INTERVJU s MILKOm ŠPAREMBLEKom

'Svjedoci smo debakla politike i odsutnosti ideja. Hrvatska ljevica sve više propada'

  • Autor: Ivana Čulić
  • Zadnja izmjena 18.06.2017 10:02
  • Objavljeno 18.06.2017 u 10:02
Milko Šparemblek

Milko Šparemblek

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić/tportal

Jedan od najvećih plesnih stručnjaka s ovih prostora, 88-godišnji Milko Šparemblek ove godine obilježava 70 godina svoje umjetničke karijere tijekom koje je plesao, koreografirao i vodio baletne kompanije diljem svijeta. Njegov posljednji angažman onaj je u Kazalištu Komedija, u kojem potpisuje koreografiju za vodvilj 'Talijanski slamnati šešir' Eugenea Labichea. U razgovoru za tportal osvrnuo se na nedaće koje su zadesile zemlju u kojoj živi, religiju, umjetnost kao spas u kriznim vremenima i intelektualce koji su ga se dojmili

Milko Šparemblek ima 88 godina, strastveni je pušač, umjetnik naklonjen filozofiji, čovjek koji istinski voli svoj posao i ne razmeće se riječima. Godišnjice u karijeri, kaže, ne obilježava. U godinama njegova stvaralaštva, koje još uvijek traju, stvorio je 'kazalište baleta', jedinstvene plesne predstave poput 'Čudesnog mandarina', 'Pjesme ljubavi i smrti', 'Johannes Faust passiona', 'Carmine Krležiane' i mnoge druge. U devetom desetljeću ne pomišlja na odlazak iz teatra, a uskoro počinje s pripremama za projekt kojim će se obilježiti 100 godina ljubljanskog baleta.

Sedamdeset godina radnog staža jednog umjetnika velik je trenutak. Davne 1947. započeli ste karijeru i evo, na pragu devedesetih, ne posustajete, još uvijek radite. Kako se osjećate? 

Znate, svi moje kolege koreografi i plesači nestali su u toj dobi, dva, tri su ostala, svi drugi su otišli na neki drugi svijet. Žao mi je što je nestala sa scene i naša velika generacija redatelja, a ostao je još Georgij Paro, s kojim radim ovu predstavu u Komediji. Paro još ima isti elan, invenciju i jednaku misaonost. Ako me pitate za posao, opet bih odabrao isto.

Bili ste ravnatelj Baleta u HNK-u u Zagrebu dok je Georgij Paro bio njegov intendant na početku devedesetih.

Točno. Bio sam ravnatelj baleta u raznim teatrima u svijetu ukupno četiri puta i uvijek sam dao otkaz. Shvatio sam da je to za mene neizdrživo, tih šest-sedam sati birokracije dnevno. Moje mjesto je u dvorani s plesačima.

Kako kao umjetnik koji je živio i radio svugdje u svijetu gledate na današnje vrijeme?

Živimo neko katastrofalno vrijeme. Debakl je to politike, odsutnost ideja.

Uz hrvatsko, imate francusko državljanstvo. Dug niz godina radili ste u Francuskoj dok se niste vratili. Je li vam žao?

Nije. U svakom sam pogledu solidaran sa zemljom u kojoj živim. Nažalost, naša trenutačna stvarnost je na rubu apsurda.

Jednom ste rekli 'da bi zemlja mogla ići naprijed, mladi ljudi trebaju biti ludi'. Ovdje kod nas mladi ljudi su ponajviše u strahu od budućnosti.

Da bi stvorili nešto veliko, mladi ljudi moraju biti nesvjesni opasnosti koje donosi bilo koja akcija. Da bi ovaj svijet opstao, mladi moraju biti ludi.

I sami ste bili takvi?

Jesam. Kad sam sa svojih dvadeset ranih pedesetih otišao u svijet, nije bilo lako. Svijet je tada nakon rata bio jako siromašan. Ali su tada u Parizu, u kojem sam radio, istovremeno djelovali Ionesco, Arabe, Beckett, Prevert, Sartre. Velika vremena.

Pratite li današnju suvremenu umjetnost?

Pratim, ali ne pohvatam sve. Teško je sve pratiti. Za mene je zadnji veliki umjetnik bio Pollock. Bio je zbilja čudo. Rečeno je da se ne može ništa napisati, nacrtati i zamisliti što ne postoji u svijetu, a Pollock je to uspio. Naslikao je univerzum prije nego samo ga uspjeli vidjeti na snimkama Hublea. Bio sam veliki prijatelj s Edom Murtićem, cijenio sam i njegov rad. Novije slikarstvo slabije znam.

  • +3

Milko Šparemblek

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: HNK

Otkrivaju li vam sinovi, 28-godišnji David i 19-godišnji Danijel, neke novitete?

Moj stariji sin ove godine završava arhitekturu u Londonu, a mlađi sin ove godine maturira. Oni imaju neke svoje svjetove, tehnološki vrlo napredne, u koje ja samo fragmentarno mogu ući. Moja supruga ima sjajan odnos s djecom. Od mene je mlađa 27 godina, a zajedno smo skoro 40 godina.

Kako biste opisali odnos koji ste izgradili? Naime oženili ste se na pragu šezdesete, a tada muškarac kao zrela osoba zasigurno zna odabrati pravu partnericu za sebe.

Znate, dogodi se nekad nelogičnost, ta razlika u godinama je nelogična, nekad osuđena na propast, a ponekad uspješna. Imamo normalan odnos s boljim i lošijim momentima. Imam veliko poštovanje prema njoj, u svakom pogledu. Bila je sjajna plesačica, divna je majka i da nema moje supruge, ne bi bilo ni naše kuće. Drži sva četiri njena ugla.

Ljudi danas kao da imaju sve manje vremena za međuljudske odnose.

Bilo koji odnos, i onaj prijateljski, igra je na izvjesnu formu i količinu koncesija koje trebaju dati jedna i druga osoba. Odnos je komplicirana stvar. Danas su ljudi sve udaljeniji, različitih mentalnih sklopova, razmišljanja i znanja i uskladiti ih jako je teško. Zato i ima toliko rastava ovdje, ali i u svijetu.

Tehnologija ide naprijed, a čovjek moralno i duhovno u drugom smjeru.

Gledao sam emisiju iz Pariza, u kojem su organizirali tisuću bicikala koje si jedno vrijeme mogao voziti besplatno, a nakon toga trebao si platiti vožnju. U svemu tome konstatacija je bila sljedeća – ako želimo imati malo mira, morat ćemo se vraćati u neka stara vremena. Svaka velika infekcija nosi veliku opasnost. Nekad su u SAD-u govorili 'što je dobro za General Motors, dobro je za Ameriku'. Pa je otkrivena atomska bomba. Pa dolazimo do suvremene tehnologije, a ona savršeno demonstrira to kako velika otkrića nose u sebi veliku opasnost. No svijet ide, ne može se spriječiti. Infekcija automobilima postala je nepodnošljiva, a u europskim gradovima naplaćuje se i ulazak u njih.

Kako komentirate nedavnu izjavu poznate ruske balerine koja je rekla da je jako razočarana u mlađu generaciju plesača koji su po njoj razmaženi, lijeni i nemotivirani za velike napore?

Govori gluposti. Uvijek je bilo i bit će sjajnih novih generacija. 

Milko Šparmblek i Almira Osmanović

Milko Šparmblek i Almira Osmanović

Izvor: Pixsell / Autor: Anto Magzan/PIXSELL

Kakva je danas situacija s klasičnim baletom u svijetu?

Jako zanimljiva. Naime Europa je u mnogočemu veličanstvena. Svi žele svirati europsku muziku, svi bi željeli svirati Bacha i sjajno ga sviraju. Posebno Kinezi, Japanci, Korejci i Amerikanci. Onda bi svi kupili Van Gogha da ga mogu kupiti. I Picassa. I zadnjih 20 godina svi žele plesati klasični balet. I oni u Japanu, Južnoj Americi, Finskoj. Dakle Europa je nenadmašna u glazbi, slikarstvu i klasičnom baletu.

Kako komentirate vjeru i kršćanstvo koje već stoljećima ljude na europskom kontinentu drži u pokornom stanju.

Pada mi na pamet nekoliko zanimljivih stvari o vjeri kod Einsteina. Bio je duboki vjernik koji je vjerovao u čudo univerzuma, čudesnost ovog svijeta. Svijet jest čudesan, svaka osoba je čudesna, nezamislivo čudo kompleksnosti i inteligencije. Jedna od najneobičnijih stvari obično je drvo. Čudesnost života je neshvatljiva, nerazumljiva ljudima. Ništa nisu shvatili, zbilja ništa.

Ali su pokušali shvatiti, a i to je već nešto.

Prvi koji je tako mislio pa je spaljen zvao se Giordano Bruno. Jedini je rekao 'vaš Bog je premali, on je nešto puno veće'. Odmah su ga smaknuli. Tajna je toliko veličanstvena da mi ne možemo pojmiti ništa od toga.

Sudeći po vašim intervjuima i koreografijama, kroz koje se uvijek provlači filozofska crta, jedan ste od najčitanijih plesača i koreografa na ovim prostorima.

Prije sam čitao jako puno, danas manje. Ali još uvijek volim otići na Britanac i utopiti se u moru starih knjiga. Nedavno sam naišao na 'Braću Karamazove' za deset kuna. Tjedan dana prije toga kupio sam pet knjiga na stranom jeziku za deset kuna. To je grozna stvar krize - da za deset kuna možete kupiti pet knjiga. A opet sam bio zadovoljan jer ne mogu si priuštiti knjigu u knjižarama. Zato često odlazim u knjižnicu, kao i mnogi drugi. Tragedija je to sa zatvaranjem Algoritma.

  • +10
  • +7

Talijanski slamnati šešir

Izvor: komedija.hr / Autor: Saša Novković

U onim vremenima, kad se i knjiga više cijenila, u Francuskoj ste imali priliku raditi s Brigitte Bardot?

Da, Miljenko Banović i ja bili smo pozvani na snimanje njihova novogodišnjeg showa u kojem smo plesali s Brigitte Bardot. Bila je vrlo ugodna, lijepa, imala je divno tijelo, zgodna od glave do pete. Znala je plesati. Kasnije sam je gledao na sceni u jednoj kazališnoj predstavi. Bila je sjajna.

Koje su vas žene dojmile?

Imao sam nekoliko žena direktora u svom poslu. Ponajviše me se dojmila madam Perdigao, koja je u Lisabonu osnovala Gulbenkian balet, orkestar i dva muzeja. Kad je izbila revolucija 1975., izvjesili su sve naše plaće na vidjelo. I tada se pokazalo da supružnici Perdigao nisu 18 godina primili nikakvu plaću. Bili su imućna aristokratska familija koja je odlučila dati nešto za društvo i zemlju u kojoj su živjeli.

Jednom ste citirali francuskog ministra Langa koji je tvrdio 'kad je zemlja u krizi, treba ulagati u umjetnost'. Da vas bar naši ministri čuju.

Bio je zanimljiv taj Lang. Jednom me Antoine Vitez poveo na sastanak direktora teatra iz cijele Francuske s ministrom. Svaki od njih iznio je svoje probleme - imamo takvu i takvu publiku, njima bi štimala takva i takva predstava, ovo kod njih ne bi prošlo - te ideje po kojima su za svaku vrstu publike imali određene predstave. Lang, koji je imao zadnju riječ, saslušao ih je sve i komentirao: 'Ostavite se takvih priča i napravite predstavu o kojoj sanjate.'

Jeste li često radili predstave o kojima ste sanjali?

Radio sam često s Antoineom Vitezom; bio je veliki gospodin, a volio je ljude iz bivše Jugoslavije, Poljske i Češke. Cijela njegova ekipa bili su ljudi iz tih zemalja. Izgledao je kao da je izašao iz hrvatskog naivnog slikarstva, a i prezime mu je bilo kao da je iz Hrvatske. Bio je veliki radnik, jako skroman. No ono što je zanimljivo kod plesa i Francuske posljednjih godina to je da je danas najbolji francuski koreograf Angelin Preljocaj, porijeklom Albanac.

A što kažete na mladog Lea Mujića, koji trenutno u zagrebačkom HNK-u publiku oduševljava s  'Glembajevima'?

Jako, jako dobar. Sjajan. Uz Lea moram spomenuti Stašu Zurovca, napravio je jako dobrih stvari. No sad se počeo baviti nečim drugim. Bio je nekad moj plesač, jako talentiran, inteligentan, muzikalan. Sjajan.

  • +6
  • +3

Glembajevi HNK Zagreb

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Marko Ercegović

Rekli ste jednom da u životu nemate neprijatelja, no možda Dinko Bogdanić ne misli tako. Naime prije nekoliko godina ukazali ste na to kako je plagirao koreografiju za balet 'Bajadera' koji je potpisao kao autorski.

Dinko je bedak. Svojim je odlukama za...bao zagrebački balet i samog sebe. Zagrebački balet je imao priliku za četiri godine turneje. Prve dvije su već bile napisane, no Dinko je to onemogućio.

Kad je Dinko Bogdanić bio ravnatelj Baleta, vama nije bio dozvoljen ulazak u HNK.

Da. No, nije se samo meni to dogodilo, nego i Georgiju Paru, koji je 11 godina vodio tu kazališnu kuću. Intendant je tada bio Tarbuk.

Ranije, kada ste govorili o njoj, zaboravila sam vas pitati iz kakve obitelji potječete? Naime jednom ste otkrili da je vaš otac zaradio lijep novac zahvaljujući praktičnom izumu.

Tada u Jugoslaviji svi su radili kade, no nitko nije radio čep. Onda je jedan profesor dizajnirao čep, a moj stari, koji je bio sjajan s rukama, izradio ga je. I dodao na njega lančić. Našli su rupu u tom sistemu i profitirali. Ali svi sistemi imaju rupu. Moji roditelji nisu bili naklonjeni umjetnosti. Majka je bila jako tvrda i nisu često dolazili na moje predstave. Upisao sam književnost i filozofiju te igrom slučaja nakon statiranja u kazalištu odlučio postati plesač. Nisu bili oduševljeni.

Živjeli ste svugdje u svijetu, ponajviše u Francuskoj, nekoliko godina u Portugalu i u New Yorku, u kojem ste u slavnoj Metropolitan Operi bili direktor baleta početkom sedamdesetih. Gdje ste bili najsretniji?

Svugdje, pogotovo u Lisabonu, u kojem sam bio ravnatelj Gulbenkian baleta. Tu sam kompaniju sam stvorio. 

Evo, i danas, pola stoljeća kasnije, ne posustajete.

Ne, jer me rad uvijek veseli. Sljedeće godine obilježava se sto godina ljubljanskog baleta koji sam nekad vodio. U tih sto godina nisu imali baš puno autohtonih ljudi. Zvali su me da postavim neke svoje stare stvari za tu obljetnicu. Svjestan sam koliko će taj posao biti težak, posebno fizički. Trebao bih ponoviti koreografiju za Beethovenovu Šestu simfoniju, a balet od 50 minuta ima nekoliko tisuća koreografskih elemenata.  Kad ih naučim i savladam te predstavim ansamblu, treba detektirati ono što u koreografiji nije dobro. Čim završim posao u Komediji, bacam se na ovo. Znate, bilo kojom aktivnošću komuniciramo s nekim ljudima i sa svijetom. Ljudi su sve manje skloni fizičkom naporu u radu, a to nije dobro.

Jeste li zadovoljni time kako ste živjeli svoj život i odlukama koje ste donijeli? 

Da, imam sjajnu obitelj.

Jeste li glasali na lokalnim izborima?

Naravno. Svi moramo glasati i izjasniti se. Evo, u Francuskoj je pobijedio Macron, a vjerovao sam da će dobiti jer Francuzi drugi put nisu dopustili ekstremnoj desnici i nacionalistu da dođe na vlast. Otac Marine Le Pen je izgubio od Chiraca,  kojeg Francuzi nisu uopće voljeli, ali je bio manje zlo od Le Pena. Chirac je bio jako rastrošan, no Sarkozy je bio još gori. Macron je centar i vidjet ćemo što će napraviti. Ljevica danas propada, u Hrvatskoj ponajviše. Ljevica je imala gazdu, bezobraznog. Milanović je bio gazda, ali se nažalost nije znao suzdržati. Nikad nije naučio biti političar diplomat.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Komentari čitatelja 2

Prikaži sve
  • nadanal2

    18.06.2017 10:41

    VIXIT , gospodine Šparemblek !

  • sinisac

    18.06.2017 11:07

    Gospodin lijepo kaže,treba ga saslušati kako zbog pameti tako i zbog iskustva!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi