KAZALIŠNA KRITIKA

Rikard III kao suvremeni politički triler nikog ne ostavlja ravnodušnim

  • Autor: Nina Ožegović
  • Zadnja izmjena 16.12.2017 13:16
  • Objavljeno 16.12.2017 u 13:14
Scena iz predstave 'Rikard III'

Scena iz predstave 'Rikard III'

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Jasenko Rasol

'Rikarda III', najpolitičniju povijesnu dramu Williama Shakespeara, koja je premijerno izvedena u petak u Gavelli, publika je ispratila s ovacijama, zasluženo nagradivši trud glumaca, redatelja Aleksandra Popovskog i cijelog umjetničkog tima, koji su s puno žara, zanimljvo i u duhu našeg vremena, prikazali lik i djelo Rikarda III, najzloglasijeg engleskog kralja

Redatelj Aleksandar Popovski već je nekoliko puta radio u Gavelli ('San ljetne noći', 'Peer Gynt') i svaki put je s velikim uspjehom, ne robujući klišejima, donio na scenu priču na nov i uzbudljiv način. U slučaju Shakespearove rane tragedije o najzloglasnijem engleskom kralju Rikardu III, beskrupuloznom ubojici i krvniku, žednom moći i krune, koji po legendama nije prezao ni od čega kako bi se dočepao vlasti, naglasak je stavio na profil i karakter vojvode od Gloucestera, odnosno, na proces nastanka zločinca utjelovljenog u liku kralja Rikarda III. U tom kontekstu posebno je zanimljiv bio prikaz kako jedan frustrirani čovjek, fizički i duhovni invalid, nemoralan i zao, bez ikakvih šansi da se popne na tron, uspijeva premostiti sve prepreke i preko leševa brojnih suparnika i rođaka doći do prijestolja.

Predstava počinje veličanstveno: na sceni se ukazuje golemo sivo stepenište, vlada polumrak, u daljini, gdje se samo naziru bedemi zatvora,  dižu se pare i magle, atmosfera je zloslutna, lijevo naprijed vidi se grob, a tada na scenu dolazi šepavi 'sin pakla' đavolskog izgleda, odjeven u crne hlače i bijelu košulju, kratko ošišane kose, s kratkim brčićima, nalik na Hitlerove, i započinje priča o Rikardu III. Ali ubrzo vidimo da to nije samo priča o tom okrutnom kralju nego o svim vladarima, ili barem o većini beskrupuloznih vlastodržaca, koje vlast, moć i novca čini okrutnijima nego što su bili prije nego što su se u ruke dobili žezlo. Dakle, priča o tome kako moć i vlast utječe na ego, ali u isto vrijeme i o tome kako društvo obilježava drukčije i Druge, posebno one hendikepirane, i kako ta hendikepiranost utječe na njihov karakter i pretvara ih u zvijeri.       

Vizualno najefektniji i najdojmljiviji dio je onaj u kojem Rikarda III. proganja savjest. U kazališno moćnoj sceni cijeli ansambl sjedi na stepeništu i ritmički udara u bubnjeve dok Rikard, pokriven crvenom bojom (krvlju) pleše u sredini, izvijajući hendikepirano tijelo na groteskni način, a istodobno se poigrava golemom krunom (promjer barem metar i pol), simbolom njegovog uspjeha i njegovog pada. U toj sceni je vidljivo da je Rikard zapravo duboko frustrirani čovjeku kojeg je društvo zbog njegova hendikepa bacilo na marginu i koji nalazi izlaz u snu o kruni. Dakle, žrtva svoje naravi, svog nakaznog izgleda i vlastitih inhibicija, te snova o slavi i moći.

  • +16
  • +13

Rikard III u Gavelli

Izvor: Licencirane fotografije / Autor: Jasenko Rasol

Važno je reći da su Popovski i Grabarić odlučili da lik Rikarda III ne prikažu plošno, u crno-bijeloj varijanti, nego kao osobu sa savješću, koji se u tom snu bori s demonima svojih zlodjela. Naime, Rikard III je rođen kao 'nakaza' i kako sam kaže, 'ljubavnik ne može biti' pa 'odluči zločincem postati' jer 'sanja samo o vlasti' pa kako mu 'život druge ne nosi radosti, samo se krune želi dočepati ' te se pretvara se u 'sina pakla'. Dakle, društvo ga je onako šepavog, grbavnog i mucavog diskreditiralo i diskvalificiralo, ne davši mi ni priliku za dostojan život i uspjeh, ali on usprkos tome 'želi samo krunu', kao da svima želi dokazati da unatoč svojim fizičkim hendikepima može biti ne samo ravnopravan s drugima nego još moćniji i superiorniji.

U naslovnoj ulozi Rikarda III briljirao je Ozren Grabarić, koji je svom kralju, osim potrebne zlobe, pokvarenosti i okrutnosti, dodao i dozu impresivnog crnog humora, totalno bezosjećajni pogled na situacije i ljude, nečeg đavolskog ali i duhovitog i zabavnog, što ga goni na nedjela i zločine. Nema te cijene koju Rikard neće platiti kako bi izliječio svoje frustracije i popunio duboku emocionalnu provaliju u sebi, koju su stvorili ti hendikepi. Ali na kraju njegovog paklenog puta, u čudesnoj sceni sna, napada ga savjest i Rikardove brojne žrtve dolaze na naplatu.   

  • +6
  • +3

Ozren Grabarić

Izvor: tportal.hr / Autor: Matej Grgić

Grabariću je dostojnu glumačku podršku dao cijeli Gavellin ansambl u kojem su glumci, od Andreja Dojkića kao Vojvode od Clarencea, Rikardovog brata, preko Svena Šestaka kao Lorda Hastingsa, Martine Čvek kao Lady Ane i posebno odlične Dijane Vidušin kao Kraljice Elizabete do Svena Medvešeka kao Lorda Riversa, Živka Anočića kao Vojvode od Buckinghama, Bojane Gregoriće Vejzović u ulozi Kraljice Margarete i Slavice Knežević kao Rikardove majke, uvjerljivo interpretirali svoje uloge. Svoj važni doprinos predstavi su dali i glumci u manjim rolama Ivan Grčić, Đorđe Kukuljica, Hrvoje Klobučar, Filip Šovagović, Nikola Baće i Anica Kovačević. Bitno je da se predstava nije pretvorila u Grabarićevu monodramu nego je cijeli ansambl, bez obzira na veličinu ili važnost uloge, 'zagrizao' u svoj lik i ravnopravno sudjelovao u gradnji ovog snažnog i zanimljivog čitanja tog Shakespearovog komada. Bravo za ansambl Gavelle. 

Važnost ovog najnovijeg 'Rikarda III' u čitanju Aleksandra Popovskog možemo sagledati i u kontekstu aktualne hrvatske (ili svjetske) situacije, kao suvremeni politički triler, što je posebno naglašeno u sceni na kraju prvog dijela kad se na zapovijed Rikarda III ubija nedužni čovjek i naravno proglašava krivim samo zato što nije podržavao u tom trenutku poželjnu političku opciju. U tom su trileru glavni likovi političari, kriminalci i prijetvorni službenici, odnosno, šutljivi narod. Zločinci postaju zvijezde, nevini ljudi osuđuju se bez suđenja i proglašavaju zločincima, laž se dugotrajnim ponavljanjem pretvara u istinu, a istina proglašava laži, a beskrupulozni službenici, željni vlasti, moći i novca, bez pitanja izvršavaju krvava djela političara. Doduše, ima i onih koji dižu glas (Filip Šovagović) i protive se takvoj situaciji, ali su u manjini, i oni ne ispisuju povijest.  

U svakom slučaju, najnovija Gavellina predstava je vrlo dobra, zanimljiva, moćna i aktualna predstava, nova u interpretaciji Shakespeara, glumački odlična, jezički suvremena (novi prijevod Andyja Jelčića), scenski impresivna (scenografiju je također osmislio Popovski, odlična kostimografija Marite Ćopo – mješavina urbanog, rockerskog i klasičnih kostima), dojmljiva u glazenom smislu (Marjan Nećak) te s originalnim video rješenjem (Lana Cavar i Timy Šarec).