INTERVJU: VANDA MIKŠIĆ

Svi kukaju da je knjiga skupa, a radije ostave novac na šanku

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 30.04.2015 07:08
  • Objavljeno 30.04.2015 u 07:08
Vanda Mikšić

Vanda Mikšić

Izvor: tportal.hr / Autor: Vanda Mikšić

Prevoditeljica s francuskog Vanda Mikšić dobitnica je nagrade Iso Velikanović za najbolji prijevod, i to zahvaljujući inspiriranom prijevodu romana 'Život način uporabe' Georgesa Pereca, autora poznatog po sklonosti jezičnim igrama. Mikšić u intervjuu za tportal.hr otkriva što joj znači priznanje za svoj rad, objašnjava zbog čega je Perec jedinstven pisac i govori o tome kako prevoditeljska struka podnosi višegodišnju krizu

Dobili ste nagradu Iso Velikanović za prijevod godine, i to baš za Georgesa Pereca. Čini se da će 'Život način uporabe' biti zapamćen kao jedan od vaših ključnih prijevoda?

Da, godišnju nagradu Iso Velikanović koja mi je uručena za prijevod romana 'Život način uporabe' doživljavam kao veliko priznanje, ali i mogućnost da ovaj autor napokon na velika vrata uđe u prostor hrvatske književnosti. Dobre literature nikada dosta, kao što nikada nije dovoljno isticanja zahtjevne uloge što je prevoditelji imaju u izgradnji svake književne baštine, ali i književne budućnosti.

Georges Perec bio je osebujna umjetnička ličnost, čovjek koji je pisao knjige, eseje, snimao dokumentarne i igrane filmove, surađivao s drugim umjetnicima… Što je bila njegova nit vodilja u svemu tome, što je jezgro ili poveznica njegova stvaralaštva i umjetničkog života? Ukratko, tko je bio Perec?

Georges Perec svakako je bio osebujan i polivalentan autor. Gotovo svako njegovo djelo bitno se razlikuje od prethodnog, ali istodobno funkcionira i kao komadić puzzlea zvanog autorski opus, jer se pojedinačna djela uzajamno osvjetljuju i nadopunjuju. To se osobito dobro vidi u djelima 'Ispario', 'Život način uporabe' i 'W ili sjećanje na djetinjstvo', u kojima Perec kroz sasvim različite teme i na posve različite načine provlači osobno životno iskustvo koje je u ranom djetinjstvu, za vrijeme Drugog svjetskog rata, bilo traumatično, s obzirom na to da potječe iz židovske obitelji, da mu je otac poginuo kao dobrovoljac u francuskoj vojsci, da su mu majku 1943. pokupili na pariškim ulicama i odveli u Auschwitz te da je on s očevom sestrom otpremljen na slobodni teritorij, gdje je dio vremena proveo izoliran od porodice, u internatu. Jedino u djelu 'W ili sjećanje na djetinjstvo' to životno iskustvo ispisuje na eksplicitan način blizak memoarima, ali i od toga pristupa pravi otklon, uporno ističući da se svojega djetinjstva ne sjeća, da se nekog događaja ne sjeća precizno, da ne zna je li na njegovo sjećanje utjecala fotografija, mašta ili pripovijedanje koje je naknadno čuo od drugih... Perecovo je stvaralaštvo osim toga uvelike obilježeno oulipovskim promišljanjem književnosti – OULIPO je, naime, književna skupina koju su 1960. osnovali Raymond Queneau i François Le Lionnais, a kojoj su, uz Pereca, pripadali i Italo Calvino, Jacques Roubaud i Marcel Duchamp. Osnovna im je preokupacija bila stvaranje iz ograničenja (naročito prema matematičkim načelima) što je podrazumijevalo i veliku dozu ludičnosti.

Perec je pisac koji se igra s jezikom. Kako je onda najbolje pristupiti prevođenju njegovih djela, kako ste se snašli s romanima 'Ispario' i 'Život način uporabe', koje je kod nas objavio Meandar?

Perec se voli igrati dok piše, ali nisu mu sva djela (podjednako) ludična, niti im se može pristupati na isti način. Njegov prvi roman 'Stvari', objavljen 1965. i nagrađen prestižnom nagradom Renaudot, nije nimalo ludičan, iako već u njemu istražuje formu i počinje eksperimentirati. U drugom se romanu 'Koji to mali bicikl...' približava humoru i ludičnosti jednog Queneaua, zbog čega je zacijelo ubrzo i kooptiran u redove OULIPO-a. U romanu 'Čovjek koji spava' prisutan je utjecaj francuskog Novog romana. U 'Vrstama prostora' također nije ludičan u onom elementarnom smislu, nego se više postavlja kao promatrač i fenomenolog prostora... Zato se u romanu 'Ispario' prilično radikalno poigrao jezikom i iz francuske abecede izbacio najčešće slovo – samoglasnik e – što je zatim bitno utjecalo na njegove spisateljske strategije i odluke na svim razinama djela. U romanu 'Život način uporabe' ta je ludičnost manje vidljiva, ali je prisutna u vidu vrlo elaboriranog sistema ograničenja koja je Perec sebi unaprijed zadao. To znači da će prevoditelj nužno svaki put posezati za nekim drugim strategijama nastojeći pratiti autora u stopu, ali imajući u vidu i ograničenja koja mu nameće jezik na koji prevodi. Ako je suditi po tome, možemo reći da je prevođenje ludična djelatnost na kvadrat, jer je prevoditelj uvijek nužno ograničen s dviju strana: predloškom izvornog teksta i ciljnim jezikom-kulturom. No što je manevarski prostor uži, to je i on na većoj kušnji, prisiljen je promišljati jezik na koji prevodi i biti maksimalno kreativan.

Primjerice, kako se postaviti prema činjenici da u 'Ispario' u francuskom originalu nema uopće slova e, koji bi bio ekvivalent hrvatskog jezika tome?

Slovo je e , dakle, najčešće slovo u francuskom jeziku i svakom je prevoditelju koji se okušao u ovom izazovu prvo pitanje bilo koje slovo izostaviti u prijevodu. Španjolci su (njih desetak radilo je na prijevodu) odlučili izbaciti samoglasnik a, ruski se prevoditelj odlučio za o, a japanski za i. Njemački, engleski i talijanski prevoditelji su, baš kao i ja, ostali pri slovu e. Iz perspektive hrvatskog jezičnog sustava trebalo je možda donijeti drugačiju odluku, jer e nije naš najučestaliji samoglasnik. Ipak, kada se prevodi, ne prevodi se jezik nego tekst sa svim njegovim slojevima koji se mogu iščitati. U ovaj je konkretan tekst, između ostalog, neizravno upisana i već spomenuta autorova osobna trauma, amputacija obitelji, time donekle i identiteta, a Perecovo prezime sadrži samo taj vokal, dok se u imenu i prezimenu on pojavljuje čak četiri puta! Za mene nije bilo dvojbe da ovaj razlog mora prevagnuti, zajedno s činjenicom da u tekstu ima mnogo referencija na slovo e, kao i izvantekstualnih referencija na povijesne događaje i osobe, na književnost i umjetnost, koje bi u slučaju izbacivanja nekog drugog vokala trebalo iz temelja mijenjati...


Koliko je Perecova spremnost na eksperiment politična, a koliko umjetnička manifestacija njegove osobe? Treba li romane poput 'Ispario' i 'Život način uporabe' čitati prvenstveno kao stilske eksperimente?

Perec je bio uvjeren da nema mašte pa je, po vlastitom priznanju, ograničenja sebi zadavao iz potrebe da uspostavi neku os, trasira olovci put, stvori neku vrst 'stroja za pravljenje priča'. Drugi oslonci bili su mu predmeti i događaji iz svakodnevnog života koji su ga okruživali, koje je promatrao te knjige koje je rado čitao, a u svojim djelima često citirao, aludirao na njih ili ih pastiširao. No čovjek jest homo politicus, pa tako i Perec, te mnogi njegovi postupci, stilističke odluke, ispisivanje vlastite poetike, da i ne govorimo o tematiziranju pojedinih eklatantnih događaja iz bliže ljudske povijesti i svakodnevice, imaju i političke implikacije. Ni 'Ispario' ni 'Život način uporabe' nisu isključivo stilski eksperimenti, daleko od toga. Perec je u nekim djelima (prije svega u stihovima) možda i ostao na razini stilske vježbe, ali ova dva romana definitivno su kompleksna književna djela – pri čemu je ovaj potonji mnogo pristupačniji za širu publiku – koja se mogu iščitavati u mnogim slojevima i iz raznih optika te uistinu pripadaju svjetskoj književnoj baštini.

'Život način uporabe' smatra se Perecovim proznim vrhuncem, knjigom koju je godinama pisao. Što vas je privuklo tom romanu i što suvremeni hrvatski čitatelj može, osim Perecove genijalne ludosti, naći u njemu? Koliko je uopće trajalo da prevedete taj obimni roman?

Prevodim romane koje volim čitati, koje, štoviše volim čitati dubinski, kojima se volim vraćati i za koje mislim da bi trebali ući u korpus hrvatske književnosti, jer prijevodna je književnost po mom mišljenju sastavni dio nacionalne književnosti. Na neki način, kao društvo, ono smo što prevodimo, ma koliko to radikalno zvučalo. Nažalost, u posljednje se vrijeme prevodi sve i svašta, pa relevantna književna djela često ostaju u sjeni gomile mediokritetne literature ili kvaziliterature. Zato sam prevodila ova dva Perecova romana, kao i mnoga druga djela prije toga, iako se uvijek ispočetka osjećam nedoraslom za svaki taj zadatak. Shvaćam to kao osobni krik, pa čak i svoj način političkog djelovanja. 'Ispario' je, primjerice, bio prevoditeljski izazov, ali i protest protiv jezičnog purizma kojim se sustavno kljaštri ovaj naš bogati jezik, skretanje pozornosti na činjenicu da slabo koristimo kreativne mogućnosti vlastitog jezika i da, općenito, o jeziku premalo razmišljamo. To je ujedno jedini moj prijevod, a vjerujem i jedan od rijetkih u nas koji nije bio lektoriran.

Doživljavala sam ga kao neku vrstu subverzije, ali odjek nije bio u skladu s mojim nastojanjima i očekivanjima. Roman 'Život način uporabe' nije radikalan u tom smislu, a mislim da znatiželjni čitatelj u njemu može pronaći mnogo zanimljivih likova i priča, heterogene žanrove i strukture, jezične igre i registre, poticaje za simboličke interpretacije i filozofska razmišljanja itd.

Život način uporabe Meandar

Život način uporabe Meandar

Izvor: Promo fotografije / Autor: BESTIAS

Ima li i u Zagrebu zgrada i stanara poput onih iz Perecova romana?

Gdje ima ljudi, ima i svjetova, ima i priča, samo ih treba znati uočiti – i ispričati.

Početkom godine ste dobili odličje Vitez reda umjetnosti i književnosti koje dodjeljuje francusko Ministarstvo kulture. Što vam to znači?

Svako je priznanje lijepo i važno, bilo da dolazi od zadovoljnog čitatelja koji pronađe put do vas da vam to kaže, bilo da je riječ o struci koja prepozna trud uložen u promišljanje teksta i njegovo prenošenje u naš jezik-kulturu, bilo da dolazi izvana, mimo svake moguće parcijalnosti i interesa.

Kako komentirate razlike u političkom, društvenom i medijskom tretmanu kulture u Francuskoj u odnosu na aktualno stanje u Hrvatskoj?

U Francuskoj kultura općenito, pa tako i književnost, imaju drukčiji tretman. To je velika država s velikim tržištem, pa je veći i broj čitatelja, i tiraža, i broj događanja posvećenih knjizi, iako nekim segmentima – primjerice poeziji – nije ni ondje lako. Francuski dnevni listovi, za razliku od naših, nisu književnost prognali sa svojih stranica ili je sveli na mizernih nekoliko redaka koji ni ne pretendiraju na naziv kritike. U pariškom ćete metrou vidjeti ljude koji čitaju, u zagrebačkom tramvaju baš i ne. U pariškim ćete parkovima vidjeti ljude koji čitaju, u zagrebačkima samo iznimno. Svaki tjedan putujem autobusom na relaciji Zagreb - Zadar i jedna sam od rijetkih koja drži knjigu u ruci. Prebrojite čitatelje po francuskim vlakovima! Politika vezana za knjigu i čitanje ne kreće od nakladnika i knjižnica, nego mnogo ranije, od djece i odgoja koji dobiju u vrtićima i školama, a knjiga, čini mi se, u njima i dalje nema adekvatan tretman. Čitanke vrve tekstovima slabe literarne vrijednosti, lektire se često odrađuju bez pokušaja otvaranja dijaloga ili razmišljanja o pročitanom. Općenito govoreći, knjiga se kod nas ne doživljava kao vrijednost: svi će kukati da je knjiga skupa, ali čak i kad košta kao runda u kafiću, većina će radije novac ostaviti na šanku. A knjige su, baš kao i bilo koje drugo umjetničko djelo, nevjerojatni svjetovi koji nas višestruko izgrađuju, koji nam omogućuju da zamišljamo nepostojeće, da sagledavamo postojeće, da proživljavamo nedoživljeno, da u drugome cijenimo drugost i prepoznajemo sebe, jednom riječju, da budemo bolji ljudi.

Kakva je uopće situacija za prevoditelje, možda i najviše nevidljive ljude u tzv. književnom lancu, u ovoj općoj krizi i još većoj krizi nakladništva i kulturne scene?

Situacija je dvojaka. S jedne strane imate naše Društvo hrvatskih književnih prevodilaca koje zdušno radi na tome da se status prevoditelja u društvu popravi, da postanemo vidljiviji: organizira brojna događanja, od izložbe prijevoda do predstavljanja prevodilaca tijekom cijele godine. Radi se i na tome da se osnuje prevodilačka kuća. I nagrade zasigurno tome pridonose. Zadnjih nekoliko godina mogućnosti dobivanja potpora za prijevode sve su brojnije. Ali s druge strane imate generalni problem krize, svima je trenutačno teško, svakoj karici u knjižnom lancu, i mislim da prevoditelji tu nisu ni iznimka niti su zakinutiji od drugih. Rekla bih da nam hitno treba jedna kulturna strategija koja se neće mijenjati sa svakom vladom nego će se kontinuirano i sustavno razvijati u svim segmentima, pa tako i na području knjige i književnosti.

Georges Perec

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi