Imam prijatelje koji su odselili u jednu zapadnoeuropsku metropolou u doba kad im je kćerkica imala oko 6-7 godina. Kad su nakon kojih godinu dana došli na godišnji u Hrvatsku, pričali su mi kako im kći u školi ima predmet Građanski odgoj. 'Građanski odgoj?', upitala sam iznenađeno, 'pa što klinci u drugom razredu mogu učiti na takvom predmetu. Sigurno su premali za objašnjavanje izbornog sustava, građanskih inicijativa i demokracije'. Prijatelji su mi tada objasnili da im kćerkica u školi, u sklopu građanskog odgoja, uči o važnosti odvajanja otpada i o zaštiti životinja. 'Objašnjavali su im što treba napraviti kada naiđeš na napuštenu, ozlijeđenu ili bolesnu životinju, a pokazali su im i onaj grafikon s mačkama, gdje se vidi koliko se mačaka može razmnožiti od samo jedne nekastrirane mačke. Nisam imao pojma da je to tako puno', rekao mi je tom prilikom otac spomenute djevojčice.

Ja sam znala. Partner i ja živimo s pet mačaka, sve su kastrirane, a k veterinaru na kastraciju odveli smo i nekoliko lutajućih mačaka iz svojeg susjedstva. Informirali smo se o mačkama, naravno, ali vidjeli smo i u praksi koliko se brzo mačke razmnožavaju te koliko su potresne i okrutne posljedice prevelikog broja lutajućih mačaka u gradovima i manjim mjestima.

Sve to zna i autorica filma 'O mačkama i ljudima', koji ove godine otvara Liburnia Film Festival. Veterinarka i filmašica Sunčica Ana Veldić već je snimala filmove o mačkama i njihovoj kastraciji, ali ovo joj je prvi dugometražni dokumentarac. U njemu sa svojom kamerom prati vlastitu odiseju po južnoj Dalmaciji - udaljenim otocima i malim mjestima, gdje kao veterinarka hvata i kastrira takozvane slobodnoživuće mačke, nastojeći tako pridonijeti kontroli mačje populacije u mjestima gdje se nitko ne bi mogao brinuti za njih kada prođe turistička sezona.

Sunčica Ana Veldić, međutim, u ovom dokumentarcu temi kastracije mačaka ne pristupa aktivistički ni kao da je taj postupak kontrole nad mačjom populacijom apsolutno nepobitan i bez ikakve sumnje moralno opravdan. Da, i u filmu je jasno da je zagovornica kastracije, ali i kao osoba i kao autorica filma dopušta i razmatra različita mišljenja. Pritom ne govorim samo o stanovnicima malih mjesta koje obilazi sa suradnicima i aktivistima, a koji su tradicionalno protiv ljudskog zadiranja u prirodan mačji životni ciklus. U jednom dijelu filma ima i vrlo zanimljivu Zoom-debatu s Robertom Međugorcem, aktivistom za prava životinja koji se protivi kastraciji jer smatra da je dio čovjekova uplitanja u životinjski život kojim čovjek čini životinje ovisnima o sebi. Iako se ne slažem s njegovim argumentima, dobro je da su uvršteni u film jer prikazuju i drugačiju, ozbiljnu i promišljenu perspektivu.

Ako volite mačke kao što ih ja volim (i znam da nisam usamljena u tome), na trenutke će vam biti teško gledati i slušati ovaj film. Prizor anestezirane, bespomoćne, pogotovo vrlo mlade mačke na operacijskoj dasci neće vas sigurno ostaviti ravnodušnima, kao što to neće biti ni s mijaucima uplašenih mačaka u transporterima i kavezima u kojima čekaju svoj red na kastraciju. Ima i situacija u kojima s mačkama nešto pođe krivo, ima i mačaka koje ugibaju, doduše, od bolesti ili - čime se prikazuje okrutnost nekih ljudi prema životinjama - metaka. No ipak, još dublja tuga uhvatila me od usputnih prizora lutajućih mačaka po malim mjestima koje obilazi autorica sa svojom ekipom - od prizora sebi prepuštenih, često prljavih i očerupanih, gladnih i nervoznih mačaka. To je ono što se nastoji izbjeći kastracijama.

'O mačkama i ljudima' zato je dokumentarac koji bi i kod nas mogao pridonijeti građanskom odgoju, odnosno, osvještavanju životinjske patnje koja se može izbjeći planiranim akcijama, koliko god one imale i svoje naličje. Nadajmo se da će pridonijeti i tome da se takav građanski odgoj i kod nas počne provoditi od najranije dobi. Možda tako i mace jednog dana dobiju šansu da ih bude što manje napuštenih, ničijih, nevoljenih i slobodno, ali kratko i okrutno živućih.