'U ovom trenutku na televiziji je barem četrdeset kanala koji prikazuju zločine, istinite ili izmišljene. Pogledate li Bibliju, vidjet ćete da na doslovno svakoj stranici postoji neka priča o zločinu. Ne mislim da je riječ o nekoj neobičnoj fascinaciji.' Barem tako o fenomenu true crime razmišlja Bill James, autor Popular Crimea, kultnog istraživanja američkih zločina, objavljenog u časopisu The New Yorker.

True crime zaokuplja pažnju milijuna obožavatelja kriminalističkih priča. Priče o istinitim zločinima i njihovim protagonistima oduvijek su zanimale publiku, no ovaj je žanr eksplodirao tek nedavno. Jeftino proizvedene, sočne priče popularnije su no ikad, a sve je širi broj platformi i načina na koje se pričaju: od klasičnih serijala prilagođenih Netflixu, preko sve popularnijih podcasta, pa do bezbrojnih kanala na YouTubeu.

Globalni fenomen i brbljaonica

U teoriji, riječ je o književnom i filmskom žanru u kojem autori istražuju stvarni zločin i detaljno opisuju postupke stvarnih ljudi. Fikciji tu nema mjesta. Ubojstvo je najčešći zločin: 40 posto uradaka fokusira se na priče o serijskim ubojicama. Ta se djela pojavljuju u raznim oblicima: kao knjige, filmovi, televizijske emisije i podcasti.

Mnogi radovi bave se senzacionalnim zločinima kao što su ubojstvo dječje misice JonBenét Ramsey, slučaj O. J. Simpsona ili Pamele Smart, koja je nagovorila dječake da ubiju njenog muža. Ostali se fokusiraju na manje poznata ili još nerazjašnjena ubojstva.

Posljednjih nekoliko godina žanr se razvio od večernjeg programa za opuštanje i morbidno uljuljkivanje u san do globalnog fenomena i brbljaonice u kojoj se na društvenim mrežama raspravlja o pravosuđu i kriminalu općenito. Ovi uradci otkrivaju zaboravljene i nikad istražene tajne, bave se psihologijom i sociologijom zločina te njenom poviješću.

Publika ih gleda jer je očito željna istražiti krajnosti ljudskog ponašanja i otkriti razloge koji pojedince nagone na zločin. Ljudi se više ne žele samo zabaviti gledanjem ili čitanjem o počinjenim zločinima; oni žele razumjeti kriminal i otkriti kako funkcionira pravosudni sustav. Zatreba li, oni su spremni djelovati kako bi ispravili učinjenu nepravdu.

Od Dostojevskog do Netflixa

Netflix je prepun takvog sadržaja: Mindhunter, Criminal Minds, Ozark, Inside the Mind of a Serial Killer... YouTube nudi kanale poput Buzzfeed Unsolveda, koji se bavi nadnaravnim i pravim zločinima. Jutjuberi kao što su Cayleigh Elise, Gabulosis ili LordanARTS imaju vojske sljedbenika koji gutaju njihove priče o manje popularnim, lokalnim ili prešućenim slučajevima. I uporno im se vraćaju jer svako malo donose svjež update slučaja.

Čitava stvar s tim true crime uradcima postala je toliko važna da je Jennifer Wilson u New York Timesu objavila članak u kojem razglaba o Dostojevskom i njegovu romanu 'Zločin i kazna' kao preteči današnje opsesije pravim zločinima te podsjeća kako su se u doba carske Rusije odvjetnici pozivali na glavni lik romana Rodiona Raskoljnikova kad bi tražili raspuštanje porote.

Fascinacija pravim zločinom oduvijek je plijenila pažnju publike. U prvoj polovici prošlog stoljeća iznimno su popularni bili časopisi kao što je True Detective, a širenjem televizije pravi kriminal i kriminalistička fikcija postali su dominantna sila na tržištu. Kameni temeljci žanra true crime svakako su romani 'Hladnokrvno ubojstvo' Trumana Capotea, 'Krvnikova pjesma' Normana Mailera ili najprodavanija žanrovska knjiga, 'Helter Skelter', o suđenju Charlesu Mansonu.

Magnet za ulagače i oglašivače

Moderne true crime priče kopaju dublje no ikad prije. Analiziraju loše odrađene istrage, ispituju širi društveni kontekst zločina i hvataju se u koštac s nepravdama pravosudnog sustava i kaznene politike. Podcast Serial i Netflixova serija 'Making a Murderer' iznjedrili su desetke imitatora koji svakodnevno otkrivaju zaboravljene slučajeve i raskrinkavaju zlouporabu pravde. Na svjetlo dana ponovno se izvlače stare afere pa se preispituju već sudski razriješeni slučajevi, poput ubojstva Nicole Brown Simpson i Rona Goldmana.

Sve to zanima milijune gledatelja i slušatelja, a to pak poput magneta privlači ulagače i oglašivače. Pravi zločini privlače pravi novac. Brojke govore same za sebe: u manje od godinu dana podcast Dirty John skinut je više od 33 milijuna puta. Facebook stranicu My Favorite Murder lajkalo je više od 300 tisuća fanova, a australski true crime dokumentarac Exposed u prvoj noći nakon emitiranja počelo je pratiti 12.000 ljudi.

Lani je samo u Americi prodano više od 1,6 milijuna knjiga s tom tematikom; skoro dvostruko više no godinu ranije. Na ljestvici 20 najtraženijih podcasta na iTunesu više od polovice bilo je vezano uz priče o istinitim zločinima. Zahvaljujući takvim brojkama, prihodi od oglašavanja na podcastima porasli su nevjerojatnih 90 posto. Cvatu i brojne popratne industrije; eto, brendirana My Favorite Murder dekica prodaje se za 90 dolara.

Podcasti su otkrili cijeli novi svijet

Novi mediji ukidaju mnoga ograničenja. Dokumentarci više ne moraju trajati samo pola sata ili sat; mogu se slobodno rastegnuti na desetak epizoda koje će gledatelji gledati kad god požele. Tako se dokumentarna mini serija 'O.J.: Made in America' rastegnula na čak 467 minuta.

Podcasti su otvorili cijeli novi svijet, a i publiku je lakše angažirati: najpopularnije emisije imaju ogromnu online sljedbu, a izrečene teorije komentiraju se, potvrđuju i ruše. Emisije se pritom nastavljaju i obnavljaju kako se neki slučaj razvija, a novi dokazi izlaze na vidjelo dana.

Nije sve tako bajno kako se čini na prvi pogled

Nekima ipak smeta način na koji se obrađuju mnogi slučajevi. Često je riječ o amaterskim uradcima koji se ne drže osnovnih zakona novinske profesije ili se drže samo jedne strane priče. Kad bi se stvar pojednostavnila, moglo bi se reći da su emisije koje stoje na strani žrtve uglavnom 'dobre', a 'loše' su one koje i u najvećim zločincima traže makar mrvicu dobrote. I to je uglavnom točno, barem s moralnog gledišta.

No postoji dakako i tamnija strana cijele priče. Sjajna dokumentarna prezentacija priče čini naizgled ozbiljnijima, ali maskira činjenicu da su često napravljene da bi publiku - zabavile. Sva ta melodrama i selektivno pripovijedanje radi iznošenja priče, a ne otkrivanja istine, ponekad imaju neželjene posljedice.

Intimni podaci o protagonistima razvlače se po društvenim medijima, ljude se napada i traumatizira, bili oni krivi ili ne. A sve zbog dobre priče i ljudske potrebe da se miješaju u tuđe živote. Cijeli je žanr stoga često kritiziran zbog neosjetljivosti na žrtve i njihove obitelji, a neki ga jednostavno opisuju kao najobičnije moralno i umjetničko smeće.