INTERVJU: BORIS PERIĆ

'Sado-mazo fantazme danas se isprepleću sa svim sferama života'

  • Autor: Gordan Duhaček
  • Zadnja izmjena 26.03.2015 14:53
  • Objavljeno 26.03.2015 u 14:53
.

.

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

U intervjuu za tportal.hr pisac i prevoditelj Boris Perić govori o tri knjige koje je proteklih mjeseci objavio, otkriva detalje o mitskoj povijesti Praga, objašnjava kakav i koji to Gregor povezuje Krležu, Kafku i literarnog osnivača mazohizma Leopolda von Sacher-Masocha te objašnjava kako je zaradio titulu dežurnog vampirologa hrvatske književnosti

Nakon što je prošle godine njegova verzija 'Povratka Filipa Latinovića' završila u finalu književne nagrade roman@tportal.hr, pisac i prevoditelj Boris Perić i u proteklih je nekoliko mjeseci objavio i uredio tri interesantne knjige. OceanMore mu je objavio fascinantnu, eruditsku i vrlo zabavnu esejističku knjigu 'Važno je zvati se Gregor'; s etnologom Tomislavom Pletencem Perić je pak u nakladi TIM Pressa objavio 'Zemlju iza šume', knjigu koja se bavi – kako glasi i podnaslov – vampirskim mitom u književnosti i na filmu, dok je za Ediciju Božićević preveo i uredio 'Praške priče', mini antologiju najboljih priča o Pragu iz pera autora koji su o ovom slavnom gradu pisali na njemačkom jeziku.

To je i povod i razlog intervjua s Borisom Perićem, jednim od najzanimljivijih suvremenih hrvatskih pisaca koji nije ništa manje zanimljiv sugovornik.

Uredili ste knjigu 'Praške priče' u kojoj donosite pripovijetke Franza Kafke, Rainera Marije Rilkea, Egona Erwina Kischa i Gustava Meyrinka o glavnom gradu Češke. Njih osim Praga ujedinjava i njemački jezik na kojem su pisali o Pragu. Kako je nastala ideja za ovu knjigu, odnosno što je to specifično u slici Praga koju nude ova četiri pisca?

Četvorica pisaca spadaju mi, svaki iz svog razloga, među draže, kao što mi je i Prag jedan od najdražih gradova koje sam imao priliku posjetiti. Mislim da je Prag dao bezbroj velikih pisaca, što čeških, što njemačkih, što židovskih koji su svaki na svoj način doprinijeli kulturnoj jedinstvenosti zlatnog grada na Vltavi. No, njihovim objedinjavanjem trebali bi se baviti antologičari, dok je ova moja knjižica samo skromna čitanka koja u najboljem slučaju daje uvid u jedan specifičan segment praške književnosti, pa i praške povijesti, svejedno doživljavali je mi okultno kao Meyrink ili politički kao u konkretnom slučaju Rilke, povijesno-reportažno kao Kisch ili zakučasto kao Kafka.

Prag je grad s dugom poviješću, poznat po mitovima i legendama te prožimanju različitih kultura. Koliko je zapravo mističan i fantastičan taj Prag iz 'Praških priča'?

Mističnost je, usudio bih se reći, nota koje se Prag zaista ne mora stidjeti. Taj grad oduvijek je privlačio duhovne pustolove poput alkemičara Johna Deeja. Ipak bi bilo nepravedno svoditi ga isključivo na poprište mističnih legendi kao što je, primjerice, ona o golemu, jer njegov je značaj mnogo veći, posebice za kulture koje se u njemu isprepleću, a nisu uvijek bile međusobno suprotstavljene, već su znale uspostavljati itekako harmoničan suživot. Rekao bih da upravo na tom planu praška duhovna klima gledana kroz stoljeća obiluje stabilnim platoima, ali i mračnim procjepima, pa i ponorima u kojima, potrudimo li se, možemo pronaći mnogo toga fascinantnog. Mene je u svakom slučaju Prag osvojio na mnogim razinama. Jedna od njih svakako je književna.

U pogovoru 'Praških priča' ističete da je između 1880. i 1930. praškom književnom scenom vladao gnosticizam. Možete li detaljnije objasniti kako se manifestirao taj utjecaj, samo u književnim djelima ili i u književnom životu Praga?

To je misao koju je u svojem djelu 'Austrijski duh' svojevremeno formulirao američki povjesničar kulture William M. Johnston opisujući prvenstveno ozračje koje je vladalo unutar često izjednačavane praške njemačke i židovske kulture u doba češkog nacionalnog buđenja, pa i kasnije dominacije. To ozračje, smatra Johnston, a nema previše razloga da se s njime ne složimo, rezultiralo je prilično crnom, pesimističkom slikom svijeta koja je uvelike nalikovala onoj koju su gajili pripadnici različitih gnostičkih tradicija, svijeta u kojem je sve daleko, tajno i skriveno, bio to bog, zakon ili naprosto smisao. Ako je takva klima na političkom planu i znala uroditi kritičnim situacijama, književnosti je ona svakako dala zanimljive impulse, iako ne mislim da se ijedan od pisaca koje sam prevodio – osim možda donekle Meyrinka – svjesno povodio za gnosticizmom. Radi se naprosto o zanimljivoj koincidenciji.

Proteklih mjeseci objavili ste više knjiga, sve nakon odlično primljenog romana 'Povrata Filipa Latinovića'. Jedna od njih je i 'Važno je zvati se Gregor', esejistička studija u kojoj povezujete Kafku, Krležu i Leopolda Sacher-Masocha. Koje ste poveznice našli među njima, tko je taj Gregor?

Budući da sam se, mahom prevodilački, dosta bavio djelom Leopolda Sacher Masocha, autora koji ni u nas krajem devetnaestog stoljeća nije bio nepoznato ime (u Zagrebu su se izvodile njegove drame, a zanimljiv esej posvetio mu je posredno, u sklopu osvrta na memoare njegove supruge Vande, i Antun Gustav Matoš), prije ili poslije morao sam naletjeti i na studiju Gillesa Deleuzea o njemu, nakon čije lektire bi i ignorantima trebalo biti jasno da se na mazohizam, istina, može gledati kao na neku vrstu seksualne opsesije, ali i kao na sasvim legitiman društveni ili politički stav koji svoje teorijske korijene pronalazi, recimo, kod Hegela, a odlikuje se i velikom dozom humora. U svjetlu potonjeg pokušao sam ocrtati tri lika trojice autora koji su se svaki iz svog kuta pozabavili tim fenomenom, lika koji se, slučajno ili ne, zovu/prezivaju Gregor, a to su Sacher-Masochov Severin Kusiemski ('Venera u krznu'), koji po sklapanju ugovora s gospodaricom uzima 'ropsko ime' Gregor, Kafkin Gregor Samsa (to više što se između 'Preobražaja' i 'Venere u krznu' mogu dokumentirati i sasvim realne poveznice) te Krležin doktor Kamilo Gregor ('Glembajevi'), odnosno u daljnjoj razradi Filip Latinovicz. Svi oni nose teret nečeg legalističko-idealističkog, čega se, najkraće rečeno, uz dosta humora rješavaju kroz vlastite mazohističke fantazme.


Koliko se 'Važno je zvati se Gregor' može čitati kao klasična književna studija i analiza, a koliko je taj tekst proizvod vaših konstrukcija i opsesija? S druge strane, što ćemo novo znati o Kafki/Krleži/Sacher-Masochu nakon čitanja 'Važno je zvati se Gregor'?

Na prvi dio pitanja nisam pozvan odgovoriti, taj dio posla morat će ipak odraditi čitatelj sam, a ne mislim ni da u mojim esejima ima nečeg što bih mogao bez ostatka nazvati opsesijom, osim možda želje da koliko je moguće razgovijetno progovorim o jednom motivu koji se u književnosti često zanemaruje i koji je – Kafka je o tome dosta rekao svojim konceptom 'male književnosti' – na kraju čini čak i političkom. Sadistička i mazohistička fantazma, kako su ih zvali Jacques Lacan, Gilles Deleuze i mnogi drugi, danas se isprepleću u svim sferama života i odavna se više ne mogu trpati u geto seksualnosti, ma što god autorice knjiga poput 'Pedeset nijansi sive' o tome mislile. Mnogo je političkog angažmana u romanima i novelama De Sadea i Sacher-Masocha, kao što na krilima psihoanalize mnogo toga mazohističkog možemo pronaći kod Krleže, pa i Kafke, gdje se upravo na taj način barata zakonom. Jedna klasična književna studija možda bi se izgubila u potrazi za konkretnim poveznicama među trojicom autora i moguće bi se zaustavila na nemogućnosti njihova preciznog određivanja. Olabavimo li, međutim, barem malo tu znanstveno-istraživačku stegu, preklapanja u njihovim tekstovima sama će nam upadati u oči, a da nitko nije izravno utjecao ni na koga, već je posrijedi nešto šire, naprosto zajedničko, svojstveno kulturi 20. stoljeća kao malo što drugo.

Leopold Sacher-Masoch poznat je kao utemeljitelj mazohizma, ponajviše po svojem romanu 'Venera u krznu'. Kako je on utjecao na relativno 'aseksualne' pisce poput Kafke i Krleže?

Ne bih rekao da su Kafka i Krleža nužno aseksualni pisci, samo zato što o seksu ne progovaraju na najizravnijim razinama. Da sad ne ulazim u cjelokupne opuse, ali pogledajmo samo koliko važnu ulogu seksualnost zapravo igra u Krležinoj 'Gospodi Glembajevima' ili pak u 'Povratku Filipa Latinovicza', primjerice, kroz Filipovo krajnje osebujno emotivno oblikovanje majke, kasnije i Bobočke, a bome i Kyrialesa, o liku Baločanskog da se i ne govori. A Kafka? Pa što bi, recimo, bila fotografija 'dame u krznu' kojoj je okvir Gregor izrezbario 'mukotrpnim ručnim radom' i na čijem staklu na užas sestre 'hladi uzavreo trbuh', ako ne zorna slika moderne, a hoćemo li, i postmoderne seksualnosti, gdje refleksija zaista zrači primamljivije od originala, da sad ne kažem nešto nepristojno. Sve to, dakako, možemo pronaći i kod Sacher-Masocha, ali i kod velikog broja drugih autora, što bismo ih na prvi pogled nazvali aseksualnim. Koliko me sjećanje služi, Andy Warhol jednom je rekao da je seks najbolji kad se ne prakticira. Pa zar to ne bi bio govor o seksualnosti?

Iako se bavite šarolikim rasponom tema, u javnosti vas se najviše prepoznaje kao literarnog stručnjaka za okultno i nadnaravno, ponajviše vampire. To je zahvaljujući i vašem romanu o istarskom vampiru Juri Grandu, a sada se tome dodaje i knjiga koju ste zajedno napisali s etnologom Tomislavom Pletencom pod naslovom 'Zemlja iza šume'. Podnaslov je pak 'Vampirski mit u književnosti i na filmu'. Dakle, zašto opet vampiri?

Tu ste potpuno u pravu, stigme 'vampirologa' nakon svih tih knjiga neću se tako lako riješiti. A i tko mi je kriv, kad zabadam nos u teme koje se u popularnim light varijantama prodaju toliko bolje. Ipak, ne treba zaboraviti da smo kolega Tomislav Pletenac i ja prije ove napisali još jednu zajedničku, usudio bih se reći društveno vrijednu knjigu, a to su bila 'Fantastična bića Istre i Kvarnera'. Kako nam obojici opsesija zapravo i nije zagrobni život natopljen krvlju, već svojevrsna dekonstrukcija kulturnih fenomena današnjice (trenutno planiramo knjigu o 'postmodernom' humoru), razumljivo je da smo se nakon svih tih istraživanja odlučili još jedanput posvetiti temi vampira, jer je ona naprosto neiscrpna, a dva ključna pitanja dosad ipak nismo obrađivali u dovoljnoj mjeri; prvo, koja je zapravo geneza mita o vampirima, posebice u svjetlu njegove kulminacije u Stokerovu romanu 'Drakula', i drugo, tko je zapravo taj bajronovsko-stokerovski vampir i služi li on isključivo za dokone noćne zabave ili u sebi utjelovljuje i dosta zemaljskog, recimo političkog, socijalnog ili, eto, seksualnog mraka. Rezultati do kojih smo došli – pa i na osnovi uvida u Stokerove bilješke i druge dokumente iz vremena rada na romanu – veoma su zanimljivi.

Naslovnice tportal.hr

Naslovnice tportal.hr

Izvor: Promo fotografije / Autor: tportal.hr/Mihaela Maras

Koja je razlika između Stokerova 'Drakule' i današnjih vampira, poput onih iz serijala 'Sumrak'? Kako su to vampiri evoluirali kroz 20. stoljeće?

Razlika je ogromna, jer današnji su vampiri doživjeli svoj krizom uvjetovani moralni obrat, primjerice u romanima Stephenie Meyer, i postali dobri dečki, kreposni, čedni, odgovorni i do zla boga privlačni. Stokerov Drakula bio je sve drugo samo ne to, ali njegovo usidrenje u stvarnosti bilo je utoliko zahvalnije i snažnije. Iako su ishodišta mita o vampirima daleko starija i ništa manje zanimljiva, ovdje valja reći da je Drakula dijete jedne specifične epohe, ali njegova priča može nam itekako pomoći da se snađemo u sadašnjosti koja zapravo i nije ništa manje crna. Vampiri iz serija i knjiga poput 'Sumraka' tu nam neće biti od prevelike koristi, jer oni su projekcija želje i njih je porodila jedna sasvim drukčija nelagoda. Što, opet, ne znači da i oni ne govore mnogo o vremenu samom.

Koliko je 'Drakula' proizvod tadašnjih književnih trendova u Velikoj Britaniji (u knjizi spominjete Conradovo 'Srce tame' kao paradigmatski roman epohe), je li riječ o romanu koji – isključivo literarno gledajući – preživljava test vremena?

Ma koliko ga neki dobronamjerno trpali u trivijalnu literaturu, Drakula je test vremena preživio u trenutku kad je objavljen, a preživljava ga uspješno još i danas, jer to je svakako bilo vrijeme o kojem je valjalo progovoriti tada, a Stoker je to svojim romanom nedvojbeno učinio, ali pitanja koja on otvara zapravo nas nikad nisu prestala tištiti. Naravno da Drakuli ne možemo odreći žanrovsku pripadnost nekakvom postgotičkom hororu i vjerojatno smo ga svi prvi put čitali upravo na taj način, ali druge vizure koje se otvaraju zainteresiranom čitatelju nekako mi se čine podjednako važnima, ako ne i važnijim. Uzmimo samo kolonijalni aspekt romana i današnju situaciju u islamskom svijetu, poglavito iz zapadnjačke vizure. Kad-tad će se i o tome književno progovarati kroz neki novi tip horora. Vampir je, usudio bih se reći, jedna od uspjelih metafora za ono što će kasnije nazvati 'drugi'.

Jedno poglavlje u knjizi posvećujete 'vampirskoj (homo)erotici'. Jasno je da sa svim tim razgolićenim vratovima i usnama na njima sam čin vampirskog pijenja krvi ima i jednu seksualnu notu... Kako se manifestira ta vampirska erotika i homoerotika, koje biste primjere naveli kao reprezentativne?

Kako se u Stokerovo doba odnosilo prema homoseksualnosti, možda najzornije pokazuje suđenje Oscaru Wildeu, na koje je Stoker u svojem romanu, usudio bih se reći, prikriveno reagirao. Naravno, ne bih sad inzistirao na nekakvoj seksualnoj vezi između Stokera i Wildea, no činjenica je da tu ima nečeg veoma suptilnog. Na planu samog romana određene homoerotske tenzije uočljive su među likovima kao što su grof Drakula s jedne i Abrahan van Helsing s druge strane. Zanimljivo je kako se one sve vrijeme prelamaju preko ženskih likova kao što je recimo Minna Harker. Odnosno, kako je to formulirao Christopher Craft: 'Samo kroz ženu muškarci se dodiruju.' Što se tiče erotizacije i seksualizacije krvi, ne bih rekao da je ona rezervirana samo za jednu spolnu preferenciju, no to već iz sasvim drugih razloga ulazi u područje psihijatrije.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi