Potresna i dirljiva ženska predstava nastala prema crticama iz cvjećarnice Ide Jurjević

Na praznu scenu, nalik na čekaonicu, stižu tri žene različitih godina - mlada poslovna žena s desetak kovčega (Nataša Kopeč), zatim pedantna i pomalo smotana djevojka u crnom (Mia Biondić) koja šeta imaginarnog psa po parku, i na kraju najstarija, najhrabrija i najdrskija, u neuglednoj trenirci (Ivana Krizmanić). Zatim se jedna po jedna predstavljaju publici, ispovijedajući svoje fiksacije, rupe u kojima su zapele i probleme s kojima su se pomirile, dakle, svoju tragikomičnu svakodnevnicu. Prvo se čini da čekaju u čekaonici nekog kolodvora, a zatim izgleda kao da su u redu kod psihijatra, koji bi im trebao pomoći pri čišćenju njihovog totalnog unutrašnjeg kaosa i sređivanju njihovih smušenih života. A zatim, kako odmiče predstava i njihove ispovijedi postaju sve slojevitije, dramatičnije i sumanutije, ispresijecane opsesivnim mislima i djelima, vidimo da se njihovi likovi i osobnosti pretaču u jedan lik, ženu koja čeka u čekaonici života.

Sve je na rubu, i jest i nije, one su ozbiljne i tragične, a istovremeno zabavne i komične, kao i sama predstava u kojoj se spajaju elementi biografske drame, dokumentarnog teatra, stand upa i komedije. One traže i žele biti izbavljene, ali istodobno uživaju u svojim neurozama i neurotičnom ponašanju, razotkrivajući do bola svoju sumanutost i opsjednutost. Na kraju se razotkriva da su ta tri lika zapravo ego, super ego i id jednog lika, odnosno, jedne žene, koja ne može preboljeti gubitak majke. Kod nje se svake godine na godišnjicu majčine smrti, kad podivljaju uspomene i navale emocije, aktiviraju razni duhovi prošlosti, i ona po tko zna koji put pokušava pospremiti svoj život. Ali nespremna za ikakvu promjenu ili akciju nastavlja i dalje istim putem.

Nastanak tog intimnog, ispovjednog, a u isto vrijeme tragikomičnog ženskog teksta od kojeg smijeh zapinje još u želucu imao je nekoliko faza. Prvo je Ida Jurjević, dramaturginja i dizajnerica cvjetnih aranžmana, u svojoj cvjećarnici bilježila crtice iz života, a zatim ih je objavljivala na svom facebook profilu.

Zatim je taj materijal od 40 stranica u kojem su bile sažete životne priče raznih žena došao u ruke redateljici Marini Pejnović, koja ga je u suradnji s glumicama obogatila dokumentarnim, autobiografskim zapisima, ali i novim, fiktivnim izvorima Za svoje improvizacije bile su inspirirane i djelom 'Težina i milost' francuske filozofkinje i aktivistkinje Simone Weil i knjigom 'Seksualna lica' američke profesorice, kritičarke i kontroverzne feministice Camille Paglia. Zatim su glumice na temelju tih materijala svakodnevno dobivale zadatke na određenu temu i na temelju svojih životnih iskustava, doživljaja i svjetonazora nadograđivale i obogaćivale te priče, stvarajući bogato, potresno, dirljivo i vrlo ekspresivno štivo. 

Predstavu je režirala mlada redateljica Marina Pejnović, čija je diplomska predstava neobičnog naziva ‘____’ , nastala prema motivima priča Antuna Šoljana, izazvala pozornost, ne samo zbog pozivnice dizajnirane poput Poziva na posljednji ispraćaj, dakle, osmrtnice, nego i originalnog scenografskog rješenja. Još je režirala u varaždinskom HNK-u, a također je asistirala redateljiima na nekoliko predstava, između ostaloga, u 'Zimskoj priči' u zagrebačkom HNK i u 'Slamnatom šeširu' u Komediji.  

Ovom predstavom potvrdila je veliki talent i istraživački nerv, te sklonost eksperimentiranju s dramskim tekstom i kazališnom režijom. 

U ovoj ženskoj predstavi najjače pogađa originalni tekst, autorsko djelo redateljice Marine Pejnović, dramaturginje Ide Jurjević i triju glumica Mije Biondić, Nataše Kopeč i Ivane Krizmanić, njihove maestralne interpretacije likova i istančani portreti tih žena. Tekst nije ni feministički niti aktivistički, on ne poziva na bunt niti na buđenje. On je vrlo osoban, potresan i duhovit na gorak način te dijagnosticira stanje duha i daje dijagnozu psihe koja se raspada i života koji su već u komadima. Premda je svaka od glumica na svoj način udahnula život svom karakteru, najviše se istaknula Mia Biondić nadahnutom interpretacijom svog tragikomičnog lika, kojim je izvrsno utjelovila neispunjenost, izgubljenost i poraženost  mnogih žena.