Građanske inicijative u obliku prosvjeda protiv neželjenih intervencija u javni prostor uglavnom su tragično neuspješne. Jedan od najpoznatijih takvih slučajeva bio je onaj u Varšavskoj ulici u Zagrebu prije 15 godina, kada se grupa građana, među kojima su najistaknutiji bili današnji predstavnici gradske vlasti iz platforme Možemo! –pobunila protiv zadiranja u javni prostor ulazom u podzemnu garažu Horvatinčićeva centra na Cvjetnom trgu. Nizali su se prosvjedi, javni nastupi i istupi, sve je trajalo poprilično dugo, ali – ćorak. Činilo se da je tadašnjeg gradonačelnika i njegove planove nemoguće pobijediti, ma koliko glasno protestiraš i ma koliko ljudi skupiš. Ulaz u garažu, eto, ponosno zauzima gotovo polovicu tog (pješačkog) dijela Varšavske i danas. Gdje si bio – nigdje, što si postigao – ništa. Depresivno.

No da se neki pomaci ipak zbivaju i da građanske inicijative nisu baš sto posto neuspješne ni nužno baš uvijek osuđene na propast – pa da to nisu bile čak ni u doba zloglasnog i 'nepobjedivog' Bandića – pokazuje nam polusatni dokumentarac Nebojše Slijepčevića, a on već neko vrijeme kruži po dokumentarističkim filmskim festivalima i priča priču o dva građanska prosvjeda koja su, vidi čuda, ipak urodila nekakvim plodom.

Drito u glavu

Dokumentarac 'Crveni tobogan' ne traje ni pola sata pa Slijepčević ne gubi vrijeme. U priču nas uvodi drito u glavu, u samo središte zbivanja, točnije u noćni prosvjed u Travnom, gdje su se građani okupili zato da bi se suprotstavili izgradnji crkve na mjestu njihova omiljenog kvartovskog parka. No kao što je to uvijek kod Slijepčevića, stvari nisu ni pravocrtne ni jednostavne. Okupili su se i oni koji žele crkvu. Dolazi do verbalnog sukoba između dvije skupine. Padaju teške riječi, psovke i prijetnje. Situacija je ružna, tužna i neugodna. Noć i sitna kiša obavijaju žustru prepirku i ništa u toj priči ne ostavlja dojam plemenite borbe za pravu stvar – bio to javni prostor ili hram Božji.

Zatim vidimo prazno dječje igralište kojim dominira konstrukcija s crvenim toboganom. Prazno je – zasipa ga susnježica u sivo novozagrebačko jutro. Izgleda kao da su ga svi napustili, čak i djeca.

A onda nas Slijepčević seli na drugi takav prosvjed, nekoliko godina kasnije, zbog parka Trnjanska Savica, s kojim je Bandić imao slične planove – crkvi zemljište, građanima šipak. Osim ako su katolici. A to je, na što se vole pozivati, prema popisu stanovništva 85 posto ljudi u Hrvatskoj. Pa šta se onda bunite? Eto vam javnog prostora u kojem se možete skloniti od kiše, susnježice, crvenih tobogana i pripadajućih crvenih komunjara koji bi najradije vratili Tita na čelo svemira. Lijepo uđete i molite se. Šta fali?

E, ali ispalo je da nema baš 85 posto građana na Savici koji su htjeli TAKAV javni prostor. Opet je buknuo javni prosvjed, opet su građani zahtijevali da im se ostavi njihov park, a ovaj je put i buknula puno veća medijska buka. Istraživački novinari letjeli su na sve strane, ulazeći u dubinu problema i poslije osvajajući novinarske nagrade za svoj rad, prosvjedi su ovaj put bili organiziraniji i nalik koncertima. I naravno, i ovaj su put imali dvije strane - one koji su tražili očuvanje parka i one koji su htjeli svoju crkvu. Bilo je tu i hipi-džipi koncerata, bilo je guba transparenata, bilo je Bandićevih vratolomija u kojima je pokušao od parka napraviti neku novu, plastičnu varijantu, ma svega je bilo. Uključujući one ružne verbalne sukobe kakvima počinje dokumentarac.

Parkovi su ostali. Građanske inicijative su uspjele. Konačno, reklo bi se. Za promjenu.

Nitko nije pošteđen

No Slijepčevića ne zanima samo pobjeda građanske inicijative. Njegov film bez ijedne autorove rečenice otvara sloj po sloj polarizacije koja izjeda društvo. Na jednoj su strani 'desni' ili, točnije, u konkretnim slučajevima – oni koji se zalažu za izgradnju crkve, deklarativno su za kršćanske i obiteljske, tradicionalne vrijednosti (premda ih sve to ne sprječava da ovim drugima psuju mater i prijete im letvama). Oni ove koji se bore za parkove i javni prostor vide kao komunjare, jugonostalgičare i one što mrze Boga ili Hrvatsku ili već nešto sveto.

Na drugoj su 'lijevi', koji se bore za javni prostor, ali su se kroz desetljeća ozbiljno udaljili od svoje izvorne baze – radničke klase i 'običnih ljudi' iz kvarta. I ovdje se, na mikrorazini kvarta, parka i tobogana, vidi da je ljevica postala ideologija takozvanih urbanih intelektualaca, često zatvorena u vlastiti jezik i pojmove koje radnička svakodnevica ne razumije ili ih doživljava kao 'preseravanje'. Kad se ne potrudi govoriti jednostavno i jasno, ostavlja dojam da je 'protiv Boga' ili 'protiv Hrvatske', uglavnom, protiv običnih ljudi. Teško postiže to da prenese poruku kako bi univerzalnima trebale biti te ideje o javnom prostoru, pravu svih – a ne samo vjernih – da ga koriste, pa na kraju zvuče kao da imaju bespotreban histerični napadaj ili se bore za elitistički hir.

Slijepčević u dokumentarcu – osim filmskim jezikom – ne progovara ni riječi, iako je jasno kojoj strani više naginje. No ne štedi nikoga. Bilježi i ružne strane prosvijećenih, urbanih, woke zagovornika javnog prostora – koji znaju biti jednako svadljivi, otrovni i skloni vrijeđanju. S obje strane čujemo neslušanje i odbijanje dijaloga, ideološku agresiju i prijezir. Ali upravo kroz te neugodne kadrove izbija i nada: ideja da javni prostor treba ostati javan i otvoren, dostupan svima, neovisno o vjeri ili svjetonazoru.

Društvene krajnosti

Slojevitost 'Crvenog tobogana' je i u tome što u samo 27 minuta uspijeva spojiti prikazati dvije krajnosti: nadu da se građanskom akcijom može obraniti javni prostor i gorčinu spoznaje koliko su građani podijeljeni, spremni na uvrede, verbalnu agresiju, prijetnje, psovke i isključivost. I sve to bez autorskog komentara, ali s jasnom porukom: ako želimo park, morat ćemo prokopati kroz puno blata – i u tuđim i u vlastitim dvorištima. U manje od pola sata dobivamo priču o dvije uspješne građanske pobune, crveni tobogan na svom mjestu i hrpu novih psovki za koje niste znali da postoje. A ako vas to ne natjera da promislite tko ste vi u toj priči – možda ste vi baš onaj susjed iz uvodnog kadra koji prijeti letvom.

Slijepčević je jedan od onih redatelja koji, kad se primi teme, ne idu linijom manjeg otpora. Njegov kratkometražni igrani film 'Čovjek koji nije mogao šutjeti' bio je festivalski miljenik, osvojio niz nagrada i 2024. godine dogurao do nominacije za Oscara. Po mojem mišljenju, nepravedno je ostao bez zlatnog kipića, a mišljenje nije samo moje i ne dijeli ga samo šačica patriotskih navijača, nego i brojni kritičari diljem svijeta koji su ga smatrali favoritom.

No ako se Slijepčeviću i može osporiti to da je zaslužio Oscara, ne može mu se osporiti sposobnost da u vrlo malo minutaže ugura i jasnu dramaturgiju i društvenu slojevitost i emocionalni nokaut. Pokazao je to već u hvaljenim dokumentarcima 'Gangster te voli' i 'Srbenka' – različitima, ali jednakima po tome što su gledatelje ostavljali s knedlom u grlu i par novih pitanja u glavi. 'Crveni tobogan' nastavlja tu priču: ne upire prstom u osobu, ideologiju ni pojavu, nego u njihov čitav niz s puno slojeva. Ne moralizira, nego ti servira stvarnost kakva jest – a na tebi je da se pitaš gdje si ti u toj slici. I da, pritom te podsjeti da dokumentarci, ako ih radi pravi majstor, ne moraju biti ni dosadni ni suhoparni, nego krvavi, živopisni i da - vrlo zabavni.