, koje su se urušile u potresu 2008. godine. Taj rad, jedan od njegovih najsnažnijih političkih činova, prokazuje sustavno zataškavanje i korupciju koja je dovela do smrti tisuća djece. Ai je tada neumorno skupljao imena žrtava i objavljivao ih na svom blogu, zbog čega je bio uhićen, nadziran, i naposljetku protjeran iz Kine.

Dijete pjesnika, čovjek iz prognaničke elite, građanin svijeta bez doma, taj osjećaj između, ni tamo ni ovdje, učinio ga je nepogodnim za pripadanje, ali idealnim za umjetničku subverziju. "Nikada nisam znao pripadam li. Zato sam učio sumnjati. To je moj najdublji refleks." Danas se kreće između Berlina, Cambridgea, gdje mu studira sin jedinac, i južnog Portugala, gdje je na osami u selu Montemor-o-Novo rekonstruirao drvenu verziju svog nekadašnjeg šangajskog studija, koji su vlasti srušile.

Ai Weiwei naučio je živjeti u privremenosti, ali od nje nikada nije učinio slabost. Naprotiv, ta nestalnost postala je os svijeta koji neprestano preispituje. Zato Ai Weiwei ostaje umjetnik koji stvara iz tame, ali ne kako bi slavio patnju, nego kako bi osvijetlio ono što mnogi ne žele vidjeti. Njegov rad nije samo poziv na promišljanje, već i na odgovornost. Jer tko jednom nauči vidjeti u mraku, više ne može zatvoriti oči.