'ŽENA BEZ TIJELA'
Tema veća od života na maloj pozornici

Žena bez tijela (1)
Izvor: Promo fotografije / Autor: ZKM
Nije novost da Mate Matišić točno secira traume društva, ovoga i ovdje. Filmovi i predstave po njegovim tekstovima redovito su uspjesi, čak i onda kada ih se pročita pogrešno ili kad ih publika ne voli i ne želi.
Zvuči paradoksalno, ali nije, jer se od umjetnosti koja se ne zaklanja i ne drži figu u džepu ni ne može očekivati da baš uvijek bude i tražena. Njezina je vrijednost drugdje u kategorijama vremena, prostora i duha, koliko god za autora i njegovu publiku bilo traumatično čekati to prepoznavanje.
Matišić i jest paradoks, istodobno nagrađivani scenarist čije ime je garancija kvalitete i kontroverzni dramatičar koji se usuđuje na prijemčiv način rastvoriti čak i ono što se u svakodnevnom razgovoru prešućuje, a medijski gura pod tepih.
Na tom paradoksu gradi grotesknost kojom se ponekad služi da bi argumentima dao snagu, a onome što svi vide da ne bi vidjeli - vidljivost. Ali humor i groteska dotjerani do apsurda kod njega nisu plod eskapizma, nego način da se zbilja sagleda u njezinim nelogičnostima i nesustavnostima.
Svećenik koji buši kondome u križarskom ratu protiv bijele kuge, gradonačelnik koji govori 'rustikalni' i opći s ovcom, branitelj kojem su četničke pjesme put do duhovnog mira i samoubojstva tuđom rukom... U Matišićevom opusu postoji cijeli niz takvih nadrealnih slika i protagonista koji, pogleda li se bolje, uopće nisu nestvarni, niti su od domaće zbilje udaljeni onoliko koliko si ona dopušta priznati.
Cijela 'Posmrtna trilogija' odjek je rata i tragedija koje nosi, ali koje njegovim završetkom ne prestaju. Naprotiv, pokazuje kako je tragedija uzročno-posljedični niz, sasvim logičan i u toj logičnosti neumoljiv, jer jednom počinjen zločin ponovno neminovno vodi u tragediju.
'Žena bez tijela', kraći i manje razveden od 'Snovi umiru prvi' ili 'Ničijeg sina', jedan je od najsmirenijih i najrealnijih Matišićevih komada. I možda zato najrazorniji. Tekst o prostitutkama, braniteljima, zločinu i mogućnosti oprosta uz novu cijenu, publiku tako lako vodi od salve smijeha do grobne tišine da mu se može ne zamjeriti odustajanje od stilističkog vatrometa i skokova mašte.
'Žena bez tijela' se, zbog vještog dramaturškog luka i naizgled neizgovorenih bitnih pitanja, gleda kao moralitet, prevodi kao kriminalistička napetica, a pamti prije svega po problemu koji opisuje. Umjesto razrješenja, komad završava dilemom važnijom od svih argumenta koji bi ga mogli odbaciti kao zakašnjeli deja vu.

ZKM
Izvor: Promo fotografije / Autor: ZKM
Kako je tema veća od kazališta, tako se ono u predstavi možda i s pravom povuklo na rezervne položaje pa je inscenacija potpuno realistična, nenametljiva ali i prilično neambiciozna. Režija Božidara Violića nije pokušala pomaknuti fokuse ili naglasiti očigledno, nego prenijeti tekst u njegovoj jasnoći i vrijednosti. Ksenija Marinković u naslovnoj ulozi slijedi zadani luk i od karikature prerasta u samosvjesnu heroinu, inače nažalost neiskorišteni Jasmin Telalović nosi svoj fizis kao teret pa tijelom i licem naizgled bez truda signalizira želju za iskupljenjem, a Doris Šarić-Kukuljica, Zoran Čubrilo i Kristijan Ugrina funkcionalno su obavili posao koji se od njih i očekuje.
U kazališnom smislu, 'Žena bez tijela' donosi iskustvo čistog, profesionalnog realizma kakav hrvatskom glumištu treba, ali možda ne baš u ZKM-u. Ova predstava ne može premostiti jaz u hrvatskom društvu i hrvatskim glavama, gdje jedni misle da je o ratu i njegovim posljedicama već sve rečeno dok drugi ponavljaju parole uklesane u kamene temeljce i prigodne propovijedi. Može, međutim, podsjetiti da on postoji i da, djelomično i zbog njega, rat i dalje uzima žrtve. I za rat, naime, vrijedi ono što se govori za kazalište - da traje dok žive oni koji ga se sjećaju.