Intervju: Dario Harjaček

Svojoj ambiciji i taštini pokušavam podmetnuti nogu

  • Autor: Igor Ružić
  • Zadnja izmjena 03.02.2012 12:34
  • Objavljeno 03.02.2012 u 10:00
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Dario Harjaček nova je redateljska snaga u hrvatskome kazalištu, a sudeći po sve uspješnijim režijama u sve većim i važnijim produkcijama, na njega se može računati na duge staze. Ovih dana ponovno ima pune ruke posla, jer premijerom komada 'Elling' 3. veljače otvara ovogodišnje izdanje Virkasa, festivala Virovitički kazališni susreti

Riječ je o redatelju koji svoj poriv za alternativnim, drukčijim ili novim u kazalištu poprilično uspješno spaja s komercijalnim zahtjevima kazališta koje ovisi o tržištu i publici, a način kako to radi sve češće prepoznaju i publika i kritika. Od prvih uspjeha u Dječjem kazalištu Dubrava, preko istraživačkih projekata u Teatru &TD i ZKM-u, pa čak i jedne suradnje sa Studijem za suvremeni ples, do prve predstave u Dramskom kazalištu Gavella i na Dubrovačkim ljetnim igrama, Harjačekova karijera ima konstantan i logičan rast. Nakon Kazališta Virovitica čeka ga HNK Varaždin gdje postavlja četiri jednočinke Jona Fossea, a početkom sljedeće sezone u ZKM-u radi predstavu 'Superhik', baziranu, naravno, na liku iz stripa Alan Ford.

Što virovitička, i hrvatska, publika mogu očekivati od vašeg viđenja te crnohumorne i crnohumane priče o neobičnim ljudima u običnim situacijama?

'Elling' je vrlo čudan tekst zbog toga što su u njemu pomiješani elementi proznog, filmskog i kazališnog jezika. Naime, sam je tekst nastao kao dramatizacija filmskog scenarija koji je pak nastao kao adaptacija romana. U tom trokutu mislim da je film najjača karika i mi smo se najviše oslanjali na njega. Film ostavlja dojam snažnog prodora umjetnosti u stvarnost, u život, u svakodnevicu i mi smo se od početka vodili tim dojmom da predstava mora dati okvir koji bi cijelu priču što više približio stvarnosti.

Zajedno sa scenografom Leom Vukelićem došli smo do forme koju bismo mogli nazvati hibridom kazališta i filma. Ono što je ipak važnije jest to da je 'Elling' vrlo kompleksna priča o ljudima čija se mentalna ili emocionalna ograničenja stavljaju na kušnju. Riječ je o melodrami koja u svakom slučaju očekuje izvjesnu suigru s gledateljima. U slučaju 'Ellinga' najvažnije je bilo pokušati dobro ispričati priču. U prvi bih plan stavio dvojicu protagonista, Gorana Košija i Draška Zidara, čija rafinirana i slojevita gluma otvara potpuno novi prostor u interpretaciji ovog teksta. Zadivljen sam virovitičkim ansamblom i kvalitetom njihovog rada.

Kazalište Virovitica

Kazalište Virovitica

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal


Kako gledate na redateljski posao? Koliko redatelj može doprinijeti, ili možda čak i spasiti tekst?

Na redateljski posao gledam kao na posao. No to je zaista najljepši posao na svijetu jer vlastitu kreativnost umnožavate s još velikim brojem drugih ljudi. Za mene je režija mjesto susreta na kojem od početnog trenutka stvaranja pokušavam pronaći zajedničku platformu za komunikaciju sa svojim suradnicima. Smatram se redateljem dijaloga jer pokušavam uvažiti različitost koju donosi svaki glumac u projekt i graditi stvari na razumijevanju tih različitosti. Što se pak tekstova tiče, jasno je da je svaka interpretacija upitna i da se ponekad može dogoditi da u interpretaciji i pogriješite. Ne mogu sve predstave biti jednako uspješne. Ponekad je čak i dobro pogriješiti.

To vas nekako pomakne s mjesta. Mnoge moje kolege pokreće ambicija i imperativ uspjeha. Ja nekako uvijek vlastitoj ambiciji i taštini pokušavam podmetnuti nogu. Na svaki posao gledam na drugačiji način. Najgora stvar koja se može dogoditi nekom režiseru jest da počne citirati samog sebe. U tom trenutku počinje istjecati njegov rok trajanja koji je u našem poslu ponekad duži, ponekad kraći, ali svakako je vrlo ograničen.

Vješto meandrirate između klasičnog kazališta i pokušaja proboja. Kako biste odredili svoje estetske obzore?

Tržište određuje mnogo stvari. Svatko tko se profesionalno želi baviti ovim poslom mora raditi razne vrste poslova. No to uopće ne smatram negativnim jer mi se zapravo sviđa raditi konvencionalni teatar, jednostavno zato što volim teatar. Vrlo je zadovoljavajuće usavršavati onu zanatsku stranu redateljskog posla i biti prilagodljiv različitoj vrsti publike. Smatram to vještinom. Nažalost, kod nas ima čak i puno premalo ljudi koji raspolažu tom vještinom.

S druge strane, svoje estetske obzore ipak gledam kroz drugu vrstu projekata koje radim. Ono što mene u ovom trenutku zanima je prvenstveno jedan oblik antispektakularizacije teatra, teatar koji počinje i završava na čovjeku, na traženju jednostavne ljudske mjere za komunikaciju. Sa scenografima Leom Vukelićem i Ivom Matijom Bitangom radio sam nekoliko projekata za koje smatram da su vrlo važni za moj rad.

Najprije 'Alabamu' u Gavelli u kojoj smo zapravo pokušali maksimalno demistificirati kazališni prostor. U predstavi 'In camera' pokušali smo ironizirati proces stvaranja i nastanka predstava, a u dubrovačkoj 'Kati Kapuralici' u potpunosti poništiti razliku između stvarnog i teatarskog prostora. U svim tim slučajevima radilo se prvenstveno o tematiziranju teatra kao medija, ali ne u intertekstualnom smislu, već u jednom vrlo elementarnom smislu. Početna je premisa da se stvarnost vječito teatralizira, pa se stoga u teatru možda najeksplicitnije može iščitati stvarnost. Cilj je uvijek što izravnije komunicirati. Za mene je uvijek na prvom mjestu glumac ili, možda bolje reći, čovjek. Pokušavam da svaka informacija koja dolazi do gledatelja ima svoju vjerodostojnost, ali i dvojbu u sebi.

Kazalište Virovitica

Kazalište Virovitica

Izvor: Pixsell / Autor: Photo: Grgo Jelavic/PIXSELL

Harjaček je ovog ljeta režirao 'Katu Kapuralicu' u Dubrovniku u kojoj glavne uloge igraju Jelena Miholjević i Nikša Butijer
Kakve su vam ambicije, u hrvatskom glumištu, a možda i izvan njega?

Prije sedam godina s glumicama Jelenom Miholjević, Barbarom Nolom i Ninom Violić krenuo sam u projekt 'Tri sestre' koji je imao za cilj pokušati otvoriti slobodan prostor stvaranja bez vezanja za institucije, bez rokova premijere ili bilo kakvih unaprijed određenih uzusa. Bila je to moja prva profesionalna predstava. Danas, sedam godina kasnije jedina mi je ambicija ponovno krenuti u takvu vrstu istraživanja. S Jelenom počinjem pripremati projekt koji bi u ovom slučaju pokušao okupiti što više frustriranih umjetnika koji bi počeli od ničega te unutar pola godine, godine ili možda više pokušali artikulirati neku novu estetiku.

Nakon svega što sam prošao, volio bih krenuti od nule. Volio bih da se možda otvori neka nova mogućnost izvaninstitucionalnog djelovanja. Za moju generaciju, u kojoj su Anica Tomić, Oliver Frljić, Saša Božić i Miran Kurspahić, Teatar &TD bio je jedino mjesto na kojem smo se mogli razvijati, a osim toga bio je i jedini teatar u ovoj zemlji koji je podržavao neki malo avangardniji pogled na kazalište. Mislim da smo danas svi mi na neki način produkcijski prerasli &TD i vrlo nam je teško raditi ozbiljne izvaninstitucionalne projekte.

Mislim da je problem između ostalog i u tome što danas vrlo malo surađujemo. Nismo se uspjeli objediniti ni u kakav zajednički projekt, zbog čega iskreno žalim jer mislim da je to preduvjet da se u dogode neke važne stvari u hrvatskom teatru. Neki dobar scenarij za budućnost vidim u našem zajedništvu. Osim toga, mislim da polako dolazi vrijeme kada bismo trebali moći preuzimati veću odgovornost za naša kazališta.

Za mladog redatelja, iako to više i nije karakteristika koju bi trebalo vezati uz vaš rad, najveći je problem prvi izlazak pred ljude s kojima treba raditi. Kako rješavate taj problem? Imate li ga još uopće?

Nikad nisam imao problem raditi s ljudima. Dapače, to mi je upravo nešto najljepše u mom poslu. Ta mogućnost da se ljudi okupe oko jedne ideje izuzetno je intrigantna, a za mene i poligon za nastanak predstave. Uvijek sam predstave završavao u vrlo prijateljskoj atmosferi i gotovo da nema mjesta na kojem sam radio gdje se ne bih volio ponovno vratiti.

Pomaže li ti u tome i privatna veza s glumicom, etabliranom profesionalkom Jelenom Miholjević?

Moja etablirana profesionalka prije svega je divan suradnik i sjajna umjetnica. Nedavno sam shvatio da bih svaku ideju o zasnivanju nekog vlastitog teatra prvenstveno volio bazirati na profesionalnoj suradnji s njom. Predstave koje sam radio s Jelenom sve su redom meni najdraže predstave.

Kako doživljavate medijsko praćenje kazališta u Hrvatskoj? Smetaju li vam mediji, kritike, fotoaparati... i premijerni 'teatri oko teatra'?

Volim premijere jer su premijere jedini pravi trenuci u kojima možete s drugima razgovarati o svom poslu. Neopisiv je taj osjećaj s kojim očekujete da će vam ljudi nešto reći o tome u što ste uložili proteklih nekoliko mjeseci života. U našem se poslu čovjek izlaže na vrlo otvoren način. Svojem poslu pristupam iskreno i potpuno, pa zato i kritike doživljavam vrlo osobno. Mislim da je teatar dobro zastupljen u medijima i da zapravo mi režiseri imamo vrlo često priliku javno istupati. Nažalost, problem je u tome da su sva ozbiljna pitanja uvijek ostavljena samo za režisere. Glumci su tom aspektu jako zakinuti. Ostavljene su im samo koktel rubrike i susreti sa stilistima i make-up artistima.

Najavljuje se ponovno mijenjanje Zakona o kazalištu. Imate li i sami neke primjedbe na postojeći, ili nadanja u vezi s novim?

O domaćem teatru zapravo imam vrlo solidno mišljenje. U zakone se, nažalost, vrlo slabo razumijem i pomalo se čuvam svega toga, no podupirem svaku dobru inicijativu.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi