SVEOBUHVATNA IZLOŽBA

'Riječka luka - povijest, izgradnja, promet' u Muzeju grada Rijeke

  • Autor: N. K.
  • Zadnja izmjena 14.08.2012 14:33
  • Objavljeno 14.08.2012 u 12:20
Tportal

Tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

Krajem 19. stoljeća Rijeka je dosegnula svoj ekonomski vrhunac zahvaljujući visokorazvijenoj industrijskoj proizvodnji i trgovini, što prikazuje izložba posvećena povijesti, izgradnji i prometu riječke luke u Muzeju grada Rijeke

Izložba 'Riječka luka - povijest, izgradnja, promet' repriza je velike i posjećene izložbe posvećene riječkoj luci iz 2002. godine. Današnja izložba sadrži manji broj izložaka, odnosno povijesnih dokumenata, grafikona, planova, originalnih uzoraka robe itd., no unatoč tome nije izgubila na zanimljivosti. Povijesni razvoj od vremena kada je bila prirodna luka u ušću Rječine do moderno izgrađene luke s putničkom obalom, operativnim pristaništima te posebnim lukama za određene vrste tereta, jednako je obuhvaćen.

Uz kronološki prikaz razvoja luke, pojedine teme iz povijesti luke izdvojene su: Nasipavanje i izgradnja, Život u luci, Mehanizacija, Zaslužnici, Iseljenička luka, Gatovi i pristaništa. Izložbu prati i velika maketa luke s početka 20. stoljeća, kada je po prometu bila među deset vodećih u Europi.

Industrija koja je tada bila pokretač razvoja danas više nije ekološki prihvatljiva, a među prvim velikim poduzećima stasala je Rafinerija šećera koja je pokrenuta znanjem i ambicijom došljaka, kao i sva velika poduzeća u gradu. Slijedila je Tvornica papira Smith i Meynier te najveća tvornica duhana u monarhiji između 1850. i 1945. godine. Engleski inženjer Robert Whitehead 1856. godine započinje proizvodnju parnih kotlova i strojeva kao najsuvremenijeg tehnološkog dostignuća tadašnjice, a desetljeće kasnije, 1966, Whitehead & Co pokreće tvornicu Torpedo, industriju smrti, proizvodeći izum Ivana Luppisa i tako postajući najvažnije poduzeće metalne industrije.

ostale fotografije

ostale fotografije

Izvor: tportal.hr / Autor: Tportal

No tek sa 1868. godinom uslijedit će zlatno doba grada Rijeke, kada takozvanom Riječkom krpicom dospijeva pod izravnu mađarsku upravu, a doba rasta potrajat će sve do Prvog svjetskog rata. Do 1914. godine ubrzano se razvija luka, gradi se moderna željeznička pruga Rijeka-Karlovac, utemeljuje se rafinerija nafte na Mlaki (1882), tada najveća u Europi, a uz industriju cvate bankarstvo, trgovina i, naravno, kultura. Mađarska želja da izađe na more, s Rijekom kao glavnom lukom za istočni dio monarhije, rezultirala je izgradnjom važnijih komunalnih i infrastrukturnih projekata poput cesta, kanalizacije, škola, parkova i kulturnih objekta pa je tako Rijeka za Budimpeštu postala ono što je Trst bio za Beč.

U vrijeme procvata, od 1872. do 1896, riječki gradonačelnik je Giovannni de Ciotta, možda i najuspješniji riječki gradonačelnik ikada, čije je razdoblje obilježila težnja za zastupanjem riječkih interesa prema Mađarskoj te transformacija Rijeke u kozmopolitski grad. U njegovo vrijeme izgrađena je riječka luka, a jedan od njegovih važnijih poteza izrada je generalnog urbanističkog plana koji je uključivao nasipavanje obale, gradnju gatova i željezničkog kolodvora te gradnju javnih objekata poput tržnice, kazališta itd.

Važno je spomenuti da se, iako su u to vrijeme Hrvati bili većina, hrvatski jezik smatrao jezikom nižih slojeva. Govorili su se uglavnom talijanski i mađarski - koji je bio jezik državne uprave - a zahvaljujući mješavini primorske čakavice i talijanskog dijalekta iz pokrajine Veneto razvio se specifičan fiumanski gradski dijalekt. Smatra se da je upotreba talijanskog jezika među Hrvatima tada bio svojevrstan otpor prema mađarskim vlastima.

Krajem 19. stoljeća Tvornica duhana prednjači po broju zaposlenih s oko 2500 ljudi, Torpedo ostvaruje najveći profit s oko 800 zaposlenih, među kojima je i 200 engleskih inženjera, Tvornica papira ima 500 radnika, a u brodogradnji radi 2500 ljudi. Luka s oko 1000 zaposlenih ostvaruje godišnji promet od 4,5 milijuna tona te je osma najprometnija u Europi. Radi posla u Rijeku se doseljavaju ljudi iz Istre i ostatka Primorja, ali i Englezi, Slovenci, Mađari, Židovi i mnogi drugi. Većina ih i odlazi nakon 1918. i raspada monarhije.

Nakon Prvog svjetskog rata, koji je Rijeku zaobišao, slijedi krah industrije, a prvih šest poslijeratnih godina predstavlja vrijeme političke nestabilnosti. Posebno je zanimljiva 1921. godina, kada Rijeku sa svojim pristašama osvaja pjesnik i fašist Gabriele D'Annunzio i uspostavlja vlastitu državu, odnosno grad-republiku s bizarnim zakonima u kojima se avangardno pjesništvo križa s anarhizmom i fašizmom. Jedan od takvih bizarnih zakona je postavljanje glazbe, odnosno opere kao vrhovnog načela države.

Potpisivanjem Rimskog sporazuma 1924. godine granična crta podijelila je grad i luku između novostvorene Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, na Rijeku i Susak. Za riječku luku slijedi razdoblje gospodarske stagnacije u kojem propadaju luka i brodogradnja, a opstaju rafinerija nafte i Torpedo koji služe za potrebe talijanske vojne industrije. Navodno talijanske vlasti nisu trebale Rijeku jer su imale Trst, a nisu je voljeli i zbog nesretne epizode s D'Annunzijem. Za razliku od Prvog, Drugi svjetski rat Rijeku nije mazio. Luka i rafinerija teško su stradale u sustavnim njemačkim bombardiranjima, a nakon pobjede NOB-a slijedila je odmazda te je iz grada prognano 30.000 tisuća Talijana i protivnika režima.

Novi gospodarski uzlet stiže 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Na mjestu nekadašnje uspješne Tvornice duhana, koja je nestala pod nerazjašnjenim okolnostima, niknula je tvornica motorne opreme i lijevanih proizvoda Rikard Benčić. Torpedo se prebacio na proizvodnju traktora, a po 8000 ljudi radi u brodogradnji i luci. Tvornica papira, poznata i kao Hartera, još 1991. godine zapošljavala je 1150 radnika i držala drugo mjesto u Europi po količini proizvedenog cigaretnog papira. U godinama nakon Drugog svjetskog rata u Rijeku su se doseljavali ljudi iz prostora cijele Jugoslavije, a posebice iz ruralnih dijelova Bosne, što je obogatilo i učinilo još kompleksnijom etničku sliku grada.

Uz povijesni dio izložbe ponovno je organizirana i autorska umjetnička izložba dizajnerice Vesne Rožman, fotografa Branka Janija Kukurina i Ranka Dokmanovića te dizajnera Klaudija Cetine, a prikazuje se i 'Filmska kronika Riječke luke' koju su 2001. godine pripremili Miodrag Milošević i Željko Luković. Izbor dokumentarnog filmskog materijala započinje najstarijom poznatom filmskom snimkom, miniranjem tla radi izgradnje luke, a završava pokazivanjem Rijeke kao vodeće luke za zemlje srednje Europe. Od mnogih filmskih zapisa iz arhiva Jugoslavenske kinoteke zanimljivi su inserti iz filmova: 'Još jedan brod je zaplovio' Kreše Golika iz 1948, 'Riječka luka' Slavka Goldsteina iz 1949, 'Opasnost pri radu u lukama' Ante Babaje iz 1955, 'Čvrste ruke' Želimira Prijića iz 1976, 'Lučko-transportni radnik' Željka Lukovića iz 1980, 'Luka Rijeka' Ervina Debeuca iz 1983. te 'Panorama Riječke luke' Roberta Kalčića iz 2000. U tim filmovima prati se život luke i grada nakon političko-gospodarskih promjena u Drugom svjetskom ratu. Teme brodogradilišta i industrije obuhvaćaju svakodnevni život u luci, pojedina zanimanja, prekrcaj roba, popravke brodova, ozljede na radu, izgradnju luke u Bakru, Omišlju, na Sušaku, u Raši i na Brajdici.

Spomenuti filmovi predstavljaju zanimljivu filmsku građu o godinama između 1960. i 1990, koje se smatraju godinama najvećeg uspona riječke luke i daju uvid u razvoj, stagnaciju i obnovu te luke te se iz njih može iščitati želja da se riječkoj luci vrati barem jedan dio starog sjaja i slave.

Izložba je također predstavljena u Budimpešti i Trstu, a može se pogledati do 15. rujna u Muzeju grada Rijeke.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi