INTERVJU: DAN OKI

Snimio sam hrvatski film o napadu na WTC

  • Autor: tportal.hr
  • Zadnja izmjena 07.07.2010 13:10
  • Objavljeno 07.07.2010 u 10:46
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Malo je ljudi koje poznamo bilo u New Yorku kobnog 11. rujna 2001. godine. Dan Oki, medijski umjetnik čiji će film 'Predstava' biti prikazan na ovogodišnjoj Puli, jest. Ne samo da je bio, već je i snimao rušenje Blizanaca, eksplozije i paniku. Spojem dokumentarnih snimaka i igrane nadgradnje s primjetnim eksperimentalnim filmskim izričajem nastao je film o globalnim i ljudskim problemima, film koji ne nudi rješenja, ali postavlja dobra pitanja

Kombinacijom dokumentarnog, igranog i eksperimentalnog došli smo do vašeg dugometražnog igranog prvijenca. Kako je nasta(ja)la 'Predstava'?

'Predstava' zapravo i nije moj prvi igrani film. Godine 2004. snimio sam svoj prvi igrani film, koji je skromno primijećen kod nas (imao je puno veći odjek u svijetu likovnih umjetnosti: izložba u Studiju Josip Račić i samostalna izložba u MSU, Zagreb), pod nazivom 'Oxygen4', za koji sam napisao scenarij, režirao ga i producirao. U filmu se govori nekoliko jezika: engleski, nizozemski, hrvatski, francuski i japanski. Zapravo se radi o nizozemsko-hrvatskoj koprodukciji s međunarodnom ekipom: Vili Matula, Barbara Gene, Atsushi Ogata, Marc Barbé, Nataša Lušetić, Marc Schmidt i drugi.

Film je bio na nekoliko festivala i u kinima u Amsterdamu, Parizu i Zagrebu. Zvuči kao puno novca, ali se zapravo radi o jako skromnoj produkciji. To je ljubavna priča hrvatskog astronauta Luke Vitlova (Vili Matula), socijalna fantastika u kombinaciji nekoliko žanrova i standarda - igranog, lažnog dokumentarnog i eksperimentalnog filma - snimljena u Amsterdamu i na Velebitu.

'Predstava' je nastala unutar sličnog umjetničkog procesa. Opet se radi o dvojnosti lokacija, samo sada imamo New York i Split. Produkcijska sredstva su skromna, a opseg je zaista velik u odnosu na sredstva, kao i kod prvog filma. Ovaj put su svi glumci i cijela ekipa iz Hrvatske, a u filmu se govori gotovo isključivo hrvatski. 'Predstava' je nastala organski, bez neke značajne odluke. Napisao sam scenarij baziran na onome što sam doživio u New Yorku 2001. godine i krenuo. Naravno da film nije doslovno prepričan osobni doživljaj, već je fuzija raznih vizura i elemenata. Radio sam s ljudima koje poznajem i za koje mislim da su izvrsni i da bih opet htio raditi s njima. Direktor fotografije Raul Brzić i montažer Davor Švaić su također itekako zaslužni za to što je ovaj film ugledao svjetlo dana.

Pula Film Festival

Pula Film Festival

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal


Da ste od prvoga trenutka planirali snimati dugometražni igrani film, što biste promijenili, ako išta, naravno?

Ništa. Nikada ne bih snimao film o napadima na WTC da nisam bio tamo i da nisam snimio ono što sam snimio i doživio ono što sam doživio. Snimati igrani film za mene može značiti iskonstruirati potpunu fikciju te istovremeno re-prezentirati stvarni događaj, a još mi je draže kad se stvarnosti isprepliću. Kako nikada dosad nisam aplicirao s budžetom za igrani film, nisam se trebao ograničavati u istraživanjima vezanima uz proces ili sadržaj.

Nikada nisam trošio velik novac, pa nisam ni imao odgovornost u tom smislu. Volim film, ali život je jedini medij koji svi mi imamo. Uživam raditi s ljudima na filmu, u umjetnosti i u životu te ostvarivati suradnje i prijateljstva. Iz tog razloga volio bih da se 'nađem' s nekim producentom i da se krenemo igrati u pravcu produkcije. Došao sam do toga da je sloboda spoznata nužnost... ha ha!

Poznat ste hrvatski eksperimentalist. Koliko vam je taj filmski rod pomogao, odnosno odmogao u igranofilmskim vodama?

Ja bih sebe prije nazvao medijskim umjetnikom, jer uz eksperimentalne filmove radim i izložbe. To je jako dobra podloga ukoliko se organski razvijate u pravcu filma, problem je iz medijske umjetnosti krenuti u film kroz neku vrstu odluke koju ne prati umjetnički proces ili dodatno obrazovanje.

U već spomenutom filmu 'Oxygen4' prošao sam kroz proces stvaranja igranog filma. Ono što je zanimljivo u projektu 'Oxygen4' jest da je njegov materijal odmah nakon snimanja 2001. godine stavljen na internet, tako da je publika mogla montirati pojedine scene prije nego što je bio gotov. Isto tako sam otvorio e-mail adrese karakterima iz filma, pa sam se dopisivao s raznim ljudima kroz karaktere. Ova korespondencija je na kraju ušla u film kao lažni dokumentarac.

Lev Manovich mi je rekao da sam ja prvi redatelj na svijetu koji je išao kroz takav proces, a cijeli projekt je zapravo neka vrsta umjetničko-filmskog eksperimenta. U 'Predstavi' se ponavlja interes za svijet životinja i odnos ljudi prema njima, kao u videoradovima 'Božanska bića' i 'Zoogen'. Također sam se kontekstualno koristio dvokanalnom videoinstalacijom kao sastavnim dijelom priče filma.

Mislim da je uz moje umjetničko iskustvo ipak vrlo važna činjenica da sam diplomirao novinarstvo i politologiju u Zagrebu 1989. godine, potom MA na Likovnoj akademiji u Arnhemu 1996. godine te pohađao Maurits Binger Film Institute u Amsterdamu. Grupa mentora na Institutu zaista me podučila za mene bitnim stvarima u filmu. Judith Weston je osoba od koje sam naučio najviše o režiranju glumaca, a njenu knjigu 'Directing Actors' preporučujem svima koji su u potrazi za tom vrstom znanja, dok su njene radionice briljantne. David Howard me učio scenariju, a Ken Dancyger strukturi filma i montaži. To je bilo 1998. i 1999. godine. To su zapravo bili filmski aspekti koji su mi nedostajali, ostalo sam uzeo iz medijskih umjetnosti.

U vrijeme kobnog 11. rujna 2001. bili ste u New Yorku. Film dijelom prikazuje opće stanje stvari, no kako je to vama izgledalo? Poput surovog spektakla, kao Stanislavu iz 'Predstave'?

Želio sam upravo prikazati opće stanje stvari. Taj dokumentarni dio istina je filma u tom smislu. Igrani dio druga je strana istog. Kada ste tamo prisutni tijelom i emocijama, to je potpuno druga priča. Kada idete dati krv i kažu vam da nema preživjelih i da se vratite doma, to je sasvim nešto drugo nego kada razmišljate jesu li to Amerikanci napravili sami sebi, kako o tome misle neki francuski politolozi. Mi to znamo i u odnosu medija prema ratu u bivšoj Jugoslaviji. Zato sam htio ispričati priču o mladim ljudima iz Hrvatske koji se nalaze u toj situaciji i žive je organski, bez konstrukcije u glavi. Prožimanje tih stvarnosti vrijednost je filma. Problemi malih ljudi ne nestaju, oni se samo nalaze u drugom kontekstu koji medijaliziranjem istrebljuje pravu stvarnost.

Pula Film Festival

Pula Film Festival

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal


Za potrebe budžetiranja filma posegnuli ste i za vlastitim sredstvima. Pored vlastitog novca, film vas je koštao i zdravlja, zar ne?

Da. Uložio sam u film osobni novac. Mislim da je to uz kupovinu stana najbolje što sam ikada financijski napravio. Ljudi sebi kupuju razne stvari i putuju. Prestao sam putovati, uštedio malo novca, malo dobio od HAVC-a u eksperimentalnoj kategoriji, prodao jednu videoinstalaciju i to je to.

Dosad nisam snimao filmove da bih dobio novac, uvijek sam ga samo trošio. Sretan sam što sam profesor na akademijama, pa od toga živim. A zdravlje, da... U stanu u New Yorku imali smo mašinu za čišćenje zraka, moja supruga i tromjesečni sin su uglavnom bili doma tih sedam dana u ulici Franklyn, a ja sam snimao i išao u kupovinu s malom maskom, pa sam valjda od toga i obolio, najprije sam samo kašljao, a onda je bilo malo teže... Srećom, sve je prošlo OK. Zanimljivo je da je u bolnici u Zadru prije mene bio čovjek s Paga koji je imao kemijsko oštećenje pluća od rušenja WTC-a. Tada u bolnici, u ljeto 2002. godine, počeo sam pisati scenarij za 'Predstavu'.

Glumačka ekipa nije pretjerano poznata široj javnosti. Tko su ti mladi glumci i kako ste ih birali?

Najprije sam tražio etablirane hrvatske glumce u dobi od 30-40 godina i to nije išlo, bili su prezauzeti ili sumnjičavi. Onda sam otkrio mlade glumce u Splitu. Vanda Boban i Marin Tudor su završili glumu u Mostaru, a Lana Hulenić, Marko Petrić i Elena Orlić su studenti glume Umjetničke akademije u Splitu. Kada sam se odlučio za ove mlade glumce, prepravio sam scenarij za mlađe karaktere od 20-28 godina. Uz njih u filmu glume Sandra Sterle, performerica i videoumjetnica te moja životna partnerica, Luka JokićSterle je moj mlađi sin, a Brian Willems je teoretičar filma koji predaje na Sveučilištu u Splitu. Dijaloge sam dopola napisao prije proba s glumcima, a drugu polovicu za vrijeme proba.

Koliko ste dugo snimali igrane scene u New Yorku? Je li bilo naporno na stvarnim lokacijama ponovno oživjeti stanje svijesti Njujorčana iz rujna 2001? 

U New Yorku smo snimali pet dana, nakon što smo u Splitu već snimali dva tjedna. Ustrojili smo se i sve savršeno odradili. U eksterijerima smo snimali iz ruke i najviše smo pazili da nam u kadar ne uđu novi automobili kojih nije bilo 2001. godine. Veći dio interijera New Yorka snimljen je u Splitu, pa smo morali paziti na kontinuitet glume, kostima i svjetla. Rekvizite smo dobili iz New Yorka i postavili ih u splitske interijere koji su fingirali njujorške. Snimanje na većini lokacija u New Yorku bilo je određeno postojećim dokumentarnim snimkama. Glumci, snimatelj Raul Brzić, asistentica režije Daina Oniunas Pusić – svi su gledali moje dokumentarne snimke i ja sam im dosta pričao o tome kako su se ljudi tada ponašali u New Yorku. Jako mi je olakšalo snimanje i poznavanje tog dijela New Yorka, a imao sam i pomoć svojih američkih kolega iz područja filma i medijskih umjetnosti, u čijim smo stanovima i snimali.

Koliko se New York promijenio u odnosu na tu 2001. godinu? Koliko ste se vi promijenili?

New York je fascinantan grad s puno slojeva, a ja ga ne poznajem toliko da bih mogao kompetentno govoriti o tome. Ono što ja vidim jest da su Njujorčani na jedan ne baš lijep način stekli veliko i teško iskustvo koje je taj dio svijeta gotovo zaboravio. Što će oni napraviti s tim, još ćemo vidjeti.

Svijet se također promijenio te godine, možda se još više promijenila naša slika o svijetu nego on sam. Odnosi među ljudima se pokušavaju mijenjati, ali odnos ljudi prema životinjama ostaje isti. Zato sam u film stavio dječakov svijet životinja.

Mislim da se ja nisam promijenio u smislu da sam skrenuo sa svoje životne putanje, prije bih rekao da sam još uvjereniji u ono što sam prije mislio i kako sam uvijek živio.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi