Kad sam kao klinka prvi put čula pjesmu 'Moja prva ljubav' – široj publici poznatiju kao ‘Djevojke u ljetnim haljinama volim’ – nisam imala pojma ni što je Novi val ni tko je Rundek, nisam čak sigurna ni jesam li odmah znala da pjesmu izvodi grupa Haustor. Samo sam znala da me taj lagani, plesni ritam oborio s nogu. Nisam ni slutila da me od tog benda čeka još cijela riznica bogatijih i dubljih stvari. Godinama sam otkrivala njihove priče, poeziju i tu, uvijek pomalo neposlušnu, a opet harmoničnu glazbu – od 'Šala od svile' i 'Uzalud pitaš', preko 'Šejna' i 'Sejmena', pa sve do Rundekova samostalnog 'Apokalipsa'.

I, što sam ih više slušala, to sam jasnije shvaćala da mi taj senzibilitet savršeno paše, i u ušima i u srcu. I dok su mi brojni bendovi koje sam obožavala osamdesetih (EKV, Partibrejkersi, Parni valjak…) s vremenom totalno dodijali, Haustor nekako nikada nije. Drugim riječima, ja nisam samo fan. S Haustorom imam dugotrajnu, duboku i čvrstu vezu. Čini se da je ima i Arsen Oremović, jer mi je na isti način ‘sjeo’ i njegov dokumentarac 'Treći svijet'.

Oremović ovdje ne radi klasični ‘greatest hits’ presjek niti muzejski pregled karijere. Umjesto dosadne kronologije, dobivamo atmosferu, fragmente i osjećaj da sjedimo u kutu studija dok Rundek i Sacher ponovno dižu prašinu staroj pjesmi 'Treći svijet', u novom ‘dub’ ruhu. Taj proces – tih, pomalo nespretan, pa odjednom čaroban – zapravo je srce filma.

Tko je ikad slušao Haustor, zna o čemu pričam

I dok se njih dvojica glazbeno nadmudruju, Zagreb ulazi u kadar kao treći glavni lik. Oremovićev Zagreb nije samo kulisa, nego stari znanac koji se ušulja u kadar s prastarim fasadama, tramvajima i uličnim šumovima. Onaj Zagreb u kojem su takvi bendovi mogli nastati – i preživjeti – sa svim svojim ludim idejama i prkosom.

Najveći šarm filma jest u tome što ti dopušta da osjetiš duh Haustora, a ne da ti ga netko prepričava. Kroz arhivske snimke, sitne kadrove i tihe trenutke vidiš kako se njihov svijet slagao – i kako se još uvijek slaže, samo na drugačiji način. Nema ovdje napuhanih intervjua koji te uvjeravaju u nečiju veličinu - jer tko je Haustor ikad slušao, već zna o čemu pričamo.

Naravno, ja ne bih bila ja da ne pronađem barem jednu malu zamjerku. Za nekog tko možda ne zna puno o bendu, u filmu nedostaje malo više konteksta i ‘tko je tu kome što i kad’. No, iskreno, čini mi se da to nije propust nego izbor. Oremović ovdje ne drži predavanje; on pušta da se prisjetiš, osjetiš i sam povežeš točke. Pa tko ne zna i ne može – a, šta ćeš! Za nas koji smo Haustor voljeli od prvog takta – i nikad se tog osjećaja nismo zasitili – 'Treći svijet' je kao stari prijatelj na kavi. Možda vam ne ispriča sve redom, ali vas podsjeti zašto ste ga zavoljeli i zašto ćete mu se uvijek vraćati.