INTERVJU

Rumena Bužarovska: Kod nas je jako popularno željeti se iseliti jer nas naša zemlja 'ne zaslužuje'. Ljudi taj koncept neodgovorno usvajaju čak i kad im je život pristojan

  • Autor: Tina Barbarić
  • Zadnja izmjena 16.09.2020 10:48
  • Objavljeno 16.09.2020 u 10:05
Rumena Bužarovska

Rumena Bužarovska

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Boris Grdanoski

Makedonska književna zvijezda Rumena Bužarovska gostuje na 13. riječkom sajmu knjiga i festivalu autora Vrisku, koji traje do 19. rujna, a tim povodom s nagrađivanom kratkopričašicom razgovarali smo o njenoj novoj zbirci 'Nikamo ne idem', u kojoj se dotaknula želje da se emigrira, tako prisutne u ovoj regiji, te na kompleks inferiornosti koji ovdašnji ljudi osjećaju prema strancima. Osvrnula se i na makedonsku književnu scenu i koronavirus koji je, kaže, iskristalizirao i sve probleme obrazovnog sustava njene zemlje

U nakladi V.B.Z.-a ove godine izašlo je hrvatsko izdanje posljednje, četvrte zbirke priča Rumene Bužarovske, makedonske, a, kako kaže njen ovdašnji urednik Kruno Lokotar, 'po udomaćenosti i prihvaćenosti već dugo i naše spisateljice'. Prije 'Nikamo ne idem' objavila je zbirke 'Žvrljotine' (2006.), 'Osmica' (2010.) i 'Moj muž' (2014.), za koju je 2017. dobila nagradu istarske županije 'Edo Budiša'. Osim u Hrvatskoj, knjige su joj objavljivane u Srbiji, BiH, Crnoj Gori, Sloveniji, Italiji, Mađarskoj i SAD-u.

Bužarovska je 2018. bila stipendistica Međunarodnog književnog programa na Sveučilištu u Iowi. Književna je prevoditeljica s engleskog na makedonski (Lewis Carroll, Truman Capote i John M. Coetzee) i izvanredna profesorica američke književnosti na Filološkom fakultetu u Skopju.

Na festivalu Vrisak nastupit će iz Skopja putem live streama 16. rujna u 21 sat u sklopu programa 'Na margini: glasovi drugih' i govorit će o knjizi 'Nikamo ne idem'. Pridružit će joj se, pored Lokotara, njen prevoditelj Ivica Baković i kolega pisac Marko Tomaš.

Vaša pretposljednja zbirka priča 'Moj muž' fokusirala se na iskustva žena u braku i na patrijarhat. Posljednja vam je četvrta zbirka 'Nikamo ne idem'. Kakvi su vas likovi i teme okupirali u njoj?

Nisam odstupila predaleko od onoga čime se uvijek bavim, a to su intimne drame uzrokovane socijalnim, ekonomskim i drugim političkim problemima našeg vremena i prostora. U mojim pričama opet dominiraju žene - i pored toga što imam jednog odraslog i jednog maloljetnog protagonista - a patrijarhalni odnosi opet su prisutni kao nešto neizbježno što utječe na naše živote. No u ovoj zbirci fokusirala sam se i na problem ekonomske migracije, prisutan u našoj regiji, tj. želju da se emigrira, želju preseliti se iz naše zemlje jer nas ona ne zaslužuje, jer ovdje nema nade za bolje sutra, jer se ovdje sve raspada. Taj je koncept jako popularan kod nas i ljudi ga neodgovorno usvajaju čak i kad im je život pristojan, tražeći bolji i često jednostavno bogatiji život drugdje. Osvrnula sam se i na kompleks inferiornosti prema strancima i nemogućnost pripadanja kod onih koji žive između dvije kulture.

tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Boris Grdanoski

Jedna od zanimljivosti zbirke jest to da je posljednja priča u njoj 'Osmi mart', a zove se jednako kao i priča iz zbirke 'Moj muž'. Možete li se osvrnuti na ovu poveznicu?

Osobno su mi osmomartovske priče omiljene i željela bih u svakoj zbirci zadržati tradiciju da imam jednu priču koja se zove 'Osmi mart' te koja završava povraćanjem na sve ono što je lažno u našem društvu. Taj mi je dan značajan, a puno onoga što se odvija oko njega često mi je apsurdno i čini mi se da zaslužuje humorističnu grotesku.

Spomenuli ste da se u novoj zbirci osvrćete na kompleks inferiornosti koji ljudi iz Makedonije osjećaju prema strancima i prema ljudima koji su 'uspjeli' u drugim zemljama, kao i na, s time povezan, kompleks superiornosti stranaca kad svraćaju u ove krajeve. Zašto vam je to važna tema?

Tema je univerzalna i vezana je uz osjećaj zavisti, ali je također socijalna i u velikom razmjeru vezana je s rasom i klasom. Često se govori da su Makedonci gostoljubivi, recimo. To jest točno ako dolazite iz zapadnog svijeta i ako ste bijele rase. Ako ste tamnoputi, ako ste Albanci, Romi ili migranti, gostoljubivost za vas ne važi. To se vidi i u drugim balkanskim državama i na drugim mjestima na kojima se ljudi osjećaju kao da im je država beznačajna pa to onda kompenziraju time što su servilni prema strancima, a koji s druge strane smatraju da je to zbog toga što su oni intelektualno i moralno superiorni, pa se ponašaju kolonijalistički. Beskrajno je tužan taj dinamični kontrast između domaćeg servilnog naseljenja i arogancije stranaca.

Kako vidite makedonsku književnu scenu, kakvi su trendovi i kakav joj je položaj u odnosu na druge zemlje bivše Jugoslavije?

Mlada generacija pisaca dosta je aktivna i uglavnom pišu romane. Evo, nedavno je izašao prvi queer makedonski roman Petra Andonovskog, što je novina kod nas. U posljednjih nekoliko godina pojavila se i scena književnosti za djecu pa je nedavno festival 'Druga prikazna' tematski posvetio svoje izdanje djeci, što je bilo jako uspješno. Našoj književnosti je teško probiti se u regiji zbog jezične barijere. Ipak se ta književnost mora prevesti, što naravno uvijek košta više i neće svaki izdavač uložiti u to. Uz neke iznimke, naša književnost rijetko dobiva kritike u medijskim prostorima bivše Jugoslavije, a zbog jezika ne može ni konkurirati za nagrade - tako da smo uglavnom isključeni iz te priče. Evo, zapitajte se sami koliko makedonskih autora poznajete, a koliko srpskih, bosanskih ili crnogorskih.

tportal

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Boris Grdanoski

Jedna ste od pokretačica makedonskog pokreta #MeToo. Kako ste postali dijelom te priče i vidite li neke pomake i promjene u odnosu na ranije?

Grupa prijateljica - sedam nas je bilo - okupile smo se i odlučile da je vrijeme pokrenuti nešto nakon vala #metoo u svijetu, nešto što će otvoriti bitna pitanja o iskustvima zlostavljanja i uznemiravanja žena iz pozicije moći u našem društvu. Naš hešteg bio je #segakažuvam, što znači 'sada kažem' i osvrće se na to da je bitno da žene progovore o iskustvima sada, a da nije bitno kada su se ona dogodila. Kontaktirale smo s našim prijateljicama koje su nas podržale i odlučile podijeliti svoja iskustva. Onda je val krenuo i postao masovan te osvijestio dio našeg društva. Na početku smo dobivale negativne komentare jer muška populacija uopće nije bila svjesna toga kroz kakvo zlostavljanje žene svakodnevno prolaze (ispalo je da najviše takvih iskustava ima u obrazovnom sustavu) i naravno, kao što patrijarhat nalaže, nisu nam vjerovali, tražili su imena zlostavljača - kao da je zlostavljanje individualan, a ne sustavan problem itd. No godinu kasnije pokrenuli smo nastavak vala, fokusiran na uznemiravanje žena u javnim prostorima, #SegaKažuvam #KadeNeOdam (zanimljivo je da je u Hrvatskoj kasnije spontano krenuo isti val #ženeujavnomprostoru), i vidjelo se po reakcijama da su ljudi znatno senzitivniji i informiraniji što se tiče feminističkih pitanja te općenito ženskih iskustava.

Zanimljiv projekt u kojem sudjelujete je i PičPrič. Kakav je to koncept i tko je sve sudjelovao?

To je inicijativa pričanja ženskih priča koju smo pokrenuli moja prijateljica Ana Vasileva i ja, inspirirane Pričiginom u Splitu, na kojem sam nastupala nekoliko puta. Naš se koncept fokusira na produžavanje ženske oralne povijesti i na normalizaciju ženskih iskustava. Postojimo već pet godina i dosad smo organizirale više od 15 događaja različitih tema. Iz regije su nastupale Mima Simić, Asja Bakić, Lejla Kalamujć i Marija Ratković, a ove godine trebale smo ugostiti i Jelenu Veljaču, no nastup je nažalost propao zbog pandemije.

Predajete američku književnost i prevođenje na Filološkom fakultetu u Skoplju. Kakvo je stanje na fakultetu i kako doživljavate generalno stanje makedonskog obrazovanja? Problemi su se vjerojatno iskristalizirali u vrijeme korone.

Stanje makedonskog obrazovanja, a time i sveučilišta, prilično je bijedno. Već desetljećima ministarstvo obrazovanja i ministarstvo kulture stradaju u međupartijskim preračunima, a i osnovne i srednje škole su partizirane, tako da i kad se pojavi kvaliteta, nema kontinuiteta u progresu. Naravno, ovo se sve reflektira i na sveučilište, a ono je pak refleksija stanja društva. U toku pandemije točno se sve iskristaliziralo. Osim što je naš univerzitet bio i još je nespreman za pandemiju, pa još nismo vidjeli funkcionalne online platforme za nastavu, ostavili su nas da se sami snalazimo onako kako znamo i umijemo, a vidjelo se koliko je potrebno unaprijediti nastavu i prilagoditi je svijetu koji se ionako sve više i više seli online. Nove generacije već nemaju potrebu učiti napamet, kao što smo nažalost mi radili (mada i mi, u suštini, nismo imali tu potrebu), jer informacije su im u džepu, u mobilnom telefonu. Konačno, mislim da je trenutni izazov u reformi obrazovanja fokus na vještine skupljanja, sistematiziranja i sintetiziranja informacija, bar u humanističkim znanostima.

Pišete li nešto novo i kako vam je spomenuta korona utjecala na život i rad?

Trenutno sam u fazi skiciranja i skupljanja materijala, no tijekom korone imala sam baš puno posla, što me na određen način psihički spasilo. Napisala sam scenarij za kratkometražni film koji će se snimati ako dozvoli pandemija, a i dugometražni, za koji sam dobila potporu HAVC-a. S prijateljicom sam pripremila knjigu za djecu, što nas je malo razveselilo tijekom dugih vikenda provedenih u karanteni, dok je trajao policijski sat.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!